Studije teorije i istorije mode, do skora svrstavane u studije kulture, roda, komunikologije, istorije umetnosti i antropologije, na akademskoj mapi XXI veka afirmišu se kao zasebne discipline. ...Objedinjujući pomenute kontekste, afirmacija studija mode najdominantnija je u okviru muzeologije mode, kako upravo muzeologija mode odnosno fashion museology postaje jedna od vodećih tendencija u okviru savremenih muzeoloških praksi. Ovaj rad modu posmatra kao svojevrstan sistem, kodiran sociokulturnim kodovima, te razlog sve prisutnijim izložbama mode kako na internacionalnoj, tako i na nacionalnoj muzejskoj sceni nalazi u kodovima mode koji se kreću između estetskog i komercijalnog. Afirmišući modu kao umetnost s jedne strane, te povećavajući profitabilnost institucije s druge strane, izložba mode omogućava muzeju da bude „u modi“, odnosno u toku sa savremenijim i liberalnijim izlagačkim konceptima. Uprkos činjenici da u tekućoj godini u nacionalnim muzejima dolazi do velikog broja modnih izložbi, moda je još uvek bez svoje muzeologije, odnosno naučne teorije koja bi je objasnila kao muzejski fenomen. Izložbeni eksponati tumače se istorijski, pri čemu se objašnjava njihova utilitarna i estetska vrednost, dok se na pitanje zašto se moda izlaže kao vid umetnosti ili kulturne produkcije konzumentu izložbe – posetiocu – ne daje odgovor. Analizirajući istorijske događaje koji su uslovili muzejsko izlaganje mode, te različite koncepte njenog izlaganja, autor teksta nastoji da kroz jukstapoziciju internacionalnih i nacionalnih izložbi uoči uzroke nedostatka muzeologije mode, te otvori pitanje njene afirmacije u okviru akademske i muzejske javnosti Srbije.
Begunska kriza se je v zadnjem letu dni spremenila v človeško tragedijo, ki po mnogočem spominja na čas druge svetovne vojne. Sredozemsko morje, opevani mare nostrum, je postalo grozljiva skupna ...grobnica brezštevilnih. Posledica vojne pa so tudi uničevanja zgodovinskih mestnih središč, spomenikov in druge kulturne dediščine na t. i. kriznih območjih, ki so dosegla nedoumljive razsežnosti. Muzeji po svetu so se aktivno odzvali na družbene potrebe. Cilj je bil sodobno družbo pozvati k razmisleku in odprtemu dialogu ter ublažiti strah pred neznanim in zmanjšati plimo sovraštva, preden doseže vseuničujočo razsežnost. Z begunsko krizo se je meddružbeni dialog pokazal kot nuja in ultimativni imperativ, nekaj, brez česar družbe prihodnosti ni več mogoče zagotoviti. Muzejem je sodobna družba namenila vlogo verodostojnega medija za komunikacijo dediščinskih vsebin. Z rabo metaforičnega in metonimičnega opredmetenega »jezika« imajo izjemno veliko družbeno moč ter predstavljajo most med znanostjo in sodobno družbo, med družbami preteklosti in sedanjosti, med elitami in obrobjem. Reformatorji muzejev iz druge polovice 20. stoletja so menili, da tradicionalni muzeji kljub reorganizacijam ne morejo streči potrebam sodobne družbe. To je bil vzrok nastanka nove muzeologije, ki muzej razume kot družbeno odgovorno ustanovo. Opremlja jo s specifičnimi teoretskimi znanji, ki omogočajo spreminjanje dediščine v družbeno relevantno komunikacijo neverbalnega značaja. Članek, njegova teoretska vsebina, argumentira sodobne koncepte muzeja in z njimi presoja družbeno odgovornost v delovanju slovenskih muzejev. Sodobni muzeji ali postmuzeji so ustanove z aktivnimi družbenimi nalogami. Angažiran način prinaša družbeno odgovornost in nevarnost »političnega zdrsa«. Nasprotno pa »znanstvena objektivnost« in »apolitičnost« zagotavljata družbeno sinekuro. Vendar ustanove, ki se vzdržujejo z davkoplačevalskim denarjem, niso politično nevtralne in s svojo politično korektnostjo dejansko skupnosti odtujujejo sodobna »orodja« demokratizacije in hromijo njen razvoj. Stanje družbene ohromelosti, kakršna se je izostrila v času begunske krize, ustreza slovenski družbi, ki se ne želi soočiti s svojo pravo podobo. Govoriti o begunski krizi pomeni posredno izpostavljati trpljenje ljudi na begu ter pokazati na krivdo vseh nas; pomeni vtikati prst v najgloblje in najsramotnejše rane Evrope; pomeni prevzemati družbeno in osebno odgovornost. To vključujejo tudi sodobni koncepti muzeja.
U prilogu se prvo daje pregled povijesne razine muzeologije te povijesti muzeologije kao njena posebnog aspekta, jer istraživanje djelovanja jedne osobnosti iz povijesti muzeja u Hrvatskoj pripada ...upravo ovoj razini i aspektu muzeologije. Potom se daje slijed razvoja muzeološkog promišljanja uz identificiranje onih koji su mu u Hrvatskoj dali svoj doprinos. Zaključno se utvrđuje da, iako Tkalčića ne možemo nazvati začetnikom hrvatske muzeologije, kako to stoji u natuknici Hrvatske enciklopedije, u njemu smo imali poznavatelja osnovnih teorijskih muzeoloških koncepata, još i više onih iz područja praktične muzeologije, koji je ne samo pratio inozemna promišljanja nego i u stvarnosti provodio mnoge zasade koje se tiču uređenja muzejskih zgrada, principa dobrog izlaganja i korištenja različitih sredstava komunikacije, a sve kako bi i najmanje obrazovana publika mogla u muzeju pronaći prostor učenja i spoznavanja.
Rad pruža uvid u temu komodifikacije teške baštine. U prvom dijelu rada autori teorijski analiziraju pojam baštine iz muzeološke pozicije te potom definiraju pojam teške baštine koji se u znanstvenoj ...literaturi sve češće koristi, a odnosi se na one segmente naslijeđa neke zajednice ili društva koji često nisu prepoznati ili predstavljaju zanemarivani i ponekad negirani dio prošlosti koji se ne uklapa u tzv. poželjnu afirmativnu baštinu. Autori potom obrazlažu kompleksnost same komodifi acije baštine koja ima svoje pozitivne i negativne aspekte. U drugom dijelu naglašena je važnost prepoznavanja komodifikacije teške baštine kao posebno osjetljivog i dodatno izazovnog procesa prilikom kojeg je nužno uzeti u obzir brojne aspekte poput interpretacije i prezentacije teške baštine te mnoga etička pitanja.
Rad pruža uvid u problematiku pojmova baština i teška baština. Dublje istraživanje izvora i upotrebe ovih pojmova ima za svrhu rasvjetljavanje pozicija koje se zauzimaju njihovim korištenjem te ...reperkusija koje iz toga proizlaze. Teška baština pojam je kojim se mahom označavaju baštinski fenomeni koji su u sukobu sa službenim narativima i kulturnim politikama. U radu se iznose tri primjera teške baštine – iz Berlina, Zagreba i Busana – koji će poslužiti kao osnova za analizu pojmova. Rad će prikazati kolika je opravdanost upotrebe distinktivnog pojma teške baštine te koje su njegove prednosti i nedostaci kada se upotrebljava unutar znanstvenog diskursa.
Kreatori Noći muzeja nude inovaciju, drugačiji model za konzumiranje kulture, sadržaje po mjeri agende današnje publike. Noć muzeja je istinski fenomen naših dana. Okupljeni mladi, kreativni ljudi ...ponudili su pregršt novih ideja urbanog karaktera i suvremenog senzibiliteta i tako animirali stotine tisuća ljudi. Tijekom te noći zaposleni, uz pomoć animatorskih i edukativnih aktivnosti, olakšavaju razumijevanje umjetničkih djela, kao i artefakata, kreiraju narative, produciraju značenja, šalju određene poruke u kontekstu aktualne (zadane) teme. Akcent organizatora manifestacije je na tzv. nemuzejskim programima: koncertima, performansima, projekcijama filmova, zabavnim i edukativnim sadržajima kao vida produkcije i difuzije kulture oblikovane prvenstveno za mladu publiku.
Vladimir Tkalčić Bušić, Katarina
Etnološka istraživanja,
12/2022
27
Journal Article, Web Resource
Odprti dostop
Kao jedan od rijetkih muzejskih stručnjaka u Hrvatskoj, Vladimir Tkalčić bio je uključen u događanja koja će dovesti do osnivanja Etnografskog odjela Hrvatskoga narodnog muzeja u listopadu 1919. ...godine, a kasnije, tijekom petnaestogodišnjeg službovanja u Muzeju (1919. – 1934.), kao prvi čuvar (kustos), a potom i kao upravnik/direktor (1925. – 1934.), kontinuirano je radio na usmjeravanju i organizaciji stručnog i znanstvenog rada, što je obuhvaćalo širok i danas aktualan dijapazon muzejske djelatnosti. U članku se razmatrajudvije teme: Tkalčićeva uloga u osnivanju i smještanju Etnografskog odjela Hrvatskoga narodnog muzeja u zgradu tadašnjeg Trgovačko-obrtnog muzeja i Tkalčićev utjecaj na profiliranje rane stručne djelatnosti, s naglaskom na prikupljanje predmeta za fundus.
U fokus istraživanja stavljen je Muzej Đakovštine kao primjer problematike osnivanja muzeja i novih izazova muzeološkog rada koji su nakon toga uslijedili. Kao uvod u temu iskorišten je pregled ...povijesti razvoja muzeja od antike do 20. stoljeća kada se pojavljuju njihova prva sustavna proučavanja. U tom su kontekstu analizirani muzeologija i Međunarodna organizacija muzeja ICOM, uz poseban osvrt na njegove službene definicije muzeja. Nakon komentara na Izjavu o poslanju Muzeja Đakovštine, dat je uvid u razvojni put ustanove podijeljen na tri faze koje odgovaraju trima zgradama u koje je muzej bio smješten. Posljednja od njih, ona od 2002. godine do danas, obrađena je zasebno kroz uvid u proces adaptacije zgrade, način zaštite predmeta, izradu i izgled stalnog postava te nekoliko riječi o likovnoj zbirci Muzeja
Muzeologija je znanost o prikupljanju, znanstvenom
obrađivanju, čuvanju i izlaganju muzejskih predmeta, a muzeografija
je disciplina koja iznalazi sredstva, načine, postupke i tehnološka rješenja
za ...ostvarenje teoretskih postavki muzeologije. Muzeološka obrada Domovinskoga rata temelji se na specijaliziranoj grani muzeologije,
odnosno vezana je uz stalne ili periodične postave i izložbe prije svega
privatnih zbirki i zbirki muzeja u Republici Hrvatskoj. Izuzev stalnih
postava koji čine tek dio ukupnih postava muzeja u Republici Hrvatskoj,
najčešće povezanih s važnošću određenoga mjesta u Domovinskom
ratu (npr. Muzej Eltz Vukovar, Muzej Domovinskoga rata Dubrovnik,
Vojni kompleks Turanj, Muzej policije), u Republici Hrvatskoj ne postoji
jedinstven muzej suvremene ratne i vojne povijesti tematski ili isključivo
vezan uz Domovinski rat. Kao posljedica toga javlja se problematika
muzeologije, usporedno i muzeografije suvremene hrvatske povijesti i
muzeologije i muzeografije Domovinskoga rata kao njenoga dijela čiji
je sukus na privatnim zbirkama i kolekcionarima, ali i na ideji osnivanja
Vojnoga muzeja na čiju se realizaciju čeka više od dva desetljeća.
During the last ten years, there was an increased interest in the research of history of the socialist period. The trend is present in historiography, other humanities and museology, both in Croatia ...and abroad. There are more and more researches, as well as an accretion in the quantity of published literature on social and cultural history and the history of everyday life. Croatian historians have been following the trends of larger historiographies to a certain extent, and they have been trying to develop the freshness of themes and methodology which directs them towards interdisciplinarity. The same has been done by the museums which have organized or hosted a large number of exhibitions, many of which were a result of the academic and cultural cooperation in the post-Yugoslav area. Among the efforts to strengthen the research of the socialist period, there is also the establishment of the Centre for Cultural and Historical Research of Socialism (CKPIS) at the Juraj Dobrila University of Pula in 2012. Its researchers have been focusing on history, ethnology and anthropology, musicology, history of literature and cultural studies. Ten years of the new wave of research of the Yugoslav socialist society, culture and everyday life is a period long enough for drawing a line and evaluating the state of the art. The paper presents the researched and under-researches topics, and suggests the future direction of the Croatian historiography on socialism. The author points out the need for keeping the bridge towards other disciplines that are involved in socialism research, as well as the bridge towards closer and wider international surroundings. The Croatian system of high education and academic employment should aim at a larger number of historians dealing with contemporary history, the period richest with historical sources.
PDF
