Rad je pokušaj povezivanja etničke teorije s nekim povijesnim primjerima, poglavito iz Srednje Evrope, iako se autor također osvrće i na današnje procese u Zapadnoj Evropi. Etnička teorija Fredrika ...Bartha, koja pretpostavlja da se etnije razvijaju u interakciji s drugim etnijama, pri čemu se etničke granice definiraju na temelju "proizvoljnog" izbora kulturne građe, pruža tek djelomično objašnjenje za povijesno iskustvo iz Srednje Evrope. Primijenjena na današnju Zapadnu Evropu koja se ujedinjuje u maastrichtskom duhu, Barthova teorija značila bi da etničke granice zapravo jačaju usporedo s razvitkom evropskih integracijskih procesa, i ne obratno, tj. gospodarska, politička i kulturna integracija ne bi dovela da slabljenja etničnosti. S druge strane, nije uvjerljiva Barthova postavka o proizvoljnosti odabira građe iz kulturnog inventara u obilježavanju etničkih granica. Sama povijest je objektivan čimbenik koji određuje koje će kulturne ili ine osobitosti poprimiti etnodiferencijsko značenje. Novije dorade ove teorije, koje − između ostaloga − ističu ulogu društvenih elita u etničkom razvitku, također nailaze na poteškoće kad se pokušavaju primijeniti na povijesnu građu. Elite mogu, eventualno, utjecati na artikulaciju ponekih etničkih osobitosti, ali povijest konačno određuje koje artikulacije "prolaze", a koje ne. Iskustva bivšeg Habsburgovskog carstva, kao i njegovih "država nasljednica", pokazuju da modeli "etničkog inženjeringa" izvedeni "odozgo" uglavnom nisu uspjeli. Dakako, autor ne poriče stanovit subjektivan čimbenik, odnosno slobodan izbor, u etničkom procesu. Na kraju rada ponuđena je definicija koja, u osnovi, zamišlja etničnost kao transgeneracijski integracijski čimbenik društvenih zajednica.
