Športsko pravo je dosta mlada pravna grana, što po naravi stvari znači i opasnost od određenih nedostataka kojih nema u tradicionalnim pravnim granama kao što je npr. građansko ili kazneno pravo. ...Obzirom na pravno načelo koje kao trajno vrijedi u pravu općenito lex specialis derogat legi generali relativno je lako kada ta posebna (športska u ovom slučaju) pravna norma postoji. Međutim, kada se u jednom tako naglašeno posebnom području (prepunom specifičnosti) kao što je šport dogodi da posebne pravne norme nema i kada je nužno primijeniti onu pravnu normu kod čijeg donositelja zasigurno u razmišljanju nije bilo športa, nastaje problem, ponekad čak i prava pravna katastrofa. Drukčije sigurno nije moguće ocijeniti situaciju postojanja normative koja spriječava osnivanje drugog nacionalnog saveza dok postoji onaj nad kojim je otvoren stečaj, a još više kada dođe do otkupa tražbina prema stečajnom dužniku i na taj način preuzimanja stečajnog dužnika sa svim pravima (uključujući i onaj članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru) kao da se radi o stečaju neke tvornice npr. Jedini izlaz je u donošenju posebne, izvorno športske specijalističke pravne norme, ako je ikako moguće čak i uz tzv. povratni ili retroaktivni učinak te norme. Neposredan povod ovom tekstu su događanja u hrvatskom športu na način da su dva hrvatska nacionalna športska saveza (odbojka i golf) doživjela stečajni postupak i primjenu onih pravnih normi (jer drugih nema) koja vrijede npr. za stečaj trgovačkih društava.
Nažalost, reakcija hrvatskog zakonodavca na način koji je bio za očekivati (ali i zahtijevati) je izostala i otvorila (još jednom) ustavnopravno pitanje da li i što učiniti (unutar sustava trodiobe vlasti) i kako sankcionirati (osim rezultatom na izborima) nedopustivu pasivnost zakonodavca koja se na primjeru športskog prava dogodila već više puta, a kao stalno obilježje u pravu općenito je postojeća i dogodila se i događa previše puta, gotovo da postaje modus operandi, i to modus operandi istog zakonodavca koji brojem donesenih propisa svake godine dospijeva u sam svjetski vrh zakonodavaca mjerenih po tom kriteriju (što nažalost po naravi stvari znali i njihv loš kvalitet i, posljedično, ne samo veliki broj novela nego i veliki broj intervenmcija Ustavnog suda Republike Hrvatske).
Teorija i praksa ukazuje na to da prijedlozi za otvaranje stečajnog postupka, pogotovu oni koji uključuju velike poslovne subjekte s mnogo radnika, imaju veliku mogućnost privući pažnju medija. ...Nažalost, većina medija, kao i šira javnost, ne shvaćaju složenost stečajnog postupka i njegovih implikacija na društveno-ekonomske odnose. Problem proizlazi iz raznolikosti ciljeva koji nastanu pokretanjem stečajne procedure, ali i iz činjenice da efikasni stečajni postupak treba ostvariti mnoge, ne često kompatibilne, ciljeve. Šira javnost će, vjerojatno, promatrati otvaranje stečaja i ulazak stečajnih upravitelja u trgovačka društva kao neposredni uzrok zatvaranja poslovnih subjekata, otpuštanja radnika, nerijetko percipirajući sve navedeno kroz prijevarno ponašanje itd., ne shvaćajući pritom da je problem, zapravo, insolventnost, a da je rješenje tog problema stečajni postupak, kao i postupak predstečajne nagodbe i financijskog restrukturiranja. Stoga, u nastavku rada, cilj je analizirati odnos (tijela) stečajnog postupka i medija. Polazna teza, štoviše i osnovno pravilo u svezi s odnosom stečaj-mediji je zapravo opće pravilo i može se sažeti u sljedeće - mediji imaju pravo istraživati stajališta o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima u svezi sa stečajevima, no, imaju i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima pišu te poštivati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast tijela stečajnog postupka, a nakladnik treba voditi računa da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu jer u protivnom, u smislu odredaba Zakona o medijima (NN, br. 59/04. i 84/11. – dalje: ZM) odgovara za štetu koja je takvim propuštanjem nastala (arg. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1261/97 od 29. kolovoza 2001.).
Da bi se pravne radnje mogle pobijati one moraju biti poduzete u određenim rokovima prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Ti rokovi su različito određeni ovisno o razlozima za ...pobijanje. U tekstu autorica ukazuje kako u praksi postoje oprečni stavovi glede računanja rokova pa predlaže zakonodavcu da se radi pravne sigurnosti pitanje rokova za pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku kad je riječ o prijedlozima koji su naknadno povučeni izrijekom.
U okviru međunarodnog stečaja posebno mjesto zauzima prijedlog za priznanje strane odluke o otvaranju
stečajnog postupka. Neprijeporno je da u tom smislu mora postojati odluka stranog suda ili ...drugoga nadležnog
tijela o otvaranju stečajnog postupka nad dužnikom. U konkretnom slučaju razmatra se prijedlog koji
je podnio stečajni upravitelj dužnika u Republici Bosni i Hercegovini hrvatskom stečajnom sudu uz tvrdnju
da postoji poznata imovina dužnika u Republici Hrvatskoj. Predlagatelj je priložio i drugu dokumentaciju,
smatrajući da udovoljava i ostalim potrebitim uvjetima. Pozvao se i na Aneks Dejtonskog ugovora. Nadležni
sud u Republici Hrvatskoj prethodno je razmatrao formalne zakonske uvjete. Izneseni su razlozi odbacivanja
prijedloga budući da su postojali nedostaci koji u postupku nisu otklonjeni. Kako je riječ o pravomoćnoj
odluci hrvatskoga stečajnog suda, zauzeto stajalište može poslužiti i u formiranju sudske prakse.
Za kazneno djelo povrede dužnosti u slučaju gubitka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje (čl. 626. ZTD-a) mogu odgovarati članovi uprave, njihovi zamjenici i izvršni direktori dioničkog ...društva, a u nekim oblicima predmetnog članka i likvidator kojeg u pravilu, u društvu u likvidaciji, čine sami dotadašnji članovi uprave. U članku se analizira recentna sudska praksa ponajprije Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu te zaključuje da članovi uprave d.o.o. od 1. siječnja 2004. pa do stupanja na snagu Novele ZTD-a iz 2009. godine − 1. svibnja 2010. − ne mogu odgovarati za nepokretanja stečaja u slučaju insolventnosti, već samo za nesazivanje skupštine. Od 1. svibnja 2010. članovi uprave d.o.o. ponovno mogu kazneno odgovarati za neprijavljivanje stečaja u slučaju gubitka prezaduženosti i nesposobnosti za plaćanje što se vraća u vrijeme recesije i pojave neplaćanja između trgovačkih društava. Stečajni zakon predviđa da će se smatrati kako je dužnik nesposoban za plaćanje ako ima evidentirane nepodmirene obveze kod bilo koje pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnog prometa u razdoblju duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za naplatu, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa.
U radu se uvodno upućuje na aktualnost istraživane problematike, ukazujući na činjenicu da stečajni postupak nad imovinom fizičke osobe, potrošača, predstavlja dio pravne tradicije razvijenih, i to ...ne samo europskih zemalja te realnost i nužnost u funkcioniranju suvremenih tržišta. Pritom se naglašava činjenica da je potrošački stečaj dio stečajnog prava i da se pri analizi ove problematike moraju uzeti u obzir karakteristike stečajnog sustava, poznati čimbenici koji utječu na njegovo oblikovanje, nužni preduvjeti za učinkovitu primjenu kao i posljedice ekonomske situacije u zemlji.U drugom dijelu rada razmatra se povijesni razvoj instituta, ideja i interesa u (potrošačkom) stečaju. Prikaz razvojne geneze ukazuje na krhku, nerijetko nestabilnu interakciju pravnih pravila potrošačkog stečaja i pojedinačnih interesa vjerovnika, zakonitosti tržišta i općeg (javnog) interesa. Takav povijesni razvoj smatra se glavnim uzrokom što je relativno kasno, tek prije 30-ak godina, uočena potreba za uvođenjem instituta stečaja nad imovinom svih fizičkih osoba. Kao argument navodi se činjenica kako je institut potrošačkog stečaja u europskom pravnom krugu prvotno uveden u Danskoj 9. svibnja 1984. (dans. Gældssaneringslov), stupio na snagu 1. srpnja 1984., čime je Stečajnom zakonu (dans. Konkurslov) dodan IV. dio. Posljednja zemlja u europskom pravnom krugu koja je uvela potrošački stečaj je Grčka (Zakon br. 3816/10., donesen 27. srpnja 2010.), dok taj institut još nije implementiran, primjerice, u talijanski pravni sustav.Glave III. i IV. središnji su dio doktorske disertacije. Tu se daje cjelovit i sustavan prikaz potrošačko stečajne regulative u pravnim sustavima SAD-a, Engleske, Njemačke, Francuske i Slovenije. U ovome se dijelu razmatra niz pitanja, primjerice treba li potrošački stečaj promovirati disciplinu, ili treba biti tolerantniji i na taj način poticati poduzetnički duh? Treba li učinak zakona imati šire socijalne učinke ili mu je cilj isključivo racionalno razrješenje pojedinačnog slučaja? Treba li uzimati u obzir učinke koje ima na zaposlenost? Treba li preferirati izvansudske (neformalne) sporazume ili formalne sudske postupke? Kakva je uloga države? Ukazuje se na to da, iako ima mnogo spornih pitanja, čimbenika koji utječu na moguće pravilne odgovore još je više. U konačnici, rezultat su mnogobrojna stajališta i nerijetko otežana mogućnost izrade i formuliranja jedinstvenog modela oslobađanja od preostalih dugova potrošača. Analizirajući različite modalitete pravnog razrješenja problema prezaduženosti potrošača zaključuje se kako ne postoji, tzv. pareto optimum, odnosno rješenje koje bi bilo idealno i prihvatljivo za sve sudionike postupka otpusta dugova. Posljedično, uzevši u obzir sličnosti i razlike izloženih modela daje se odgovor na tezu o mogućnosti recepcije instituta potrošačkog stečaja u Republici Hrvatskoj.U cilju što sveobuhvatnijega odgovora na postavljenu tezu, uz uvažavanje naprijed navedenih čimbenika, u nastavku rada razmatraju se socijalni, ekonomski i potrošački ciljevi postupka otpust dugova. Ističe se da je donošenje Stečajnog zakona 1997. (NN, br. 44/96.) predstavljalo korjenitu promjenu načina na koji se provodio stečajni postupak u Republici Hrvatskoj. Ipak, u ovome dijelu osvrće se na bitnu novinu reforme stečajnog prava 1997., odnosno uvođenje instituta stečaja nad imovinom fizičkih osoba. Imajući u vidu činjenicu kako je zakonodavac ocijenio da još nisu sazreli uvjeti za uvođenje posebne vrste stečajnog postupka za sve fizičke osobe, stečajni postupak se može provesti samo nad imovinom dužnika pojedinca, tj. obrtnika i trgovca pojedinca (čl. 3., st. 1. SZ). Prije zaključnog razmatranja daju se smjernice temeljene na Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - MU, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) i praksi Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno članka 1. Protokola broj 1. (Pravo na mirno uživanje imovine), članka 5. (Pravo na slobodu i sigurnost), članka 6. (Pravo na pravično suđenje), članka 8. (Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života) te članka 14. (Zabrane diskriminacije).U zaključku se ukazuje na dinamičnost problematike potrošačkog stečaja u istraživanim pravnim sustavima s dugom tržišnom tradicijom, budući da se još traže nova rješenja koja će pratiti globalni trend promjena, primjerice inflacije, pada potražnje, rasta troškova poslovanja, pada kreditne aktivnosti i niza drugih čimbenika koji su doprinijeli da mnogi potrošači nisu u mogućnosti otplatiti dospjele dugove. Zaključuje se da je u kontekstu stalnih promjena razvidno kako američki koncept novoga financijskog početka (engl. fresh start), prvenstveno stečajni postupak prema glavi 7. Stečajnog zakonika ( 700.-785. 11 U.S.C.) nedvojbeno utječe i na europski razvoj instituta automatskog otpusta dugova potrošača. Iz hrvatske perspektive, opredjeljujući se za potrebu uvođenja instituta potrošačkog stečaja, namjera je prikazati de lege ferenda rješenje te potrebu da svaka reforma ili implementacija potrošačkog insolvencijskog postupka treba biti uređenje jedinstvenog pravnog okvira za oslobađanje insolventnih pojedinaca od dugova putem različitih mogućnosti prilagođenih svim vrstama dužnika - neovisno o njihovoj financijskoj situaciji.
The introduction of this thesis underlines the relevance of the subject of research by showing that the bankruptcy over property of a natural person, the consumer, is part of the legal tradition of the developed European and other countries, as well as the reality and necessity for the functioning of modern markets. The author highlights the fact that consumer bankruptcy is a part of bankruptcy law and that the analysis of this issue must take into account the characteristics of the bankruptcy system, factors that influence its formation, the necessary preconditions for its effective implementation and the economic situation in the country.The second part of the thesis deals with the historical development of the institute, ideas and interests in (consumer) bankruptcy. By outlining the developmental genesis focus is placed on the frail and often unstable interaction of legal rules in consumer bankruptcies and individual interests of creditors, the legality of the market and the general (public) interest. This historical development is considered to be the main reason why the bankruptcy proceedings over the assets of individuals were introduced relatively late, i.e. 30 years ago. The institute of consumer bankruptcy in the European legal systems was originally introduced in Denmark on May 9th, 1984 (Gældssaneringslov) and entered into force on July 1st, 1984, by adding section IV to the Bankruptcy Act (Konkurslov). The last country in the European legal order that introduced the consumer bankruptcy was Greece (Law no. 3816/10, Issued on 27 July 2010), whereas, for instance, it has not yet been implemented in the Italian legal system.Parts III and IV are central parts of this doctoral thesis. They discuss and present the comprehensive and systematic consumer bankruptcy regulations of the legal systems of the United States, England, Germany, France and Slovenia. This section discusses a number of issues, such as whether consumer bankruptcy should promote discipline, or should it be more tolerant and thus encouraging the entrepreneurial spirit? Should the impact of the law have wider social effects or is its purpose purely a rational resolution of a particular case? Should the effects that it has on employment be taken into account? Should out-of-court (informal) settlements be preferred over formal court proceedings? What is the role of the state? It is pointed out that, although there are many disputed issues, there are even more unresolved factors that affect possible answers. This results in numerous viewpoints and often a hampered ability to create and formulate a unified model of consumer bankruptcy. Analyzing the various modalities of consumer bankruptcy the author concludes that there is no Pareto optimum, i.e. a solution that would be ideal and acceptable to all participants in the consumer debts-discharge proceedings. Considering the similarities and differences of the illustrated models, the author offers an answer to the question of potential reception of the institute of consumer bankruptcy in the Republic of Croatia. In order to take a wider view of this issue and taking into account all the above stated factors, the thesis also deals with the social, economic and consumer objectives of debt consolidation process. It is pointed out that the adoption of the Bankruptcy Act 1997 (OG no. 44/96) represented a radical change in the way in which bankruptcy procedure was conducted in the Republic of Croatia. However, in this section the author refers to the essential reform introduced by the Bankruptcy Act 1997, or the introduction of bankruptcy over the property of individuals in view of the fact that the legislator decided that conditions for the introduction of a special kind of bankruptcy proceedings for all individuals are not ready yet, and that the bankruptcy proceedings can only be carried out over the property of an individual, i.e. traders and individual traders (Article 3 (1), Bankruptcy Act).Before concluding remarks the author provides guidance based on the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (OG - IT, no. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) and the practice of the European Court of Human Rights, particularly on Article 1 Protocol No. 1 (Protection of property), Article 5 (Right to liberty and security), Article 6 (Right to a fair trial), Article 8 (Right to respect for private and family life) and Article 14 (Prohibition of discrimination).In conclusion, the focus is shifted to the dynamic nature of consumer bankruptcy within the analyzed jurisdictions of a long market tradition, noting that the new solutions will follow global trends, such as inflation, fall
U radu se iznose razlozi zbog kojih bi Hrvatska trebala zakonski regulirati način rješavanja insolventnosti potrošača, fizičkih osoba koji nisu ni trgovci pojedinci ni obrtnici, i tako se pridružiti ...brojnim državama u Europi koje su to učinile već mnogo ranije. Nadalje, predstavljaju se smjernice o uvođenju instituta osobnog bankrota koje je Vlada RH usvojila u siječnju 2011. te se radi usporedbe izlažu osnovna rješenja regulacije insolvencijskog postupka za potrošače u njemačkom
pravu. U posljednjem dijelu rada iznose se elementi o kojima bi se pri reguliranju insolventnosti potrošača u hrvatskom pravu trebalo osobito voditi računa.
Ekonomska literatura tek se nedavno počela intenzivnije baviti važnom problematikom zakona o stečaju. Pri oblikovanju zakona i njegovoj provedbi pojavljuje se pitanje opravdanosti očuvanja poduzeća u ...stečaju, što može biti korisno i vjerovnicima i cjelokupnome nacionalnom gospodarstvu. U članku se iznose iskustva više zemalja vezana za metode spašavanja poduzeća u stečaju, te se daje osvrt na nekoliko istraživanja kojima se pokušalo procijeniti koliko se poduzeća u stečaju moraju prodati ispod svoje stvarne vrijednosti. Podrobnije se obrazlažu razlozi i načini spašavanja financijskih ustanova te navode opasnosti od njihove likvidacije.
Od 19. srpnja. 2005. u Njemačkoj je na snazi novi Pfandbriefgesetz koji uređuje izdavanje vrijednosnih papira s pokrićem u hipotekarnim tražbinama, tražbinama iz kredita prema javnopravnim tijelima i ...tražbinama osiguranim založnim pravima na brodovima. Refinanciranje kredita izdavanjem vrijednosnih papira s pokrićem u hipotekarnim i dr. tražbinama (Pfandbriefe, covered bonds) postaje na europskom tržištu sve zastupljeniji model refinanciranja kredita. Jedno od najjačih tržišta takvim vrijednosnim papirima u Europi je njemačko tržište. Po ugledu na njemački Pfandbriefgesetz donose se ili se noveliraju propisi o izdavanju vrijednosnih papira s pokrićem u hipotekarnim tražbinama u brojnim europskim državama.
