Autor iznosi Aristotelovu podjelu znanosti, promatra
praktičnu znanost u odnosu na pojedinca i na društvo, nacrtno
uvodi u prijepor o izvornosti spisa iz područja etike koji se
pripisuju Aristotelu. ...Polazeći od tvrdnje daje dobro ono čemu sve
teži, Aristotel traga za tim dobrom kao krajnjoj svrsi ljudskoga
djelovanja. Svi se slažu daje to sreća, koju biramo radi nje same
a ne radi nečega drugoga, zato Je Aristotelova etika obilježena kao
eudemonistička. Raščlanjujući različita značenja i poimanja sreće
Stagirićanin ih prosuđuje i zaključuje da sreća nije život užitaka,
politički život nego djelatnost duše prema krjeposti.
Da bi se bolje mogao razumjeti govor o krjepostima, autor
najprije raščlanjuje Aristotelovo pojmovlje: slobodan izbor, voljno,
mimovoljno i protuvoljno, a potom tumači različite vidove duše. U
nastavku donosi Aristotelovu podjelu krjeposti na ćudoredne i
umne. Ćudoredna krjepostje stanje koje stječemo navikom. Ona je
sredina u odnosu prema nama između dvaju poroka, viška i
manjka, a vrijednosno gledano ona kao krjepostje krajnost. Autor
raščlanjuje Aristotelovu misao o pojedinačnim krjepostima i
odgovarajućim porocima, kao primjerice: o hrabrosti, umjerenosti,
darežljivosti, izdašnosti, velikodušnosti, blagoćudnosti, istinitosti,
stidljivosti, negodovanju a najviše pozornosti posvećuje različitim
vidovima pravednosti.
Dotičući prijepor oko broja umnih krjeposti, autor izlaže o
razboritosti, koja je bitno povezana s ćudorednim krjepostima, i o mudrosti, koja se bavi onim što je najsavršenije. U govoru o
prijateljstvu izdvaja tri oblika prijateljstva: radi koristi, radi užitka
i prijateljstvo dobrih. Posljednje je pravo prijateljstvo, u kojemu
jedan drugomu žele dobro. To mogu samo oni koji su krjeposni.
Raspravlja se također i o prijateljstvu u jednakosti i prema
premoći i izdvajaju se neki odgovori na pitanja povezana s
prijateljstvom. Autor u jednomu Aristotelovu tekstu prepoznaje i
otkriva anticipiranu formulaciju Descartesova cogita, što bi mogla
biti novost u osvjetljivanju povijesnoga tijeka filozofske zapadne
misli. U raspravi o užitku Aristotel nije hedonist ni antihedonist,
nego užitak pokušava prepoznati kao poticatelj čovjekova
djelovanja. Zato ga ćudoredno prosuđuje i vrjednuje, a mjerilo te
prosudbe je čestiti čovjek.
Nastavljajući početno Aristotelovo traganje za srećom, ističe
se da je čovjekova sreća ono što je sukladno najboljemu,
božanskomu u čovjeku, a to je misaono promatranje, koje sliči
božanskomu životu. Ta sreća uključuje ćudoredni život, vanjska
dobra i prijatelje. Na kraju svega, autor se osvrće na Aristotelovu
etičku misao i prosuđuje je.
