The book brings several essays on objects, atmospheres, moods, flavors and scents that marked the everyday life in the socialist Yugoslavia. The authors of individual chapters in Made in YU use these ...objects, atmospheres, moods, flavors and scents as lenses through which they observe practices and processes of significant restructurings and reframings of everyday, cultural, political and affective worlds in the post-Yugoslav societies.
Rad nastoji pružiti opširan kritički pregled sociološke dimenzije i socioloških
značajki britanskih kulturalnih studija. U tom kontekstu, nudi nove teorijske poticaje za
revalorizaciju i ponovno ...promišljanje uloge britanskih kulturalnih studija na području
sociološke znanosti. Britanski kulturalni studiji su u svojoj multidisciplinarnosti
uvijek bili izuzetno povezani sa sociologijom te su u velikom dijelu svoga habitusa,
koji je načelno interdisciplinaran, neka vrsta eklektične sociologije. Bogatstvom i
kvalitetom svojih pristupa ti studiji obogaćuju i osvjetljavaju sociološki pristup. Iako
britanski kulturalni studiji zauzimaju svoje mjesto u sociologiji u vidu neomarksističke
teorije kulture, još uvijek nije na sustavan i obuhvatan način iznesena niti dovoljno
problematizirana sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija. Sociološka
dimenzija britanskih kulturalnih studija u radu je najopsežnije prikazana u osvrtu
na britansku birminghamsku školu kulturalnih studija u cjelini, s posebnom
usredotočenošću na ideje Antonija Gramscija koje su najsnažniji teorijski oslonac
britanskih kulturalnih studija. U sklopu zajedničkoga sociopolitološkog teorijskog
okvira sociologije kulture i britanskih kulturalnih studija problematizira se uklopljenost
kulturno-komunikacijskoga sklopa u mrežu ekonomske i političke moći.
Besedilo utemeljuje možnost, da bi v sociologiji kulture uporabili Vernantovo koncepcijo mita v antični Grčiji za raziskovanje pojavov v sodobni popularni kulturi, ki jih lahko brez negativnih ...konotacij obravnavamo kot mite. Marxovo misel, da so miti še vedno gradivo umetnostne imaginacije, kar so bili že za Grke, so v kritičnem družboslovju različno predelovali. Praviloma je mit v sodobnosti pri tem reduciran na ideologijo - takšno je celo Barthesovo branje mitov v popularni kulturi v njegovih Mitologijah. Namesto tega se zavzemamo za branje, ki se navezuje na Vernanta in obravnava kot mite tiste polisemične zgodbe, katerih avtorstvo je nepomembno ali pozabljeno in ki jih je mogoče prenašati iz medija, jim odvzemati ali dodajati podrobnosti ter spreminjati smisel, ne da bi bila njihova vitalnost s tem kaj prizadeta.
Članak se bavi razmatranjem socioloških temelja pravne edukacije i pravne komunikacije kao mehanizama za formiranje komunikacijsko-pravne kulture pojedinaca u modernom socijalnom i kulturnom društvu. ...Predstavljena je analiza formiranja sustava pravne edukacije u raznim etapama razvoja socijalnog i kulturnog društva, počevši od XVIII. stoljeća. Tijekom tog je razdoblja Slavensko- grčko-rimska akademija uvela tečaj pod nazivom «Učenja o pravdi, kako duhovnoj tako i svjetovnoj», čija je provedba obuhvaćala primjenu brojne zapadne pravne literature u praksi, a to je iziskivalo vještinu prevođenja pravnih knjiga na ruski jezik, drugim riječima komunikacijske vještine na polju prava. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu da je atmosfera duhovne krize uzrokovane sustavnim transformacijama s kraja XX. stoljeća, što znači reformama, utjecala na razinu modernog obrazovnog sustava. Nudi se opis brojnih tečajeva pravne edukacije, koji dovode do formiranja komunikacijske i pravne kulture pojedinaca. Nadalje, članak navodi praktične preporuke koje pomažu pri formiranju komunikacijske i pravne kulture (pravna promidžba u komunikacijskom procesu; pravna obuka i edukacija pomoću jezika i govora; pravna komunikacijska praksa; komunikacijska i pravna auto-edukacija i re-edukacija korištenjem komunikacijskog dijaloga na polju prava). Nakraju se navode zaključci kako pravna edukacija i pravna komunikacija imaju pozitivan utjecaj na formiranje pojedinaca koji posjeduju komunikacijsku i pravnu kulturu. To predstavlja osnovu izgradnje demokratske pravne države te socijalnog i kulturnog društva.
Max Weber argued that Western society is characterized by a tendency towards
extreme rationalization. Having been defined as a process of progressive
intellectualization, rationalization was supposed ...to be evident in all
aspects of social life. However, Weber advocated that this process was
nowhere more conspicuous than in music, and he applied the “rationalization
thesis” on the analysis of all music aspects - melody, harmony, polyphony,
tuning and scale systems, instrument technology. Even thought the fragmentary
drafts of Weber’s study on music (which originated in the 1910 to 1913
period) were published in 1921, the study has been scarcely discussed by both
musicologists and sociologists. In this study, Weber pointed to the process
of rationalization as being obvious in composers’ ability to use
progressively complex musical agents, which led to the enhancing of human
reason and to the increasing abundance of musical language. Furthermore, he
explicated the rationalization process as a means in the fight against
certain irrational “threats” that could stop music development. In this
dissertation I survey Weber’s “rationalization thesis” as an amalgam of the
influences of both sociology and musicology, and I focus on the elements that
indicate the presence of the evolutionist paradigm (which was characteristic
for the 19thcentury musicology) and the ways of its incorporation in author’s
socio-musical theory. Firstly, I point to the pertinent questions considering
the very paradigm of evolutionism in the natural science discourses, as well
as in the discourses on music. Then, I analyze the formation of the
evolutionistic model in Weber’s sociology of music by presenting the model as
a consequence of both evolutionistic and historical influences. Although
Weber is regularly discussed as an opponent of the evolutionistic tendencies
in sociology, I show how the evolutionistic paradigm seems to be one of the
relevant theoretical backgrounds when the analysis of Weber’s study on music
is discussed. Finally, I conclude the paper with some observations on
possible implications of Weber’s analysis.
Maks Veber je smatrao da je zapadno društvo karakteristično po tendenciji ka
ekstremnoj racionalizaciji. Definisana kao proces progresivne
intelektualizacije, racionalizacija je smatrana očiglednom u svim aspektima
društvenog života. Međutim, Veber je tvrdio da je ovaj proces najočigledniji
u muzici, te je „tezu o racionalizaciji” primenio na sve aspekte muzike -
melodiju, harmoniju, polifoniju, sisteme štimovanja i lestvica, kao i
instrumentalnu tehnologiju. Iako su fragmenti Veberove studije o muzici
(započete u periodu između 1910. i 1913. godine) objavljeni 1921. godine,
studiju retko razmatraju i muzikolozi i sociolozi. U ovoj studiji, Veber je
ukazao na postojanje procesa racionalizacije u sposobnosti kompozitora da
upotrebljavaju sve kompleksnija muzička sredstva, što je vodilo unapređenju
ljudskog uma i sve većem bogaćenju muzičkog jezika. Nadalje, on je objasnio
proces racionalizacije kao sredstvo u borbi protiv izvesnih iracionalnih
„pretnji” koje bi mogle da zaustave razvoj muzike. U ovoj disertaciji
analiziram Veberovu „tezu o racionalizaciji” kao amalgam socioloških i
muzikoloških uticaja, te posebno izdvajam elemente koji ukazuju na prisustvo
i načine inkorporiranja evolucionističke paradigme (karakteristične za
muzikološki diskurs 19. veka) u autorovu sociološkomuzičku teoriju. Najpre
ukazujem na važna pitanja koja se tiču same paradigme evolucionizma, kako u
diskursima prirodnih nauka, tako i u diskursima o muzici. Potom se fokusiram
na formiranje evolucionističkog modela u Veberovoj sociologiji muzike tako
što predstavljam model kao posledicu kombinacije evolucionističkog i
istoricističkog uticaja. Premda se o Veberu redovno diskutuje kao o
protivniku evolucionističkih tendencija u sociologiji, ja ovde pokazujem da
se paradigma evolucionizma pokazuje kao jedna od značajnijih teorijskih
platformi kada je reč o Veberovoj studiji o muzici. Konačno, rad završavam
izvesnim razmatranjima mogućih implikacija Veberove analize.
U radu se razmatra odnos između sociologije kulture i kulturnih studija. Tvrdi se da odnos između tih dvaju pristupa kulturnoj analizi zahtijeva dublje istraživanje budući da među njima ima mnogo ...dodirnih točaka, ali da se, zbog uzajamnoga površnog poznavanja i nerazumijevanja istraživačkih ciljeva, njihov zajednički program često zanemaruje (ili čak opovrgava). K tomu, zajedničko naslijeđe često zamagljuje podjela na geografske i intelektualne kulture koja u grubim crtama odražava podjelu na zapadne (demokratske kapitalističke) i istočnoeuropske (postsocijalističke) epistemološke orijentacije u istraživanju društvenih promjena. Rezultat je da oba polja gube na svojoj teorijskoj i pedagoškoj moći. Rad upozorava na podrijetlo nekih međusobnih zabluda s namjerom da se ukaže na mogućnosti za uzajamno jačanje intelektualne snage pod uvjetom da sociologija kulture i kulturni studiji pomaknu svoj odnos od ignoriranja prema dijalogu.
PDF
