Autor analizira vjersku politiku austrougarskih vlasti u Bosni i Hercegovini na primjeru triju konverzija na katoličanstvo. Prikazuje dosadašnje historiografske rezultate i iznosi nove zaključke na ...temelju uglavnom nekorištenog arhivskoga gradiva.
Autor na temelju izvornog arhivskog gradiva prikazuje i analizira oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi na području Pakračke eparhije u razdoblju od 1945. do 1948., kao i stavove svećenstva o ...toj problematici. Podatke o oduzimanju zemljišnih posjeda temeljem Zakona o agrarnoj reformi prikazao je za svaku pojedinu parohiju, crkvenu općinu i manastir. Svi su podaci prikazani i u tablicama, čime je omogućen sintetizirani pregled oduzete zemlje za svaku pojedinu organizacijsku jedinicu Srpske pravoslavne crkve. Uz to navodi i podatke o nezakonito oduzetoj imovini te načine na koji su se ti problemi rješavali.
Vjersko je pitanje za ustaše bilo jednako važno kao i nacionalni problemi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Vjera je bila jedna od glavnih različitosti između Hrvata i Srba. Stoga su ustaše često ...poistovjećivali katolicizam s hrvatskom nacijom i nacionalizmom, te je razumljivo da je vjera bila vrlo važna u njihovoj ideologiji. Nakon raspada Jugoslavije u travnju 1941., glavni cilj nove vlade bio je stvoriti jednu ne samo samostalnu nego i katoličku državu, u kojoj bi Crkva i vjera dobile svoje pravo mjesto. Naime, po prvi put
nakon 1918. katolicizam je u hrvatskim zemljama postao tolerirana, tj. institucionalna, vjera. U svojim ideološkim djelima nacionalisti su stavljali naglasak na veliku ulogu Crkve u NDH te se redom pozitivno izjašnjavali glede takvog stanja. Razlog tomu bila je tradicionalna
privrženost Crkve hrvatskoj državotvornoj ideji, kao i izniman utjecaj crkvenih institucija u hrvatskom puku, uloga koju su te institucije imale tijekom hrvatske povijesti, kao i tradicionalna opozicija pravoslavlju i javno proklamirani antikomunizam. Stoga
su ustaše u Crkvi vidjeli svoga prirodnog saveznika, dovoljno moćnoga da se oslone na njegovu pomoć u svojim težnjama za stvaranjem hrvatske katoličke države. Ipak, u svojim odnosima prema Katoličkoj crkvi ustaše nisu bili ekstremni te je njihov
pokret u osnovi ostao građanski i nacionalistički. Iako su ustaše promovirali vlastitu opredijeljenost katoličkoj vjeri, to je ipak u većoj mjeri bilo samo izjašnjavanje o njihovu hrvatskom kulturnom identitetu i glavni razlikovni čimbenik prema pravoslavlju, a ne istinsko vjersko izjašnjavanje. Naprotiv, ustaše uglavnom nisu bili zainteresirani za pitanja vjerskih dogmi i teoloških raspri. Propagirali su katolicizam ne zbog toga što su ga smatrali »jedinom pravom i iskonskom vjerom« na svijetu, nego jer im je katolicizam
mogao pomoći u vlastitom nacionalnom samoodređenju u etnički i vjerski izmiješanim hrvatskim zemljama. Upravo stoga nove hrvatske vlasti nisu pokrenule »križarski rat« protiv islama, nego su ga, naprotiv, tolerirale jer se vjerovalo da savez s muslimanima Bosne i Hercegovine može biti od taktičke važnosti. S druge strane, pravoslavlje se našlo na udaru vlasti NDH, upravo zbog svoje nacionalne pozadine – tako da je glavni udar novih vlasti
bio usmjeren protiv srbizma. Budući je u NDH živjelo blizu dva milijuna Srba, pitanje pravoslavlja i Pravoslavne crkve imalo je vrlo važnu ulogu u ustaškome ideološkom sustavu. Hrvatski su se nacionalisti trudili braniti svoj »tvrdi« stav i beskompromisnost prema Pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, ističući da je tu riječ o »nacionalnoj« Crkvi (instituciji) koja je igrala važnu ulogu
u formiranju tadašnjega srpskog nacionalizma. A budući da nisu mogli tolerirati buntovne aktivnosti srpske manjine, niti osporiti utjecaj njihovih crkvenih institucija, ustaše su odlučili jednostavno ih otrgnuti od službenoga srpskog utjecaja na način da dio srpske
manjine prevede na katoličanstvo. Tako su Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj jednostavno proglasili »pravoslavnim Hrvatima« koje je velikosrpska propaganda stoljećima srbizirala. Tako posložene činjenice uvjetovale su da su ustaše na prisilne konverzije Srba
na katoličanstvo gledali kao na nacionalno, a ne vjersko pitanje u NDH. U osnovi vlasti NDH svoje su napade usmjeravali uglavnom protiv Srpske pravoslavne crkve i njezinih aktivnosti na teritoriju NDH. Stoga je razumljivo da su ustaške vlasti, glede pitanja pravoslavlja, mogle tolerirati postojanje samo Hrvatske pravoslavne Crkve na teritoriju NDH, te je HPC iza 1942. postala jedina crkvena organizacija za vjernike pravoslavne vjere u NDH, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. No ustaše nisu imali negativan stav samo prema pravoslavlju nego i prema unijatima (tj. grkokatolicima), kao i prema starokatolicima na teritoriju NDH. Osim toga i židovstvo
je bilo službeno stigmatizirano u onodobnoj ustaškoj ideologiji. Židovi i Romi bili su optuženi za ubojstvo Isusa Krista i stoga okarakterizirani kao neprijatelji Katoličke crkve i širitelji komunističke ateističke ideologije u čitavom svijetu. No hrvatski nacionalisti zadržali su pozitivan stav prema islamu. Kako bi se što učinkovitije suprotstavili pravoslavlju u Bosni i Hercegovini, ustaše su promovirali ideju da su Hrvati i muslimani pripadnici jedne nacije – i to hrvatske. Nadalje, tvrdili su da je tu riječ o »braći po krvi i jeziku«. Iako su među muslimanima postojale dvojbe glede ustaškoga proklamiranog katolicizma i odnosa prema islamu, ustaše su javno zagovarali vjersku i građansku jednakost katolika i muslimana u NDH. Ipak valja napomenuti da te simpatije
prema islamu nisu bile rezultat iskrenih osjećaja Hrvata katolika prema muslimanima, nego je tu bila riječ o specifi čnim političkim interesima NDH u Bosni i Hercegovini. Stoga je za razumijevanje vjerske politike novih vlasti u Hrvatskoj u razdoblju od 1941. do 1945. nužno poznavati njihove nacionalističke i političke ciljeve s kojima je vjerska politika bila u uskoj vezi.
