SETTING NEKAD I SAD Moro, Ljiljana
Psihoterapija,
01/2022, Letnik:
35, Številka:
1-2
Journal Article
Odprti dostop
Članak je podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu podsjeća na osnovne postavke settinga
u psihoanalitičkoj psihoterapiji i grupnoj analizi i psihodinamičko razumijevanje postavki
settinga za razvoj ...psihoterapijskog procesa. U drugom dijelu ukazuje na bitne elemente
settinga i na odgovornost psihoterapeuta i pacijenta, problem settinga u instituciji te kako
granice settinga krši psihoterapeut i koji su najčešći slučajevi nepridržavanja settinga. U trećem
dijelu ukazuje se na novonastalu situaciju promjene settinga uzrokovane pandemijom
bolesti COVID-19. U zaključku se navodi da je u virtualnom okruženju online psihoterapeut
aktivniji, izloženiji. Potrebno je više energije za održavanje granica settinga. U individualnom
pristupu neki pacijenti uopće ne mogu prihvatiti virtualnu psihoterapiju, drugi imaju problem
osjećaja potpune privatnosti te osjećaju da ih ometaju članovi obitelji koji su u drugoj
prostoriji i treća skupina koja zbog patnje prihvaća virtualnu psihoterapiju ili ako je već bila
u procesu, ima povjerenje u svojeg psihoterapeuta i nastavlja rad na sebi. U grupnoj analizi
grupa u fazi intimizacije lakše prebrodi prilagodbu na virtualni rad. Nužno je održavati
virtualne stručne sastanke kako bi se pratile opservacije psihoterapeuta i sumirala njihova
iskustva te donijele preporuke za virtualni rad s obzirom na to da nitko nije bio pripremljen
na dugotrajni virtualni rad.
Članek analizira nekatere konkretne primere posebnega tipa seksističnega diskurza v slovenskem medijskem in javnem prostoru, ki sega onstran sicer njegovih dominantnih in pričakovanih tematizacij, ...povezanih z oglaševanjem ali zakoreninjenimi stereotipi o spolnih vlogah ali diskriminaciji. Analiza nekaterih javnih objav dr. Boštjana M. Zupančiča in njenih medijskih (re)prezentacij pokaže, da je opisani tip diskurza večkrat skrit za psevdoznanstveno in psevdopsihoanalitično legitimnost, kjer se še zlasti pogosto opira na spoznanja Sigmunda Freuda, Carla Gustava Junga in nekaterih drugih psiholoških klasikov. Zato ga v prispevku označujem za psevdoznanstveni seksizem in z njim opišem v sebi kompleksen korpus mizoginih in seksističnih prepričanj, besed in dejanj, v katerih je oseba, običajno ženskega spola, s pomočjo sklicevanja na sumljive in neutemeljene znanstvene izsledke obravnavana zaničujoče in diskriminatorno na način, da ji je odrekana mentalna in kognitivna zmožnost, s katero je okronan moški spol, njena enakopravna vloga v družbi ali na primer na poklicnem področju. Kot takšen lahko tak tip seksizma pod krinko znanstveno sofisticirane utemeljenosti, sploh v kombinaciji z medijsko promocijo, tem bolj nevarno legitimira vse, kar mu sicer očitamo: široko spolno diskriminacijo in neenakost, oprto na številne predsodke.
U članku se razmatra shvaćanje mentalnog poremećaja kao predodžbe, na tragu epistemičkog naslijeđa Kanta i Schopenhauera, koje predstavlja sastavni dio suvremenog shvaćanja mentalnog zdravlja kao ...zdravog »narativa« ili životne priče. Nadalje, u radu se razmatra evoluciju razumijevanja bolesti u psihijatriji i postepeni povratak lacanovske psihoanalize i klasične psihijatrije, koje svojim ključnim pojmovima utiru put srastanju klasične psihoterapije i suvremene filozofske prakse u onome što se može nazvati integrativnom psihoterapijom.
The paper discusses the conceptualisation of mental disorder as a representation, rather than an illness, and relates this perspective to the modern understanding of mental health as a healthy »narrative« or life story. The author proceeds to briefly consider the evolution of concepts of illness in psychiatry and a gradual reappearance of Lacanian
psychoanalysis and psychiatry. The key concepts of Lacanian psychotherapy pave the way to a growing together of standard psychotherapy and modern philosophical practice within the novel concept
of integrative psychotherapy.
Ob svojih kliničnih izkušnjah je psihoanaliza razvila nekaj metod, ki služijo razvozlavanju podzavesti in ki jih moremo koristno uporabiti ta razumevanje podzavestnih tem v glasbenih delih. Avtor ...predstavi dve takšni metodi – iritacijsko teorijo in analizo nasprotnega prenosa – ter pokaže, kako je s tema instrumentoma moč odkriti latetntni smisel Mozartove opera Idomeneo. Oba metodološka pristopa pokažeta, da pri opernem dogajanju, ki sicer prikazuje brezhiben odnos med očetom in sinom, gre v resnici za smrtni boj med obema.
Car je gol Milanko, Andrea
FLUMINENSIA,
07/2017, Letnik:
29, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Cilj je rada uputiti na jezične i figuralne mogućnosti koje je iskoristio Ivan Slamnig u pisanju pjesama, s posebnim osvrtom na manipulacije lirskim subjektom. Umjesto da se lirski subjekt proglašava ...maskom pjesnika Slamniga, kakvim jedinstvenim fikcionalnim humanoidnim govornikom koji u sebi objedinjuje sve manifestacije lirskog subjekta ili pak kodiranim lirskim govorim o izvanjezičnoj (autorovoj, političkoj, kulturnoj itd.) zbilji, ta se analitička kategorija promatra
kao figura, učinak jezika. Na podlozi duge lirske tradicije iskazivanja
iz pozicije ja, Slamnigovi razni tipovi lirskoga govora i/ili gledanja izazivaju humorističan učinak, potvrđujući takvim „upadom” u pravilan niz Slamnigovih pjesničkih prethodnika da je sâmi niz poredak s pukotinama. Potonja se tvrdnja oslanja na psihoanalitičku argumentaciju Alenke Zupančič, dok teza o dezintegraciji iskazivačkog jastva kod Slamniga ima dva argumentacijska uporišta: s jedne strane, citatna teorija performativa Judith Butler naglasak stavlja na ponovljivost i kontingenciju svakoga govornog čina; s druge strane, polifonijska teorija iskazivanja Oswalda Ducrota luči empirijskog autora, govornika i
iskazivača, sugerirajući da je svakom jezičnom iskazu imanentna polifonija.
In this paper, the lyric subject of the Croatian poet Ivan Slamnig is analyzed with an underlining idea that his modernist poetics is characterized by disintegration of the enunciating self. This premise goes agianst the grain of dominant and/or more traditional approaches to
Slamnig’s poetry, which have shared the assumption that the enounced of
the poem has more value or authority in determining the meaning of the poem. This reductionist view has taken two distinct forms (albeit not different in kind): the lyric subject is either a human-like fictional speaker or a mask taken on by the author. Relying on the performative citational theory of Judith Butler and polyphonic theory of enunciation of Oswald Ducrot, the author demonstrates how the lyric subject is being
subverted both on the levels of enunciation and the enounced. The enounced is always-already framed or produced by its enunciation. The split within the lyric subject itself, in most cases achieved by humor, reveals the purported anthropomorphic enunciating instance to be an effect of the poem, rather than the mask of its poet, or a single unique
fictional character, or a secret codified speech on contextual reality.
Psychoanalytic perspective of Alenka Zupančič is in this sense particularly instructive since it explains how humor breaks the illusion
of wholeness and uniqness of the Symbolic order. By inserting an “odd-one” in the tradition of lyric subjects, i.e. a volatile subject with crazy-making or drunken behaviour, or an infantile observer and/or an invalidated speaking subject in any other way, shape or form – Slamnig demonstrated how this analytical category is being speech-produced, rather than speech-producing. The latter corresponds to
Austin’s speech act theory main idea – that language is performative, rather than constative, which is crucial for understanding how Slamnig’s
poetry performs within what has received from without.
U radu je sažeto prikazan početak razvoja psihoanalize bečkog liječnika Sigmunda Freuda. Autorica je ponajprije usmjerena na Freudovu strukturalističku teoriju psihičkoga ustrojstva: tripartitnu ...organizaciju ljudske psihe: id, ego i superego, kao i na teoriju psihoseksualnog razvoja. U tom se okviru obrađuje dinamika povezanosti psihoanalitičkoga učenja i pedagogijske misli, od Johna Deweya do suvremenih psihoanalitičkih pedagoga poput Tamare Bibby i Deborah Britzman. U skladu s tim razmatra se i psihoanalitički diskurs u odnosu na školsku djecu iz razvedenih obitelji, pri čemu se razvod promatra kao proces separacije-individuacije i stvaranja supstitucijskoga triangularnog odnosa školskog djeteta i nastavnika.
Namjera je ovoga rada upozoriti na ukorijenjenost
sebstva u kontekstu njegove formacije i egzistencije. Rad
se temelji na nalazima intersubjektivne psihoanalize, koja
smatra da se sebstvo formira i ...kasnije egzistira unutar
određenih ljudskih intersubjektivnih sistema. S obzirom
na to da oni na taj način utječu na organizaciju sebstva,
promatranje sebstva kao izoliranog ili transhistorijskog
entiteta problematično je. Istodobno, intersubjektivni sistemi
nužno su ukorijenjeni u širem kulturalnom sistemu, što ujedno
znači da se i sebstvo formira i postoji unutar specifičnoga
kulturnog konteksta koji utječe na njegovu organizaciju. To se
u radu pokazuje na primjeru suvremenoga sebstva, čiji su se
specifični problemi počeli zamjećivati u kliničkoj praksi
1960-ih godina. Zajedničkim nazivom najbolje ih se može
okarakterizirati kao "tendenciju fragmentaciji", fenomen koji je
primijetio psihoanalitičar Heinz Kohut. Taj se fenomen u
ovom radu povezuje s kontekstom formacije i egzistencije
sebstva u suvremenom društvu. Tako je glavni cilj rada na
inovativan način povezati suvremene kliničke nalaze sa
sociološkim kontekstom suvremenoga društva. Nastavljajući
se na ovu teorijsku perspektivu, autorica nudi i vlastito
sociopsihoanalitičko objašnjenje problema s kojima se
susreće suvremeno sebstvo.
Imena na konici nosu Hajdini, Simon
Amfiteater,
12/2021, Letnik:
9, Številka:
2021-2
Journal Article
Odprti dostop
Problem imenovanja ni kateri koli filozofski problem, pač pa je osrednjega pomena za
klasično ontologijo, ki se opira na koncept imen (onomata) kot oprijemajočih se reči
(pragmata) v njihovi bistveni ...biti. Kot tako je bilo ime tradicionalno zvezano s konceptom
resnice kot adequatio, tj. resnice kot ujemanja med vednostjo in bitjo, intelektom in rečjo ali
propozicijo in realnostjo. Na tem mestu bomo vrgli pogled s strani na ta masivni filozofski
problem, tako da se ga bomo lotili s posebnega vidika vonjav in njihovega osupljivega
razmerja do jezika.
Imena na konici nosu Simon Hajdini
Amfiteater,
12/2021, Letnik:
9, Številka:
2
Journal Article
Odprti dostop
Problem imenovanja ni kateri koli filozofski problem, pač pa je osrednjega pomena za klasično ontologijo, ki se opira na koncept imen (onomata) kot oprijemajočih se reči (pragmata) v njihovi bistveni ...biti. Kot tako je bilo ime tradicionalno zvezano s konceptom resnice kot adequatio, tj. resnice kot ujemanja med vednostjo in bitjo, intelektom in rečjo ali propozicijo in realnostjo. Na tem mestu bomo vrgli pogled s strani na ta masivni filozofski problem, tako da se ga bomo lotili s posebnega vidika vonjav in njihovega osupljivega razmerja do jezika.
Cilj je ovoga selektivnog preglednog članka sažeti neke od najpoznatijih psihoanalitičkih teorija o depresiji. Od Freudovog Tugovanja i melankolije 1917. psihoanaliza je ostvarila značajne iskorake u ...tumačenju depresije. Depresija je tumačena kao očajnički krik za ljubavlju, autoagresija, konflikt ega, fiksacija na iskustva bespomoćnosti, ekspresija neurotične strukture ličnosti i patološki ishod depresivne pozicije. Depresija je često povezana s agresijom, anksioznošću, krivnjom i narcizmom. U klasičnom psihoanalitičkom pristupu depresiji oralnost igra značajnu ulogu. S razvojem psihoanalitičkih teorija pojavili su se neki važni pojmovi: kognitivna trijada kao važna varijabla u depresiji koja uključuje negativnu percepciju sebe, svijeta i budućnosti, „sociotropne“ (društveno ovisne) i „autonomne“ vrste depresije, dominantni drugi i uloga terapeuta koji može postati dominantni ili značajni treći. Psihoanalitičke teorije s kraja 20. stoljeća dijele depresiju na anaklitnu i introjektivnu. U 21. stoljeću autori su opisali neurohormonsku, neurokemijsku i neuroimunološku pozadinu depresije potvrđujući na određen način neke od klasičnih psihoanalitičkih teorija.
PDF
