U uvodnom dijelu članka razmatra se značenje koje simbolična igra ima kako za razvoj pojedinca, tako i za razvoj umjetnosti i kulture. Lutke koje je autor sam oblikovao iz drva koriste se u ...psihoterapiji i edukaciji. U igri lutkama zrcale se obiteljski odnosi, a nesvjesni se konflikti simboliziraju. Posebno je istaknuta važnosti prvog intervjua. Opisuje se nekoliko seansi u kojima je scenska lutka bila osnovno sredstvo komunikacije.
Rad je posvećen analizi medijske reprezentacije psihoterapije u Hrvatskoj, pr¬venstveno njezinim nedostatnim prikazom te implikacijama nepostojanja ade¬kvatnog govora o psihoterapiji u hrvatskom ...javnom medijskom prostoru. Raz¬matra se diskurz samopomoći koji je zamijenio psihoterapijski diskurz, te se propituju razlozi koji su doveli do velikog tržišnog uspjeha knjiga za samopo¬moć. Analiziraju se tragovi reprezentacije psihoterapije kroz prikaz manifesta¬cije Tjedan psihologije te kroz djelovanje udruge Savez psihoterapijskih ud¬ruga Hrvatske (SPUH). Osim tržišnog uspjeha knjiga za samopomoć, razlozi za nepostojanje reprezentacije psihoterapije traže se i unutar same psihotera¬pijske struke, tj. u postavkama psihoanalitičke psihoterapije čiji setting prido¬nosi tajnovitosti i nevidljivosti psihoterapije. Potom se analiziraju dva medij¬ska primjera dekonstrukcije psihoterapije, serija Na terapiji i film Projekcije, koji dekonstruiraju hijerarhijsku opreku terapeut/klijent te koji detroniziraju i ogoljuju figure psihoterapeuta. Na taj način, obrćući uloge između terapeuta i pacijenta u spomenutim medijskim primjerima, terapeuti su oni koji su za¬pravo na psihoterapiji. Također se analizira gotovo paradoksalna situacija u kojoj je, s jedne strane, hrvatski medijski prostor svjedokom avangardnih i progresivnih medijskih tekstova o psihoterapiji, dok s druge strane ne postoji sustavno informiranje o psihoterapiji. Na kraju rada se ukazuje na potrebu o vidljivom, jasnom i odgovornom diskursu o psihoterapiji, čime bi hrvatski me¬dijski prostor bio obogaćen važnim segmentom brige o mentalnom zdravlju.
Temporomandibularni poremećaj (TMP) skupni je naziv za niz patoloških stanja koja mogu imati slične znakove i simptome, a dovode do poremećaja normalne funkcije stomatognatog sustava. ...Temporomandibularni poremećaji definiraju se kao skupina orofacijalnih poremećaja s boli u preaurikularnom području, čeljusnim zglobovima (TMZ) ili žvačnim mišićima s ograničenjima u rasponu i devijacijama kretnji donje čeljusti te zvukovima TMZ-ova tijekom žvakanja. Kada je poznat patofiziološki uzročni čimbenik TMP-a s boli, konvencionalno se klasificira kao “specifičan”, a kada patofiziološki uzročni čimbenik nije poznat, kao “nespecifičan”, psihogen, idiopatski, konverzivan ili eufemistički atipičan. Nespecifična bol pri TMP-u često je simptom nekog psihijatrijskog poremećaja kao što je depresija sa somatskim simptomima, hipohondrija, psihoza ili se pak svrstava u skupinu somatoformnih psihijatrijskih poremećaja prema suvremenim klasifikacijskim sustavima kao što su Dijagnostički i statistički priručnik (DSM-IV) američkog psihijatrijskog društva i Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema MKB-10.
TMP zahvaća 12% cjelokupne populacije. Psihološko-psihijatrijski problemi prevladavaju među bolesnicima s TMP-om, anksiozno-depresivni poremećaj pronađen je u 50%, a depresija u 32.1% bolesnika. Pacijenti sa psihijatrijskim problemima skloniji su 4.5 puta TMP-u nego osobe bez psihičkih problema i obrnuto.
TMP je povezan s brojnim etiološkim čimbenicima, što otežava ranu i preciznu dijagnostiku i učinkovitu terapiju. Obično se navodi pet glavnih čimbenika povezanih s TMP-om: trauma, okluzija, navike (parafunkcijske aktivnosti, kao što su žvakanje žvakaće gume, žvakanje na jednu stranu, stiskanje zubi, bruksizam), duboki bolni podražaj, psihološki problemi povezani s emocionalnim stresom i psihijatrijski poremećaji. U ovom radu pozornost je usmjerena na psihološke i psihijatrijske čimbenike TMP-a.
Liječenje nespecifičnih, psihogenih bolnih poremećaja TMZ-a nije moguće bez holističkog, integrativnog, interdisciplinarnog, timskog pristupa psihijatra, psihologa, fizijatra, neurologa, a ponekad i neurokirurga. Prevladava kognitivno-bihevioralna psihoterapija, tehnike ublažavanja anksioznosti i stresa (autogeni trening), fizikalna terapija, EMG biofeedback metode i psihofarmakoterapija.
Kronični bolni sindrom je veliki zdravstveni i socioekonomski problem koji se očituje čestim traženjem liječničke pomoći, visokom cijenom zdravstvene skrbi, bolovanjem, radnom nesposobnošću i ...invaliditetom te čestim odštetnim zahtjevima. Bol općenito, a poglavito kronična bol značajno smanjuje kvalitetu života bolesnika i njegove obitelji. Većina ljudi iskusi jedan ili više bolnih poremećaja tijekom svog života. Prevalencija kronične boli u pučanstvu je 15 do 22%. Puno češće se javlja u žena, u starijoj dobi i u osoba slabijeg socioekonomskog statusa. Kronična bol se uzročno-posljedično povezuje sa komorbidnim psihijatrijskim poremećajima kao što su strah od tjelesne bolesti, stalna zabrinutost, anksiozni poremećaji, depresija, reakcija na stres. Svaka bol, a pogotovo kronična bol ima više ili manje izražene i psihološke osobine. Kada je poznat pato-fiziološki uzročni čimbenik bol se konvencionalno klasificira kao «specifična», a kada nije poznat patofiziološki uzročni čimbenik kao «nespecifična», psihogena, idiopatska, konverzivna ili eufemistički atipična bol. Nespecifična bol često je simptom nekog psihijatrijskog poremećaja ili se svrstava u skupinu somatoformnih psihijatrijskih poremećaja prema suvremenim klasifikacijskim sustavima kao što su Dijagnostički i statistički priručnik (DSM-IV) Američkog psihijatrijskog društva i Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema MKB- 10. Psihosomatska medicina bavi se proučavanjem povezanosti psiholoških stanja i psihičkih poremećaja, psihosocijalnog stresa, obiteljskih i radno-okupacionih čimbenika sa somatskim poremećajima.
Ponekad se bol javlja kao simptom hipohondrije, depresije ili psihotičnog poremećaja.
S druge strane bolna somatska bolest može prouzročiti anksioznost, depresivnost, socijalnu fobiju i izoliranost.
Liječenje nespecifičnog, psihogenog bolnog poremećaja nije moguće bez holističkog, integrativnog, interdisciplinarnog, timskog pristupa psihijatra, psihologa, fizijatra, neurologa, a ponekad i neurokirurga. Prevladava kognitivno-bihevioralna psihoterapija, tehnike ublažavanja anksioznosti i stresa (autogeni trening), fizikalna terapija, EMG biofidbek metode i psihofarmakoterapija.
U ovom prilogu autor polazi od činjenice da je pastoral u permanentnoj potrazi za razumijevanjem čovjeka u njegovu vremenu i kulturno-socijalnom okružju te što adekvatnijim oblicima posredovanja ...poklada vjere. U brizi za čovjeka pastoral će se nužno osloniti na dijalog s ostalim disciplinama, uz ostale i psihologiju odnosno psihoterapiju čije oblike u nekoj mjeri već i poznaje kroz svoju dugotrajnu pastoralnu praksu; ravnopravni bi dijalog među raznim disciplinama pridonio ne samo blagostanju čovjeka, nego eventualno otvorio nove perspektive respektivnih znanosti, bez posizanja na područja kompetencije druge.
Perspektivu dijalogu autor otvara činjenicom da pastoral u psihoterapiji neće imati uniformnog partnera, pa prelazi u sumarnim crtama rađanje i povijest suvremene psihoterapije ukazujući, u drugom dijelu članka, na razloge šarolikosti psihoterapeutske ponude te smjernice njihova etabliranja. Treći se dio priloga bavi činjenicom da ne samo psihoterapeutska scena nego i stanje unutar jednog psihoterapeutskog smjera ne mora izgledati monolitan, nego doživljava čitav niz razvoja i odmaka od izvornih postavki. U tu su svrhu, tek reprezentativno, uzeta četiri bloka psihoterapija: psihoanaliza, bihevioralna psihoterapija s »kognitivnim zaokretom«, psihoterapija usmjerena na osobu klijenta te Gestalt; sve one pokazuju unutarnje propitivanje glede senzibilnosti i učinkovitosti vlastite psihoterapeutske ponude osobi u njezinom vremenu i konkretnom kulturnom i socijalnom okružju.
Razvoj je psihoterapije podložan utjecajima dostignuća ostalih znanosti, na primjer genetike, psihosomatike, čija dostignuća fasciniraju, pokazuju na moguće razumijevanje izvjesnih činjenica psihološke dimenzije, ali potrebuju preispitivanja eventualnih konzekvencija po implicitnu sliku o čovjeku koju ovakvi rezultati postuliraju i u shvaćanju drugih disciplina eventualno podsvjesno moduliraju. U dijalogu s drugim disciplinama, psihologija propituje utjecaj razvoja ekonomije tj. društva na identitet i spolni identitet, na što pastoral jednako tako mora biti pozoran.
Autor, u završnom dijelu, ukazuje na neke od mogućih smjernica paritetskom dijalogu pastorala i psihoterapije na obostranu korist, uzimajući u obzir analizu prethodnih poglavlja; dijalog bi trebao pridonijeti smanjenju obostranih predrasuda i koordiniranom djelovanju na dobrobit čovjeka.
Ratna psihotrauma postavlja visoke zahtjeve pred adaptacijske
mehanizme. U ovom istraživanju ispituju se razlike u razini
psihološke adaptacije u tri skupine ratnih veterana i učinkovitost
grupne ...psihoterapije. Prvu grupu čine veterani s PTSP-om
liječeni grupnom psihoterapijom, drugu veterani s PTSP-om bez
psihoterapije, a treću veterani bez dijagnoze PTSP-a.
Primijenjeni su: CAPS, Crown-Crispov indeks iskustava i Upitnik
životnog stila i obrambeni mehanizmi. Rezultati pokazuju da
prva grupa ima značajno manje izražene simptome PTSP-a
nego druga grupa. Značajno više vrijednosti anksioznosti i
somatizacije bilježe se u prvoj i drugoj skupini, depresivnost je
izražena u sve tri skupine. Projekcija je dominantan obrambeni
mehanizam kod sve tri skupine. Regresija se značajno češće
rabi u psihoterapijskoj skupini. Izloženost ratnoj psihotraumi
može dovesti do razvoja depresivnosti i primjene nezrelih
obrambenih mehanizama i bez razvijene slike PTSP-a. Grupna
psihoterapija umanjuje neke od simptoma posttraumatskoga
stresnog poremećaja, ali ne utječe na anksioznost, depresivnost
i nezrele obrambene mehanizme.
Cilj: Izbor antipsihotika u liječenju shizofrenije važan je zbog potencijalnih nuspojava, a dobre rezultate u liječenju mogu dati pravilan odabir i kombinacija psihijatrijskih metoda liječenja. ...Prikaz slučaja: Studentica prve godine fakulteta oboljela je od shizofrenije, te je u akutnoj fazi bolesti hospitalizirana. Pozitivni simptomi shizofrenije (fenomen nametanja misli, slušne halucinacije) uz strah i smetnje sna i alimentacije bili su indikacija za hospitalizaciju. U bolničkim uvjetima uveden je atipični antipsihotik kvetiapin koji je titriran do dnevne doze od 600 mg koja je dovela do remisije simptoma. Nuspojava lijeka bila je značajan porast tjelesne težine od 30 kg, što je bio razlog uvođenja drugog atipičnog antipsihotika olanzapina (10 mg na dan). Po olanzapinu su simptomi ostali u remisiji, a zabilježen je pad tjelesne težine od 10 kg. Bolesnica je radno i socijalno zadovoljavajuće funkcionirala. Za čitavo vrijeme liječenja nalazila se u psihoterapijskom tretmanu (grupnom i individualnom). Rasprava: Iako postoji izbor u liječenju shizofrenije, s obzirom na činjenicu da uzrok bolesti još uvijek nije poznat, nema univerzalne terapije koja bi bila učinkovita kod svih bolesnika. Kombinacija različitih oblika liječenja može dovesti do remisije bolesti i potpunog oporavka. Zaključak: Kombinacija terapija (psihofarmaka i psihoterapije) daje bolje rezultate u liječenju shizofrenije nego svaka od navedenih terapija pojedinačno. Cilj liječenja je postići što dulju remisiju bolesti.
