SAŽETAK Poznati suvremeni francuski filozof Paul Ricoeur u širokome dijapazonu svojih teorijskih interesa obuhvatio je i u suvremenoj kulturi veoma utjecajan fenomen psihoanalize Sigmunda Freuda. ...Njegovo bavljenje Freudom je filozofijsko, konkretno. Riječ je o fenomenologijsko-hermeneutičkom prilazu psihoanalizi kao svojevrsnom tumačenju kulture, tj. kao hermeneutičkoj disciplini koja po svojemu epistemologijskome statusu pripada duhovnim, a ne prirodnim znanostima. Smisao i zadaća psihoanalize je “ponovo tumačenje cjelovitosti psihičkih proizvoda koji proizlaze iz kulture od sna do religije, prelazeći umjetnošću i moralom”. Spomenutom filozofijskom metodom on raspravlja o Freudovoj “spekulaciji” o životu i smrti, o nagonu smrti i destruktivnosti nad-ja, te o kulturi između erosa i thanatosa.
U radu se analizira koncept samopomoći kao kulturalni fenomen. On se proučava kroz knjige za samopomoć kao tekstove putem kojih se daju savjeti za gotovo sve aspekte života. S obzirom da se u 20. ...stoljeću zbiva hiperprodukcija i proliferacija diskurza samopomoći, ne samo kroz literaturu već i putem institucija, u radu se prate uvjeti koji su omogućili nastanak i razvoj jednog takvog specifičnog pogleda na život. Pokazuje se na koje načine je tradicija američkog protestantizma krajem 15. te u 16. i 17. stoljeću udarila temelje kulture samopomoći. Razmatra se u kojoj su mjeri rad, upornost i posvećenost Bogu korespondirali s nadolazećom etikom samopropitivanja i ustrajnosti. Kroz primjere se analiziraju načini na koje je institucionalizacija psihologijskog diskurza i kulturalnih praksi u 20. stoljeću sudjelovala u promociji popularne psihologije u svakodnevnom životu što je za posljedicu imalo uspostavu psihoterapijskog diskurza. Međutim, rad detektira paradoksalnost situacije, s jedne strane takve knjige se prodaju u vrlo velikom broju primjeraka, dok s druge strane ne postoji stručna analiza načina na koje knjige za samopomoć nalaze svoje mjesto u društvu oblikujući percepciju stvarnosti, te se ovim radom želi svratiti pozornost na taj sveprisutan kulturalni fenomen.
U ovom radu propituje se obrada motiva traume nastale silovanjem kao sredstvom genocida u dokumentarističkom djelu Seade Vranić Pred zidom šutnje i romanu Kao da me nema Slavenke Drakulić. Zajednički ...zadatak umjetnosti/književnosti i povijesti/dokumentarnosti, u čemu pomaže i psihoanaliza, jest pokrenuti dugotrajni i bolni proces "prorade" traume preživjelih, što ova dva djela nastoje postići. U radu se analizira pristup traumi u dvama različitim diskursima s osloncem u psihoanalitičkoj teoriji; propituje se prikaz ambivalentne pozicije između "kako" i "kao da me nema" u sklopu postupnoga rasapa identiteta uzrokovanog traumom, identiteta osobnog, ali i kolektivnog; traži se odgovor na pitanje koje su specifičnosti ženskog svjedočenja u oba diskursa, s posebnim osvrtom na temu zaljubljivanja i maskiranja prisutnu u književnom tekstu. La Capra navodi nužnost prolaženja kroz traumu i njezino ponovno odigravanje na putu k zalječenju; Dori Laub ističe imperativ pričanja; pričanje u psihoanalizi jest pripovijedanje u književnosti, što nas vodi do Cathy Caruth, koja tvrdi da se psihoanaliza i književnost spajaju. Vođeni ovim teoretskim postavkama, tražimo odgovor na pitanje kako nastaviti živjeti s proživljenom traumom, kako je to prikazano u ovim dvama djelima te koja je uloga društva i kulture u proradi traume.
Rad pokušava ponuditi psihoanalitičko i feminističko čitanje jedne od zacijelo najintrigantnijih,
no najslabije poznatih drama Milana Begovića – tročinke Myrrha. Motivi sna,
incesta i pozicija žene u ...Begovićevu dramskom prvijencu tako se motre kroz optiku
znamenitih Freudovih istraživanja ženskosti i rada sna, ali i, u vrijeme njezina nastanka,
posebno aktualnih pogleda na opreku muško/žensko i spolno-rodne uvjetovanosti
(identitete) pretočenih u studiju bečkoga filozofa Otta Weiningera. Myrrhi se prilazi iz
konteksta Begovićeva plodna dramskog opusa, pri čemu se najveća važnost posvećuje
središnjoj ženskoj figuri koja najavljuje kasniju autorovu kreativnu „opsjednutost”
ženom i njezinim statusom u (suvremenome) patrijarhalnom okružju.
U članku se argumentira u ime kulturnoznanstvenog poimanja psihoanalize koje omogućava refleksiju kako o psihoanalitičkoj tvorbi pojmova i teorije, tako i o njezinoj izdašnoj, ali i proturječnoj ...povijesti recepcije. Pojam nagona, neizostavan u psihoanalizi, kod Freuda biva konceptualiziran kroz njihove sudbine, čime se probija individualan biološki okvir. S druge je strane pak frojdovski pojam kulture upadljivo sažeto individualistički utemeljen. Tenzije drugog kova obilježile su povijest recepcije psihoanalize, gdje je bila tumačena ili kao sušti mit, ili kao zasebna znanost. Analogna oprečnost pojavljuje se u scijentističkom nerazumijevanju psihoanalize (Habermas). Taj se konfliktni obrazac množi u interpretacijama psihoanalize koje raskrivaju njezin potisnuti biologizam (Sulloway), pri čemu s vlastite strane prešućuju hermeneutička i društvenoteorijska pojašnjenja.
Više od trideset godina Dominick LaCapra prakticira specifičan oblik intelektualne povijesti. Za razliku od zagovornika dokumentarnog modela povijesnog razumijevanja, ali i Whiteove poetike ...historiografije, LaCapra se zalagao za retoričku koncepciju povijesti. Suprotno monološkoj ideji jedinstvenog autorskog glasa koji nam pribavlja idealan, iscrpan i konačan prikaz u potpunosti zahvaćenog predmeta proučavanja, retorika podrazumijeva dijaloško shvaćanje diskurza, ali i istine. To znači da povjesničar ulazi u dijalošku razmjenu s prošlošću, no problem je upravo u prirodi spomenute razmjene. Kako bi objasnio odnos povijesti s vlastitim predmetom proučavanja, LaCapra uvodi psihoanalitički pojam prijenosa. Svrha ovog rada je razmotriti različite problematične aspekte dijaloške razmjene, kako između povijesti i njezina predmeta proučavanja tako i između intelektualne povijesti i njezina predmeta proučavanja.
U svome tekstu analiziram djelokrug melankolije i melodrame u filozofiji Stanleyja
Cavella, kao sinthome onoga što filozofija teži ustrojiti kao memoriju. Ta se analiza oslanja
na novelu Pismo ...nepoznate žene Stefana Zweiga, koju Cavell u knjizi Sporne suze izrijekom
isključuje iz vlastite analize toga problema, premda cijelu studiju osovljava oko istoimenog
filma Maxa Ophülsa, snimljenoga prema Zweigu. Uzimajući to isključenje kao
pretpostavku za diskusiju o Cavellovu tretmanu rodnoga mjesta i porijekla, prije svega
u Austinu ali i u Derridi (u Filozofskim pasažima), ovdje predlažem dekonstrukciju one
pozicije u recentnoj filozofiji gdje naslijeđe i memorija, čak i kad se pozivaju na problem
tehnike, još računaju sa spregom politike i identiteta.
U Freudu svojstvenom etičkom relativiziranju, moral i smisao bivstvovanja u konačnici su određeni ekonomijom libida. Takvi su stavovi omogućeni reduciranjem djelovanja na prirodnouzročni ...determinizam, posredovanjem konstrukcije teorijskog modela psihičkog funkcioniranja, pri čemu se zanemaruje mogućnost neempijskog kauzaliteta iz slobode. Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezultirala je gledištem o psihičkim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fizioloških procesa, koji su k tome prvenstveno određeni hereditarnim ili konstitucionalnim čimbenicima. No, upravo kod njega psihoanaliza je imala najsnažniji kulturni i antropologijski impetus.
Psihoanaliza i New Age Matijašević, Željka
Filozofska istraživanja,
04/2007, Letnik:
27, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Tema teksta bit će odnos određenih psihoanalitičkih učenja i suvremenih new age teorija i tehnika, pri čemu se popularnost i raspostranjenost new age tehnika može dovesti u vezu s opadanjem značaja ...psihoanalitičkih terapijskih tehnika. New age će biti doveden u vezu s Jungovim naslijeđem i idejom razaranja Ja kako bi se porodilo sebstvo što je vezano uz zahtjev new agea za osobnom preobrazbom preko izmijenjenih stanja svijesti. Freuda se unutar new agea općenito tumači kao vrhunac zapadnjačke racionalnosti, kao krajnju supremaciju racionalnog mišljenja koje je u svom prosvjetiteljskom zanosu krenulo racionalizirati i posljednju stvar, to jest – nesvjesno. Freud, za razliku od new agera, ipak, polaže nade u vladavinu svijesti i očuvanje svjesnog dijela ličnosti ili čvrstoću ega kao temelja ili jamca duševnog zdravlja, kao i očuvanje stroge granice koja dijeli svjesno i nesvjesno.
Teorije zavjera obično se drže bizarnim oblikom mišljenja. Akademski diskurs
smatra ih neozbiljnim iskazima i pozicionira ih u prostoru između loše
imitacije znanstvene teorije i političke ...patologije. Stoga nad njihovim autorima
i konzumentima provodi proceduru isključivanja iz zajednice “ozbiljnih
ljudi”. No ima situacija u kojima teorije zavjera bivaju shvaćene ozbiljno i
tada se uspostavljaju kao samo sredstvo isključivanja. Ove su situacije dominantno
interpretirane kao kolektivne ugroze ili političke krize. U tom slučaju
teorije zavjera dolaze iz središta političke moći kao legitimne interpretacije
zbilje. Ovakva je situacija u ekstremnom smislu realizirana u nacističkom režimu.
Dakle, sadašnji akademski diskurs proizvodi Drugog zbog zastupanja
teorija zavjere. No u političkim krizama, autoritarnim i totalitarnim režimima
Drugi se proizvodi putem teorija zavjera. Povijesno gledano, akademski je
stav dijelom proizvod posljedica drugog stava, putem trostruke “demistifikacije”
konspirativne panike nacizma/fašizma, staljinizma i, na Zapadu, makartizma.
Međutim, strukturalno gledajući ovaj je stav panika o teorijama zavjera
ili mimikrija prethodnog oblika panike u pogledu isključivosti. Autor predlaže
drukčiji pristup koji istovremeno izbjegava prihvaćanje teorija zavjera kao
činjenica, ali i njihovo reduciranje na fenomen masovne histerije. Teorije zavjera
analizira onkraj opreke deluzije i skrivene istine. Stoga teorije zavjera
definira kao obrazac interpretacije, strukturiran kao dvostruka fantazma s mogućnošću
njegova “presijecanja”. Ovakva je definicija bliska Sloterdijkovoj
koncepciji ciničnog uma, sukladno kojoj je moguće razlikovati cinične i kinične
teorije zavjera. Cinične teorije zavjera govore u ime totalitarne i autoritarne
vlasti u obranu organizmički zamišljene zajednice i zadržavaju strukturu
dvostruke fantazme. Kinične teorije zavjera govore iz pozicije partikularnih,
fragmentacijskih i singularnih aktera. S periferije diskursa one kritiziraju elite
moći ukazujući na rascjepe koje cinici prešućuju. Na taj način kinične teorije
zavjera imaju pozitivnu funkciju kao način razotkrivanja “prljavog rublja”
političkog režima.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, ODKLJ, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
