Ovaj projekt istražuje kako Evanđeoska pentekostna crkva (EPC) danas u Hrvatskoj podiže učenike Isusa Krista. Cilj je pokazati da, unatoč smanjenoj učinkovitosti stvaranja i slanja Kristovih učenika, ...kako u svijetu tako i na lokalnoj razini, EPC ipak raspolaže znatnim resursima i potencijalom da i nadalje poslušno ispunjava Veliko poslanje. To se ovdje pokazuje kroz razmatranje teksta Matej 28,16-20 i pripadajuće povijesne definicije Kristova učenika, istraživanjem izvornog konteksta učeništva te kroz razgovor s nekoliko članova EPC-a. Kao rezultat ovog istraživanja, prepoznajem nekoliko razloga za značajno smanjen broj novih Kristovih učenika u Hrvatskoj, no kao primarni problem ipak se ističe pojava koju ćemo ovdje biti slobodni nazvati naivna neposlušnost. Ustvrdit ću da lokalne crkve u sustavu EPC-a nisu primjereno poučene kako na pravilan način podizati Kristove učenike. Ukazivanjem na važnost kvalitetnog poučavanja, gradnje odnosa i prakticiranja duhovnih disciplina, namjera mi je pokazati da unutar EPC-a postoji rješenje za problem nedovoljno učinkovitog učeništva.
This project explores how the Evangelical Pentecostal Church (EPC) in Croatia is making disciples of Jesus Christ today. The goal is to demonstrate that despite the worldwide and local deficit in effective disciple making, the EPC has the resources and potential to live in obedience to the Great Commission. This has been shown by looking at the historical definition of a disciple, exegeting Matthew 28:16-20, exploring the proper context of disciple-making, and interviewing several members of the EPC. Upon examination, while there are multiple causes for the lack of disciples in Croatia, the primary problem is that of what will be called naive disobedience. It will be argued that local churches in the EPC have not been taught how to properly make disciples. By presenting the importance of teaching, relationships, and practicing the spiritual disciplines, it will be demonstrated that a solution to the lack of disciple-making exists within the EPC.
Autor u ovom radu najprije ističe da je u povijesti istraživanja monaškoga života i duhovnosti u ranome kršćanstvu krjepost poslušnosti ostala izvan fokusa. Zato svoje istraživanje uvodi tumačeći ...teološko značenje ove krjeposti u kontekstu ranokršćanskog asketizma i monaštva. Potom prelazi na propitivanje ove krjeposti u konkretnom povijesnom kontekstu monaških inicijativa u zapadnome kršćanstvu od 4. do 6. stoljeća. U tom smislu najprije istražuje značenje ove krjeposti za sv. Jeronima, potom za sv. Augustina i naposljetku za sv. Benedikta. S obzirom na sv. Jeronima i njegov pristup monaštvu, istaknuo je da je Jeronim preferirao zajednički život preporučujući ga kao pouzdaniji jer pretpostavlja posluh starijima. Sveti Augustin pak kao autor najstarijeg monaškog pravila na Zapadu definira posluh i jednim poglavljem svoga Pravila. I premda ne ulazi u detalje, ipak je očit napredak da je Hiponac Pravilom istaknuo posluh kao nezaobilaznu krjepost monaškoga života. Kao krunu ovoga procesa autor ističe značenje sv. Benedikta i njegova Pravila u kojem posluh ima svoje mjesto kao jedna od najznačajnijih krjeposti. A za kraj donosi završni uvid u pristup posluhu od vremena sv. Jeronima do vremena sv. Benedikta, jasno dokazujući da su upravo ova trojica promicatelja monaštva na Zapadu uložili veliki napor u afirmaciji poslušnosti za monaški život.
In this paper the author first points out that in the history of research into monastic life and spirituality in early Christianity, the virtue of obedience remained out of focus. That is why he introduces this research by interpreting the theological meaning of this virtue in the context of early Christian asceticism and monasticism. Then he moves on to the analysis of this virtue in the concrete historical context of monastic initiatives in Western Christianity from the 4th to the 6th century. In this sense, he first explores the meaning of this virtue for St. Jerome, then for St. Augustine and finally for St. Benedict. Regarding St. Jerome and his approach to monasticism, he points out that Jerome preferred communal life, recommending it as more reliable because it assumes obedience to elders. Saint Augustine, on the other hand, as the author of the oldest monastic rule in the West, defines obedience in one chapter of his Rule. And although he does not go into details, it is still an obvious progress that, by his Rule, Bishop of Hippo emphasized obedience as an indispensable virtue of monastic life. As the crown of this process, the author emphasizes the importance of St. Benedict and his Rule in which obedience has its place as one of the most important virtues. And lastly, he brings a final view on the approach to obedience from the time of St. Jerome until the time of St. Benedict, clearly proving that it was these three promoters of monasticism in the West who made a great effort in affirming obedience for the monastic life.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Stať pojednáva o manipulaci a s ní spojené lidské agresivite na pozadí Milgramových experimentů s poslušností vůči autorite. Snaží se ukázat, kam až je človek schopen ve své agresivite zajít, pokud k ...tomu dostane od autority příkaz. Ptá se, co je základem ochoty poslouchat, analyzuje podmínky, za jakých se mění míra poslušnosti. Usiluje o porozumění faktorům, které přesvědčí jedince, aby se vzdal své nezávislosti a stal se dobrovolným zástupcem systému. Článek se dotýká obecných otázek kázně a zdůrazňuje porozumění kontextu, ve kterém se kázeň uplatňuje.
Ovaj projekt istražuje kako Evanđeoska pentekostna Crkva (EPC) danas u Hrvatskoj podiže učenike Isusa Krista. Cilj je pokazati da, unatoč smanjenoj učinkovitosti stvaranja i slanja Kristovih učenika, ...kako u svijetu tako i na lokalnoj razini, EPC ipak raspolaže znatnim resursima i potencijalom da i nadalje poslušno ispunjava Veliko poslanje. To se ovdje pokazuje kroz razmatranje teksta Matej 28,16-20 i pripadajuće povijesne definicije Kristova učenika, istraživanjem izvornoga konteksta učeništva te kroz razgovor s nekoliko članova EPC-a. Kao rezultat ovog istraživanja, prepoznajem nekoliko razloga za značajno smanjen broj novih Kristovih učenika u Hrvatskoj, no kao primarni problem ipak se ističe pojava koju ćemo ovdje biti slobodni nazvati naivna neposlušnost. Ustvrdit ću da lokalne crkve u sustavu EPC-a nisu primjereno poučene kako na pravilan način podizati Kristove učenike. Ukazivanjem na važnost kvalitetnog poučavanja, gradnje odnosa i prakticiranja duhovnih disciplina, namjera mi je pokazati da unutar EPC-a postoji rješenje za problem nedovoljno učinkovitoga učeništva.
This project explores how the Evangelical Pentecostal Church (EPC) in Croatia is making disciples of Jesus Christ today. The goal is to demonstrate that despite the worldwide and local deficit in effective disciple making, the EPC has the resources and potential to live in obedience to the Great Commission. This has been shown by looking at the historical definition of a disciple, exegeting Matthew 28:16-20, exploring the proper context of disciple-making, and interviewing several members of the EPC. Upon examination, while there are multiple causes for the lack of disciples in Croatia, the primary problem is that of what will be called naive disobedience. It will be argued that local churches in the EPC have not been taught how to properly make disciples. By presenting the importance of teaching, relationships and practicing the spiritual disciplines, it will be demonstrated that a solution to the lack of disciple-making exists within the EPC.
Članak promišlja svećeničku službu (dijecezanskih svećenika) pod vidom poslušnosti. Za razumijevanje svećeničke službe kao poslušnosti poslužila su nam promišljanja Hansa Ursa von Balthasara o ...svećeničkoj službi. Balthasar je mišljenja da svećenička služba ima ulogu predstavljanja i uprisutnjavanja tzv. «gole poslušnosti», «metalne poslušnosti» koju je sam Isus Krist ostvario na križu. Ta «metalna poslušnost» nije svrha samoj sebi, nego treba služiti ostvarenju veće ljubavi u Crkvi. U daljnjoj se analizi pokazuje na koji se način svećenička služba, upravo pod vidom predstavljanja Kristove «metalne poslušnosti», razlikuje od ostalih dvaju staleža u Crkvi, laičkoga i redovničkoga. Važno mjesto za razumijevanje svećeničke službe kao poslušnosti zauzima pojam depersonalizacije i funkcionalizma protiv svakoga subjektivizma i osobenjaštva. U drugom dijelu članka razmatra se o nekim vidovima svećeničke poslušnosti u pastoralu. Svećenik je pozvan ponajprije biti poslušan spram vlastite službe, također spram biskupa, duhovnika, prijatelja, a potom i spram vlastite župničke zajednice. Posebno je važan ovaj zadnji vid svećeničke poslušnosti jer on omogućuje svećeniku da bude istinski pastir zajednice koja mu je povjerena. Isto tako, upozorava se i na opasnosti svećeničke poslušnosti koja se može izokrenuti u način ostvarenja crkvene moći, karijerizma. Članak zaključuje kratkim razmatranjem o Kristovoj kenotičkoj poslušnosti prema Himnu iz Poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-8). Kristova kenotička poslušnost trebala bi biti uzor svim vjernicima, a ponajprije svećenicima.
Godine 1124. jedna je skupina redovnika napustila svoju cistercitsku zajednicu u Morimondu i zaputila se u Svetu Zemlju (pothvat koji je završio neuspješno). Budući da za taj put nisu dobili ...odobrenje redovničkih autoriteta, čin je smatran velikim skandalom koji je uvelike naštetio duhovnome životu zajednice. Veliki cistercitski teolog Bernard od Clairvauxa svojim je pismima nastojao utjecati na povratak »odbjeglih« redovnika. U najopsežnijem pismu, upućenom bratu Adamu, Bernard pojašnjava kako je »nedjelo« redovnika iz Morimonda učinjeno uslijed njihova krivoga shvaćanja autoriteta. Članak analizira na koji je način Bernard poimao istinsku poslušnost i kako je poslušnost korelirao s najvišim duhovnim vrijednostima cistercitskoga reda. Također, istražuju se implikacije poslušnosti i uloga savjesti u redovničkom životu te Bernardova konceptualizacija opatove i redovnikove odgovornosti za zajedničko opsluživanje (Pravila). U konačnici, razmatraju se Bernardovi pogledi na poslušnost u odnosu na unutarnje strukture autoriteta u cistercitskome redu, kao i u odnosu na autoritet biskupa i pape.
Članak promišlja svećeničku službu (dijecezanskih svećenika) pod vidom poslušnosti. Za razumijevanje svećeničke službe kao poslušnosti poslužila su nam promišljanja Hansa Ursa von Balthasara o ...svećeničkoj službi. Balthasar je mišljenja da svećenička služba ima ulogu predstavljanja i uprisutnjavanja tzv. «gole poslušnosti», «metalne poslušnosti» koju je sam Isus Krist ostvario na križu. Ta «metalna poslušnost» nije svrha samoj sebi, nego treba služiti ostvarenju veće ljubavi u Crkvi. U daljnjoj se analizi pokazuje na koji se način svećenička služba, upravo pod vidom predstavljanja Kristove «metalne poslušnosti», razlikuje od ostalih dvaju staleža u Crkvi, laičkoga i redovničkoga. Važno mjesto za razumijevanje svećeničke službe kao poslušnosti zauzima pojam depersonalizacije i funkcionalizma protiv svakoga subjektivizma i osobenjaštva. U drugom dijelu članka razmatra se o nekim vidovima svećeničke poslušnosti u pastoralu. Svećenik je pozvan ponajprije biti poslušan spram vlastite službe, također spram biskupa, duhovnika, prijatelja, a potom i spram vlastite župničke zajednice. Posebno je važan ovaj zadnji vid svećeničke poslušnosti jer on omogućuje svećeniku da bude istinski pastir zajednice koja mu je povjerena. Isto tako, upozorava se i na opasnosti svećeničke poslušnosti koja se može izokrenuti u način ostvarenja crkvene moći, karijerizma. Članak zaključuje kratkim razmatranjem o Kristovoj kenotičkoj poslušnosti prema Himnu iz Poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-8). Kristova kenotička poslušnost trebala bi biti uzor svim vjernicima, a ponajprije svećenicima.
Prikazat ćemo zahtjeve duhovnog vodstva, kako bismo prvo povukli razliku između duhovnog i sekularnog vodstva. Potom ćemo objasniti zašto vodstvo uopće, a zatim postaviti teološke temelje vodstva. ...Veći dio teksta razmatrat ćemo kakve su karakteristike vodstva i što neku osobu kvalificira za duhovno vodstvo. Ključna točka koju želimo prikazati u ovome tekstu jest da vodstvo proističe od Boga, da on daje glavni uzorak, da on priprema za vodstvo i potvrđuje vodstvo.
PDF
