There are two interesting cases of the worship of Roman period deities in the north-eastern Italian and Pannonian regions, which in one way or another seem to have survived through the early medieval ...to modern times. The first is the cult of Belenus, the well-known Celtic and most notably Norican and Aquileian god. The second case is that of Cybele and Attis, the so-called eastern deities, whose cult became highly influential in the mentioned areas – as well as elsewhere – in the second and third centuries AD. Interestingly, a deity called “holy Belin” was documented in the second half of the 19th century in the area of Tolmin in Slovenia (the hinterland of Aquileia), as a traditional folk belief. In Pannonia, traces of the cult of Cybele and Attis seem to have survived from antiquity in Prekmurje and Porabje (Slovenia, Hungary), reflected in the unusual and still existing custom of the “wedding with a pine-tree”.
Josip Margitaj (1854.-1934.), učitelj i mađaron, bio je utemeljitelj pojma “međimurskoga jezika”. Godine 1884. počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz. Jezična inačica, koju Margitaj ...zove „međimurskim“, zaista u maloj mjeri predstavlja međimurski dijalekt. U većoj mjeri pokazuje jezičnu srodnost s kasnijim djelima kajkavskoga književnog jezika, koja su bila prožeta utjecajem hrvatskoga književnog jezika štokavske osnovice. Neposredan je uzor Margitajevu jeziku bila susjedna slovenska pokrajina u Ugarskoj (danas Prekmurje u Sloveniji i Porabje u Mađarskoj), gdje je ostvaren književni jezik prema lokalnom dijalektu u 18. stoljeću, a koji je u Ugarskoj službeno bio nazvan “vendski”; taj se jezik, prema tzv.“ vendskoj teoriji“, nastojalo razlikovati od slovenskog jezika. Po oslobođenju Međimurja (1918.) prestali su pokušaji pisanja „na međimurskome“, za razliku od Prekomurja (slov., Prekmurja), gdje je još bila aktivna lokalna književnost do 1945. godine. Međimursko je pitanje bilo oživljavano u doba mađarske okupacije (1941. - 1944.), ponovno zbog propagandističkih i mađarizacijskih ciljeva, kao i 1942. godine, kad su napisane dvije kratke standardne gramatike (međutim, te gramatike nisu mogle stvoriti pravi normativni jezik). Krajem Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) jednom zauvijek dovršeni su „pokusi“ tzv. međimurskog jezika. Zaista lažan, „međimurski jezik“ nema nikakva traga u međimurskoj kulturnoj baštini, dok prekomurski jezik ipak ima živu tradiciju podjednako u Sloveniji i Mađarskoj. Ovaj rad Akoša Antona Dončeca - čiji je domicil Verica-Ritkarovci (Ketvolgy/Mađarska) - drugi je dio cjelovite studije (u dva nastavka) - koji razmatra program tzv. „međimurskog jezika“ Josipa Margitaja u kontekstu nekolikih prijelomnih momenata tematiziranog područja: u periodu p riključenj a Međimurja i Prekomurja Kraljevini SHS 1918. – 1919. te u uvjetima mađarske okupacije 1941. – 1944. Rad detektira smjerove pokušaja kodifikacije međimurskoga i prekomurskoga jezika u kontekstu znanstvenih proučavanja, te, na kraju, obrazlaže razloge sloma i baštine „međimurskoga jezika“. Rad je na hrvatski preveo dr. sc. Elod Dudaš.
Josip Margitaj (1854 – 1934), teacher and pro-Hungarian/Unionist, was the promoter of the term „Međimurean language“. In 1884 he began publishing the bilingual weekly Medjimurje/Muraköz. The language concept he calls „Međimurean“ does actually represent the Međimurean dialect in a minor segment. To a greater extent it has linguistic similarities with subsequent works written in the Kajkavian literary language that was highly influenced by the Croatian Štokavian based literary language. The direct model for Margitaj's language was the neighbouring Slovenian region in Hungary (now Prekomurje in Slovenia and Porabje/Raba Region in Hungary), where a literary language had been construed on basis of the local dialect dating from the 18th century, officially named in Hungary as Wendish. Efforts were made to distinguish this language from the Slovenian language according to the so-called „Wendish Theory “. After the liberation of Međimurje (in 1918), there were no further efforts to write in „Međimurean“, while local literature was actively promoted in Prekomurje until 1945. The Međimurean issue was rekindled in the period of the Hungarian occupation (1941 – 1944), once again for propaganda and Hungarisation goals, and also in 1942 when two short standard grammars were written (however, those two grammars could not create a real normative language). By the end of Second World War (1939 – 1945), the so-called experiments with the „Međimurean language“ were terminated once and for all. The actually false „Međimurean language“ has left no trace in Međimurean cultural heritage, whereas the „Prekomurski language“ still has a live tradition, to an equal extent both in Slovenia and Hungary. This work by Akoš Anton Dončec, whose domicile is Verica-Ritkarovci (Ketvolgy/Hungary), is the second part of an overall study (in two sequels) in which the program of Josip Margitaj’s so-called “Međimurean language” is examined in the context of the accession of Međimurje and Prekomurje to the Kingdom of SHS in 1918 – 1919; of Međimurje and Prekomurje under the Hungarian occupation from 1941 – 1944; the efforts of Međimurean and Prekomurean languages’ codification in the context of scientific research, and finally, crushing of the “Međimurean” language heritage. The work was translated into Croatian by Elod Dudaš, PhD
Prispevek je nastal na podlagi analize kvantitativne raziskave z naslovom Stališča staršev v Porabju do slovenskega jezika oziroma dvo- in večjezičnosti ter tudi preteklih raziskav, strokovne ...literature in terenskih izkušenj. Študija prikazuje stališča porabskih Slovencev (staršev otrok, ki obiskujejo narodnostne vrtce) do slovenskega jezika (in drugih jezikov) in na drugi strani išče odgovore na vprašanje, zakaj je prišlo do prekinitve prenosa slovenske materinščine na anketirane – starše in posledično na najmlajše. Podatki kažejo, da si stališča in raba jezika v družini ter rezultati pri vprašanju, zakaj se vprašanim staršem zdi znanje slovenskega jezika pomembno za otroka, nasprotujejo. Med odgovori na vprašanje, zakaj se starši z otroki doma ne pogovarjajo porabsko/slovensko, izstopa mnenje, da starši in mladi ne znajo jezika in da ni medgeneracijskega prenosa. Pozitivna stališča staršev do slovenskega jezika so lahko dobra podlaga za revitalizacijo porabščine/slovenskega jezika v Porabju.
The paper examines two Austrian border areas with Slovenia – the Bad Radkersburg corner in the Austrian federal province of Styria and the southernmost part of the Austrian federal province of ...Burgenland. It is dedicated to the search for indigenous speakers of the organic idioms of the Slovenian language. The aim of the research is to record local speech that was not researched when collecting dialect material for the Slovenian Linguistic Atlas. The paper sheds light on some of the lesser-known geographical and historical reasons for the disappearance of Slovene in the area and highlights the difficulties in finding speakers and outlines the attitudes towards Slovene in the area. Iskanje avtohtonih govorcev slovenskega jezika v Avstriji: Radgonski kot in Gradiščanska Prispevek preučuje dve avstrijski obmejni območji s Slovenijo – Radgonski kot v avstrijski zvezni deželi Štajerski ter najjužnejši del avstrijske zvezne dežele Gradiščanske. Posveča se iskanju avtohtonih govorcev organskih idiomov slovenskega jezika. Cilj raziskave je zapisati krajevne govore, ki so bili med zbiranjem narečnega gradiva za Slovenski lingvistični atlas neraziskani. Prispevek osvetli nekatere manj znane geografske in zgodovinske razloge za izginjanje slovenščine na tem območju ter izpostavlja težave pri iskanju govorcev in oriše odnos do slovenščine na obravnavanem območju.
In this book are published folktales and legends from Porabje / Rába-vidék which were recorded in 1970 by Milko Matičetov on magnetic tapes. The material has been for many decades stored in the ...archive of the Institute of Slovenian Ethnology ZRC SAZU in Ljubljana. It was only with the help of the experts from Porabje, well-versed in these dialects, that it was possible to publish the recordings.Presented are 238 narrative units, transcribed from tapes in a simplified dialectal transcript. All of the texts are also published in the standard Slovenian language. Two narratives are transcribed in the phonetic dialectological transcription. Added is CD with the recordings of 13 folktales in both varieties of Rába dialect (from Apátistvánfalva and Felsoszölnök district). The introductory section includes studies addressing the development of the narrative culture of Slovenes in Porabje, their language and brief history, as well as a presentation of the storytellers who had narrated these folktales and legends to Milko Matičetov. The folktales have been included in the international database, in accordance with the existing scientific international typology, and are therefore available for further comparative research. This book preserves narrative tradition of Slovenes in Rába-vidék, and is of particular importance to young people, who often no longer speak in the vernacular language.
Josip Margitaj (1854.-1934.), učitelj i mađaron, bio je utemeljitelj pojma “međimurskoga jezika”. Godine 1884. počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz. Jezična inačica, koju Margitaj ...zove „međimurskim“, zaista u maloj mjeri predstavlja međimurski dijalekt. U većoj mjeri pokazuje jezičnu srodnost s kasnijim djelima kajkavskoga književnog jezika, koja su bila prožeta utjecajem hrvatskoga književnog jezika štokavske osnovice. Neposredan je uzor Margitajevu jeziku bila susjedna slovenska pokrajina u Ugarskoj (danas Prekomurje u Sloveniji i Porabje u Mađarskoj), gdje je ostvaren književni jezik prema lokalnom dijalektu u 18. stoljeću, a koji je u Ugarskoj službeno bio nazvan “vendski”; taj se jezik, prema tzv.“ vendskoj teoriji“, nastojalo razlikovati od slovenskog jezika.
Po oslobođenju Međimurja (1918.) prestali su pokušaji pisanja „na međimurskome“, za razliku od Prekomurja, gdje je još bila aktivna lokalna književnost do 1945. godine. Međimursko je pitanje bilo oživljavano u doba mađarske okupacije (1941.— 1944.), ponovno zbog propagandističkih i mađarizacijskih ciljeva, kao i 1942. godine, kad su napisane dvije kratke standardne gramatike (međutim, te gramatike nisu mogle stvoriti pravi normativni jezik). Krajem Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) jednom zauvijek dovršeni su „pokusi“ tzv. međimurskog jezika. Zaista lažan, „međimurski jezik“ nema nikakva traga u međimurskoj kulturnoj baštini, dok prekomurski jezik ipak ima živu tradiciju podjednako u Sloveniji i Mađarskoj.
Ovaj rad Akoša Antona Dončeca - čiji je domicil Verica-Ritkarovci (Ketvolgy / Mađarska) - prvi je dio cjelovite studije (u dva nastavka) - koji razmatra program tzv. „međimurskog jezika“ Josipa Margitaja, kao i onaj Ferenca Gonczija, u kontekstu prekomursko-kajkavskih povijesnih, književnih i jezičnih veza, zatim mađarsko-hrvatskoga spora o Međimurju, pokušaja mađarizacije u Međimurju, Prekomurju i Porabju – sve do pred Prvi svjetski rat. Rad je na hrvatski preveo dr. sc. Elod Dudaš.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Extended description:
Izjave: Marijana Sukič - urednica, Elza Vahter - gospodinja, Gornji Senik, Štefan Toth - župnik Štefanovci, ...Ester Šulič - dijakinja gimnazije Monošter, Aleksander Krpič - direktor tiskarne Solidarnost v Murski Soboti. - Information:- Slovensko Porabje: Slovene minority in Porabje (Hungary) got their own newspaper, Porabje quotidian, which is printed in Murska Sobota, Slovenia.- Original language summary:
Porabje: Porabski Slovenci so dobili svoj časopis, štirinajstdnevnik Porabje, ki ga tiskajo v Murski Soboti.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
PDF
