Članek na podlagi življenjske zgodbe Anne Urbancic, dolgoletne profesorice italijanskih študij na Univerzi Toronto, zrcali identitetne transformacije. Rekonstrukcija njene zgodbe temelji na ...intervjuju, v katerem osvetljuje svojo kompleksno priseljensko dediščino, in na njenih različnih premišljevanjih o svoji kulturni identiteti v Kanadi. Njene pripovedi iz zadnjih dveh desetletij kažejo na istovetenje kot stalno spreminjajoči se proces, ki v veliki meri nastaja iz notranje percepcije zunanjega sveta. Pri tem sta najpomembnejši njena humanistična miselnost in izostrena družbena senzibilnost.
Autor analizira stavove slovenskih katoličko-narodnjačkih i liberalnih časopisa glede državnopravnih pitanja u razdoblju od Sarajevskoga atentata 1914. do zagrebačkoga sastanka u ožujku 1918. ...Katoličko-narodnjačka Slovenska pučka stranka početkom rata zauzela je snažan protusrpski stav. Dok je na vanjskopolitičkom planu dio stranke zazivao vojno kažnjavanje Srbije, na unutarnjem stranka unisono zastupa ideju hrvatsko-slovenske državne jedinice unutar Habsburške Monarhije. Slovenski su liberali na drugoj strani, unatoč osudi čina atentata, osuđivali protusrpske demonstracije te pritom naglašavali odgovornost austrougarske politike za eskalaciju rata. Uslijed širih makrogeopolitičkih događaja, prije svega povećanja vjerojatnosti Antantine pobjede, koja je povećavala strah pred implementacijom Londonskoga ugovora, te činjenice da su velikonjemački austrijski krugovi iskoristili rat protiv Srbije za širu protu(jugo)slavensku kampanju u kojoj se svaka emancipacijska težnja Slovenaca i Hrvata prikazivala kao protudržavni element, slovenski katolički narodnjaci mijenjaju strategiju. Nakon uviđanja da ni iskazivanje najsnažnijih proaustrijskih emocija te ulaganje iznimno velikih napora u predočavanje razlike između slovensko-hrvatske trijalističke vizije i velikosrpskoga koncepta neće uroditi plodom, slovenski su katolički narodnjaci krenuli putem okrupnjavanja vlastitoga političkog legitimiteta preko zauzimanja vodećih pozicija u zastupničkim tijelima austrougarskih Južnih Slavena. Budući da je za to bila potrebna i suradnja sa slovenskim liberalima te austrougarskim Srbima, taj je obrat implicirao i prihvaćanje širega južnoslavenskoga koncepta.
The author analyzes the views of Slovenian Catholic populist and liberal magazines regarding Slovenian and South Slavic statehood issues in the period from the assassination in Sarajevo in 1914 to the meeting in Zagreb in March 1918. At the beginning of the war, the Slovenian People's Party (SLS) took a strong anti-Serbian position and even called for military intervention in Serbia. At the same time, the party unanimously advocated the idea of a Slovene-Croatian state unit within the Habsburg Monarchy as the key political goal. Slovenian liberals, on the other hand, despite condemning the act of assassination, criticized the anti-Serbian demonstrations and emphasized the responsibility of Austro-Hungarian policy for the escalation of the war. As a result of wider macro-geopolitical events, foremost the increased probability of the Entente's victory, which implied the possibility of the implementation of the London Pact, as well as the use by Great German circles in Austria of the war against Serbia for a wider anti-(South) Slavic campaign in which every Slovenian and/or Croatian emancipatory aspiration was portrayed as an anti-state element, Slovenian Catholic populists changed their political direction. After realizing that even expressing the strongest pro-Austrian emotions and investing very great efforts in presenting the difference between the Slovenian-Croatian trialist vision and the Greater Serbian concept would not bear fruit, the SLS decided to change its strategy and to consolidate its own political legitimacy by attaining leading positions in the representative bodies of the Austro-Hungarian South Slavs. Since this required collaboration with Slovenian liberals and Austro-Hungarian Serbs, it also implied the acceptance of a broader South Slavic concept.
Članek se ukvarja z organiziranim dopolnilnim poukom slovenskega jezika in kulture, ki se je med slovenskimi izseljenci in izseljenkami v Nemčiji začel pred skoraj sto leti. Prvi tečaji so bili ...organizirani že v obdobju med prvo in drugo svetovno vojno, ponovno pa vzpostavljeni po podpisu bilateralne pogodbe med Nemčijo in Jugoslavijo (1968). Avtorica poudarja, da so poleg ugodnih političnih, družbenih in ekonomskih razmer v izvorni in ciljni državi za ohranjanje maternega jezika in ustanavljanje društev nujni posameznice in posamezniki, ki premagujejo birokratske ovire ter omogočajo organizacijo in izvajanje dopolnilnega pouka.
Jezikovna politika 21. stoletja se spoprijema z izzivom vse intenzivnejšega sobivanja lokalnih in globalnih etničnih priseljenskih skupnosti. Dediščinski jeziki so soočeni z vplivom globalizacije, ...naloga jezikovnega načrtovanja pri tem pa je jezik podpreti z nacionalno politiko in ideologijo na lokalni ravni. Jezikovno načrtovanje zahteva premišljeno prizadevanje vplivati na jezikovno vedenje uporabnikov, tako da bodo motivirani za učenje dediščinskega jezika, predvsem pri identifikaciji s kulturo njihove države prednikov. Jezikovno načrtovanje se uresničuje na več ravneh. Na makro ravni se jezikovno načrtovanje nanaša na zakonodajo, ki jo predpisujeta vlada in državne ustanove v državi gostiteljici. Članek prikazuje način upravljanja rabe slovenskega jezika na ravni slovenske skupnosti v Torontu in predstavlja jezikovno načrtovanje predvsem na mikro ravni, ki je za manjše priseljenske skupnosti bistveno.
PDF
