Nakana je ovoga teksta izložiti neke više i manje poznate religijsko-filozofijske perspektive i pravce unutar suvremene anglosaksonske (analitičke) filozofije poput reformirane epistemologije, ...vitgenštajnijanizma, ne-realističke, feminističke i pluralističke filozofije religije. Svaka pojedina »škola mišljenja« nastoji na autentičan način filozofijski interpretirati fenomen religije pritom uglavnom ne koketirajući s konfesionalnim interpretacijama. Pokazuje se kako je filozofija religije dinamična i, prije svega, autentično filozofijska disciplina koja se ne može svesti na lošu religijsku apologetiku, već ima svoje legitimno mjesto među disciplinama filozofije.
Teološki časopis Bogoslovska smotra izlazio je od 1910. do 1919. kao posebni prilog tjedniku Katolički list, a od 1923. do 1944. kao organ Hrvatske bogoslovske akademije, stručnoga teološkoga ...društva. Za svako od tih razdoblja u ovom su radu popisani filozofski tekstovi i predstavljeni njihovi autori.
Od 1910. do 1919, tj. u prvom desetljeću časopisa znanstvene su radove u časopisu objavila samo dva filozofa: Urban Talija i Stjepan Zimmermann, a recenzirano je sedam knjiga hrvatskih filozofa.
Od 1923. do 1944. na stranicama Bogoslovske smotre objavljena su 44 znanstvena članka u području filozofije, a uz najplodnijeg autora Zimmermanna, javljaju se i druga značajna imena hrvatske filozofije: Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Josip Lach, Karlo Balić, Đuro Gračanin, Jordan Kuničić, Stjepan Bakšić, Aleksandar Gahs i Hijacint Bošković. U tom je razdoblju objavljeno 88 recenzija, od kojih je Zimmermann potpisao 50, a Keilbach 15.
U Bogoslovskoj smotri u razdoblju 1910–1944. pisalo je 27 filozofa, a objavljena su 54 znanstvena članka, 44 crtice iz filozofskog života, 105 recenzija, sedam nekrologa i jedan prijevod. U objavljivanju filozofskih članaka osobito su prednjačila dva autora: Stjepan Zimmermann s 25 članaka i Vilim Keilbach s 12 članaka.
U Katoličkom listu uočeno je i izdvojeno blizu 800 bibliografskih jedinica koje su prepoznate kao filozofske. Njihov popis je priložen članku kao »Bibliografija filozofskih članaka i prikaza te s ...filozofijom i filozofima povezanih prinosa u Katoličkom listu (1849–1945)«. Više od polovice popisanih tekstova čine rasprave i članci, pretežno autorska djela, a tek manjim dijelom prijevodi. Četvrtina svih filozofskih sadržaja objavljena je za urednika Stjepana Bakšića (1920–1936). Od autora do početka 20. st. po broju objavljenih radova prednjače Josip Rieger i Ante Bauer, dok su u 20. st. najplodniji suradnici Andrija Živković, Stjepan Bakšić i Nikola Kolarek.
Rasprava »O postanku čovjeka« Antuna Kržana ističe se kako brojem nastavaka (57) tako i duljinom izlaženja (1872–1877). Množina građe u Katoličkom listu omogućila je pokretanje teološkog časopisa Bogoslovska smotra (1910), koji je od početka izlaženja objavljivao i filozofske članke.
Otprilike polovica filozofskih sadržaja objavljenih u Katoličkom listu otpada na prinose iz opće filozofske tematike. Ti sadržaji dominiraju u starijim godištima, a pojavljuju se i u apologetskim raspravama. Karakterizira ih nepovjerenje prema novovjekovnoj i modernoj filozofiji, prema racionalističkoj i protestantskoj kritici, kao i izrazita naklonost prema grčko-rimskoj filozofiji. Posebno je kritici podvrgnuta francuska filozofija 18. st. kao ona koja je idejno prethodila Francuskoj revoluciji. Veliko zanimanje je iskazano za Voltairea i, još veće, za Rousseaua, što je posljedica preokupacije školstvom u drugoj polovici 19. st. Kritici je podvrgnuta i njemačka filozofija 18. i 19. st., posebno njemački klasični idealizam. Od njemačkih filozofa najčešće se spominju Kant i Hegel.
S općim filozofskim sadržajima u velikoj je mjeri povezana neoskolastička filozofija, koja se u časopisu ponekad naziva i »kršćanska filozofija«, a prisutna je kao filozofska opcija u starijim apologetskim raspravama te od kraja 19. st. kao službena katolička filozofija.
Trećina filozofskih sadržaja u Katoličkom listu bavi se socijalnom filozofijom, što uključuje i političke koncepcije i/ili ideologije 19. i 20. stoljeća. Članci o liberalizmu dominiraju drugom polovicom 19. st. U njima se ukazuje na bezdušno postupanje liberalnog kapitalizma kao na glavni razlog opravdanog organiziranja radništva. Članci posvećeni socijalizmu i komunizmu kontinuirano izlaze od prvih do zadnjih godišta, s tim da u kasnijim godištima u prvi plan dolazi boljševizam kao radikalna realizacija komunizma. Ovakvo izrazito zanimanje za društvene procese potaknuto je i papinskim enciklikama.
Četvrtina tekstova koji su u ovom listu prepoznati kao filozofski bavi se filozofijom prirode gdje respektabilna imena katoličke teologije i filozofije (poput Antuna Kržana i Ante Bauera) argumentirano raspravljaju sa svojim suvremenicima, posebno s hrvatskim ideolozima darvinizma, i to još za Darwinova života. Ove rasprave metodološki i kritički prednjače u Katoličkom listu. S ovom temom tijesno su povezani članci iz filozofije religije koji najčešće propitkuju odnos razuma i vjere, znanosti i dogme.
U radu se problematizira koncept političke religije kroz teorijske perspektive
autora poput Giorgija Agambena, Michela Foucaulta, Hanne Arendt, Erica
Voegelina, Carla Schmitta i drugih. Autor tvrdi ...da je religija u svojoj sekularno-
profanoj formi nadomjesni čimbenik društvenih odnosa. Kada nestaje ili se
dokida čvrsta struktura tradicionalnih poredaka autoriteta i vladavine, tada na
scenu stupa zamjenska struktura. Religiju ne treba držati tek povratkom vjeri u
izvornome smislu transcendencije. Ponajprije se radi o političkome utemeljenju
kulture kao hibridnoga supstrata rase i odgoja.
Ruska Federacija kao relativno nova državna tvorevina i dalje je podložna turbulentnim događanjima koja u bitnome mogu ugroziti njezinu opstojnost. Niz dezintegrativnih procesa jačeg ili slabijeg ...intenziteta predstavlja breme radu Vlade i stvara probleme normalnom funkcioniranju vlasti na cijelom teritoriju države. Osim ovih problema, Ruska Federacija suočava se i s ekonomskim poteškoćama koje su donekle ublažene porastom cijena nafte na svjetskom tržištu.
Svaka je teološka tradicija razvijala koncepte koji su se bavili promišljanjem odnosa Boga, čovjeka i svijeta. Feministička teologija nudi nove teološke pristupe kojima se propituju, redefiniraju, ...modificiraju ili odbacuju temeljne kategorije tradicionalne, patrijarhalne religije. Autorica propituje reformističke pristupe koji iz postojeće baštine dekonstruiraju rodno ekskluzivne i mizoginijske postavke te vjeru propituju sa stajališta feminizma. Sve veća svijest o dubini ekološke krize potaknula je feminističke teologinje na analizu rodno i ekološki problematičnih dijelova doktrine. Pri tome je Geneza startna točka većine analiza. Autorica propituje nekoliko ključnih problemskih pitanja: jesu li ljudi/muškarci gospodari ili čuvari zemlje; stvaranje Eve kao posljednje, iz čega se stoljećima izvodila inferiornost ženskog roda; Pad ili Izgon iz Edena koji je skrivila Eva, zbog čega su žene smatrane izvorom grijeha, zla, materijalnosti, tjelesnosti i konačnog života. Usprkos či- njenici da je tradicionalna religija patrijarhalna, reformatorske su teologinje ukazivale na emancipacijske segmente religijske baštine koje koriste u kreiranju vizija novog ekološki i rodno senzibilnijeg društva.
Pavao Vuk-Pavlović (1894–1976) se o nauku Immanuela Kanta (1724–1804) očitovao u tri monografije (Spoznaja i spoznajna teorija; Ličnost i odgoj; Spinozina nauka) i pet članaka (»Spoznajna teorija i ...metafizika«; »Misaoni put J. J. Rousseaua«; »Bemerkung zum westlichen und östlichen Atheismus«; »Duševnost i umjetnost«; »Slikar u ontologičkome bogokazu Anselma Canterburyjskog«). Pritom je iskazao upućenost u sadržaj Kantove Kritike čistoga uma, Kritike praktičkog uma, Kritike rasudne snage, Prolegomene za svaku buduću metafiziku, Antropologije u pragmatičnom pogledu i u sadržaj napomena (Bemerkungen) uz djelo Razmatranja o osjećaju lijepog i uzvišenog.
Najbrojnije prosudbe odnosile su se na Kantove stavove o spoznaji i spoznajnoj teoriji u Kritici čistoga uma. Te stavove Vuk-Pavlović je nerijetko kritizirao. Naime, smatrao je da je Kant u Kritici čistoga uma spoznaji i spoznajnoj teoriji namijenio neograničenu moć, da je spoznajnu teoriju zamijenio metafizikom, da je »Ding an sich« odredio kao jedino moguće određenje metafizičkog realiteta, te da je njegov, kako ga Vuk Pavlović naziva, »kopernikovski obrat« najbolje nazvati »ptolemejevskim«, jer Kant njime »kosmocentričnu filosofiju hoće da zamijeni egocentričnom.«
Međutim, Vuk-Pavlović nije uvijek kritizirao Kantove tvrdnje. Primjerice, izvijestio je da je u Kritici čistoga uma bio u pravu kada je tvrdio da su prostor i vrijeme oblici zora koji ne iskazuju »ništa o ‘stvari o sebi’«, a da je u Kritici praktičkog uma postojanje Boga ispravno odredio kao postulat čistog praktičkog uma.
U radu se na temelju novovjeko-vnih društvenih promjena pokušava detektirati stanje religije i religijskih promjena u sekulariziranom društvu. Prelaskom iz srednjovjekovlja i feudalnog sakraliziranog ...društvenog uređenja u moderno društvo, religija sve više gubi ne samo središnje značenje nego i mjesto na gotovo svim područjima od kulture i znanosti do etike i obrazovanja. Takvom, stanju stvari u modernom društvu bitno je pridonijela racionalizacija života, koja je zasigurno i kamen temeljac modernog društva. Racionalizacija pak vodi k racionalizmu, a sekularizacija radikalizaciji svjetovnosti i sekularizmu. Radikalizacija sekularizacije, međutim, gotovo u pravilu rada novim religijama. Dok su mnogi suvremeni seizmografi religijskog fenomena nastojali proniknuti pojavak sekularizacije, dotle su drugi opravdano primjećivali da se teorija sekularizacije temelji na rezultatima istraživanja tradicionalne crkvene religije, te da ona nema što reći o suvremenom buđenju želje za neposrednim, doživljajem i iskustvom svetoga i njegovu »povratku« novim religijskim grupama i pokretima. Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do danas dolazi ne samo do stagniranja sekularizacije nego i do pravih antisekularizacijskih »pobuna«. A antisekularizacija je po sebi i na izravan način reakcija na pretjeranu svjetovnost svijeta i eklezijalno »paktiranje« s tim i takvim svijetom. Samo u akcentima doživljajnog, emotivnog, zajedničarskog, osobnog, iskustvenog, »bitnog«, u novim religijskim i eklezijalnim pokretima sociolog (religije) može »pročitati« i(sta) obilježja postmoderne pobune protiv vjere u razum, znanost, svjetovne religije, globalne ideologije i utopije, pravi fijasko obećanja nove ljevice i njezinih »revolucionarnih« obećanja. Nadanja i očekivanja moderne nisu se ostvarila niti su se mogla ostvariti. Vjera u znanost, napredak i realizaciju pravednoga društva (parareligija) nije mogla biti primjerena zamjena autentičnoj religiji i religioznosti.
Ako je suditi prema zbivanjima u hrvatskome i bosanskohercegovačkom društvu u posljednjih trideset godina, moguće je zapaziti da su i Katolička Crkva i Srpska pravoslavna Crkva - kao dva važna ...nacionalna sakralna sustava - imale značajnu ulogu u usmjeravanju ne samo društvenih nego i političkih procesa. Upitno je, međutim, koliko su ta i takva politikom obojena usmjeravanja donijela ovim društvima dobroga, a koliko lošeg, posebno kad je riječ o izgradnji povjerenja i dobrih međuetničkih, a time i međuvjerskih odnosa.
Koliko su i jedna (Katolička) i druga (Srpska pravoslavna) Crkva tijesno uvezane u najnovija politička zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, posebno kad je riječ o Republici Srpskoj, autor će pokazati na primjeru odnosa tih dviju crkava u Bosni i Hercegovini, te će, oslanjajući se na Mardešićeve tekstove, pokušati naznačiti glavne putove kojima bi dvije crkve trebale ići kako bi na ovim prostorima došlo do toliko željenoga kršćanskog pomirenja.
Nakon kraćeg uvoda, s opisom suvremene socioreligijske situacije u Europi i u Hrvatskoj, autor svoju analizu tih odnosa temelji na Mardešićevim tekstovima o političkoj religiji i o putovima koji vode do kršćanskog pomirenja.
Djelo Ž. Mardešića do sada je izdašno istraživano pod vidom njegova doprinosa društvenim, povijesnim i fenomenološkim znanostima o religiji. Pritom je njegova osobna teološka sinteza kršćanstva koja ...je više ili manje izričito utkana u njegove društveno-religijske analize i promišljanja ostala u velikoj mjeri po strani. Čak se među tumačima njegove misli može naići na izričitu nesklonost traganju za njegovim teološkim profilom. Mi međutim držimo da Mardešić ima jednu prepoznatljivu teološku viziju stvarnosti koja prati i prožima njegove socioreligijske i religiološke analize. To je dohvatljivo između ostalog i u njegovim teološkim vrednovanjima fenomena religijskog, svjetonazorskog i političkog pluralizma. Stoga se u ovom članku nastoji uočiti i ukratko predočiti neke od nosivih kategorija Mardešićeve teološke sinteze koju on primjenjuje kod vrednovanja fenomena religijskog i političkog pluralizma suvremenih društava. U uvodnom dijelu se načelno govori o mjestu i ulozi teološkog promišljanja religijskog pluralizma kao i o načinu prisutnosti Mardešićeve teološke sinteze unutar njegove religiologije. U prvom poglavlju skiciraju se temeljne odlike moderniteta i postmoderniteta kako ih vidi ovaj autor, a koje promiču pluralizaciju dosadašnjih pretežito kršćanskih društava. Ukazuje se potom na neke od neprimjerenih reakcija kršćana katolika na rastuću pluralizaciju društva. Uočavanju najvažnijih elemenata Mardešićeve teološke sinteze i njihova primjena na teološko vrednovanje pluralizma posvećen je središnji dio članka. U zaključnom dijelu se na temelju iznesenog i protumačenog ukazuje na utemeljenost naslovne teze o postojanju Mardešićeve teološke sinteze koja je iznjedrila elemente njegove teologije pluralizma. Sve to govori u prilog Mardešićevoj interdisciplinarnoj metodologiji kao i njegovu nezanemarivu doprinosu recepciji saborskih gledanja na rastuću svjetonazorsku pluralnost društva.
