Članak analizira filozofsku misao Rudolfa Brajičića iz perspektive utemeljenja i objektivnosti sintetičkih apriornih sudova, nastojeći istražiti mogućnost konstituiranja proširene metafizike, tj. ...metafizike koja proširuje znanje te ponovno otvora put racionalnoj teologiji. U svjetlu proširene metafizike, u drugom dijelu preispitujemo tradicionalne dokaze za Božje postojanje, upućujući također na neke nove vidike u dokazivanju. Dva prethodna koraka daju solidnu podlogu za osnovnu tezu članka, kojom se želi pokazati da, pošto ni nakon dokazane opstojnosti Apsoluta još nemamo pozitivan unutarnji uvid u Njegovu bit, u Njegov nutarnji život, Apsolut treba shvaćati kao apsolutan naravan misterij, a govor o Apsolutu kao govor o misteriju.
This article explores the philosophical thought of Rudolf Brajičić with regard to the foundedness and objectivity of synthetic a priori judgements, such that the authors examine the possibility of constituting extended metaphysics, i.e., a metaphysics which expands knowledge and again opens the path to rational theology. The second section examines traditional proofs of God’s existence in view of extended metaphysics, while indicating also some new modes of providing proofs. The preceding provides a solid groundwork for the article’s basic premise wherewith the authors endeavor to
demonstrate that, even after having proven the existence of the Absolute, we still do not have positive deep insight into His essence, into His inner life, and therefore, the Absolute must be understood as an absolute natural mystery, and speech about the Absolute as speech about a mystery.
Glavna kazališna struja u Europi uvijek je odražavala osnovni svjetonazor društva pa i vladajuću ideologiju. Nakon što je nakon Drugoga svjetskoga rata sekularistički svjetonazor zavladao u cijeloj ...Europi, protjerane su iz kazališta glavne struje žanrovi poput prikazanja (misteriji /muke/, mirakuli i moraliteti) jer afirmiraju kršćanski svjetonazor i njegovu hijerarhiju vrijednosti (ljubav, služenje, poslušnost) te prenose kršćansku poruku (svijetom vlada dobri Bog; postoji razlika između dobra i zla; junak ima slobodnu volju odabira; ako junak krivo odabere ima mogućnost ispravljanja). U Hrvatskoj je taj proces bio pojačan vladajućom otvoreno ateističkom ideologijom pa su od 1954. do 1990. na scenama glavne struje postavljene 52 premijere religioznih tema hrvatskih pisaca od čega su njih 45 bile subverzivne prema kršćanskomu svjetonazoru, programatski pisani protiv vjere i Crkve. Igrali su se „stari“ Krležini ekspresionistički tekstovi (antimuka Golgota ili antimisterij Adam i Eva) ali je napisano čak 13 novih tekstova, uglavnom antimirakula, od prve drame Glorija Ranka Marinkovića (1955.) preko Dumanskih tišina Slobodana Šnajdera (1987.) do Legende o sv. Muhli Mate Matišića (1988.). Neki su pisci (N. Fabrio, M. Grgić, A. Šoljan, I. Supek, I. Bakmaz, I. Brešan) koristili prikaz Katoličke crkve kao totalitarne institucije koja uništava pobunjene heretike kao metaforičku kritiku totalitarizma i neslobode komunističkoga društva što ne umanjuje njihovu subverziju kršćanskoga svjetonazora jer jedino ona ostaje vidljiva i nakon što je prošla politika koju su kritizirali. U tih 45 godina na profesionalnim scenama postavljeno je samo 7 prikazanja afirmativnih prema kršćanskomu svjetonazoru. To su isključivo stara prikazanja koja su postavljana na ljetnim igrama kao istraživanje renesansne baštine i to tek od kraja šezdesetih (1968. Ciprijan i Justina na Dubrovačkim ljetnim igrama i Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika na Splitskom ljetu). Ispod rubova profesionalnoga kazališta, gotovo u ozračju poluilegale, postojalo je živo kazalište amaterskih produkcija u župama gdje su postavljana stara i nova prikazanja. Nova su pisali i svećenici (Rajmund Kupareo, Ivo Peran, Ivan Zirdum, Ante Marić, Šimun Šito Ćorić) ali i laici (mjuzikli Krešimira Tičića i Maria Nardellija ili božićne drame Nine Škrabe). Ti su tekstovi igrani po cijelom svijetu, a postavljali su ih jer su kvalitetnim kazališnim izrazom afirmirali kršćanski svjetonazor šaljući publici poruku da svijet ima smisao jer je dio Božjega nauma, a da se sreća ne postiže sebičnom brigom za sebe nego darujući ljubav drugima.
PDF
