Potočna pastrva česta je vrsta ribe koja se uzgaja u otvorenim, protočnim ribogojilištima u konzumne svrhe na rijekama Bosne i Hercegovine. Lokalitet Pljeva na rijeci Plivi u srednjoj Bosni idealan ...je za uzgoj pastrve te uzgajivači ovih područja imaju dugu tradiciju uzgoja u otvorenim - protočnim ribogojilištima. U cilju sagledavanja morfoloških i histoloških obilježja pastrva iz ovih ribnjaka u usporedbi s onima izvan ribnjačkog uzgoja provedena je ova studija kroz tri sezone: proljeće, ljeto i jesen, kako bi se vidjela potpuna slika stanja odabranih tkiva i kondicije potočnih pastrva. Analizirana su fizičko-kemijska obilježja vode iz rijeke Plive kod Pljeve i iz ribogojilišta koji se bavi intenzivnim uzgojem potočnih pastrva. Ove analize su pokazale da ne postoje velika odstupanja u kvaliteti vode i da je voda u ribogojilištu dobre kvalitete. Izlovljeno je ukupno 90 jedinki kroz sve tri sezone i analizirane su morfometrijske karakteristike na deset parametara. Nakon disekcije provedena je histološka i stereološka analiza s ciljem komparacije tkiva jetre, želuca, škrga i mišića. Ove analize su pokazale značajne razlike u histoarhitekturi odabranih tkiva pastrva iz ribnjaka u odnosu na rijeku. Tkivo jetre bilo je s izmijenjenim oblikom hepatocita i prisustvom adipocita; tkivo želuca bilo je s jačom mukozom i slabijim mišićnim slojem; tkivo škrga imalo je niže respiratorne lamele, dok je mišićno tkivo imalo znatno prisustvo masnog tkiva kod pastrva iz ribogojilišta u odnosu na one iz rijeke. Sve promjene su posljedica kvalitete komercijalne hrane kao i nemogućnosti slobodnog kretanja.
The pancreas is a gland with both exocrine and endocrine function. The
products of its exocrine component are vital to the food digestion. Its
endocrine function is based on secretory action of ...several types of endocrine
cells that cluster together to form islets of Langerhans. Some of them
produce insulin and glucagon, hormones that regulate primarily carbohydrate
metabolism and are essential for maintaining optimal blood glucose
concentrations. Secretory action of the pancreas, especially its endocrine
component, is controlled by a complex endocrine, paracrine and neural
mechanisms. Thyroid hormones are key regulators of the basal metabolism,
growth and development. They are necessary for normal function of almost all
organs and organ systems; their importance in the metabolism of carbohydrates
has been known for decades. The functions of the endocrine pancreas and
thyroid gland, and effects of their hormones are mutually connected and
interdependent. In clinical practice the coexistence of thyroid dysfunction
and the development of insulin resistance, which is a good prognostic factor
for type 2 diabetes occurrence, is relatively frequent. A diet rich in simple
sugars, along with reduced physical activity is a feature of modern lifestyle
in developed countries of the world. Continuous intake of carbohydrates
represents a form of stress in which pancreas intensively produces insulin,
which in the long term can lead to pathophysiological processes at the level
of intracellular organelles, and eventually to loss of β-cells, i.e. to type
2 diabetes. The aim of this work was to gain an insight into the detailed
morpho-functional characteristics of the rat pancreas under the influence of
sucrose rich diet, in terms of systemic hypothyroidism induced by
methimazole. The obtained results show that: - Moderate systemic
hypothyroidism was established after three-week methimazole treatment,
regardless of the diet. Levels of thyroid hormones in the circulation were
reduced, and the animals fell behind in growth. - In hypothyroid animals,
regardless of the diet, total energy intake was reduced due to lower basal
metabolism rate and reduced energy requirements. In sucrose fed euthyroid
animals energy input was significantly above control values, primarily at the
expense of carbohydrates, but negative impact on glucose homeostasis was not
evident. - Reduced absolute mass of the pancreas in all experimental animals
resulted from the proportional reduction of exocrine and endocrine components
of the organ, and in both groups of hypothyroid animals occurred in parallel
with a smaller body mass gain. Pancreas relative mass reduction in the
sucrose fed euthyroid animals was in part the consequence of a slight
increase in body mass, and partially as we assume the result of the increased
cell degranulation/exocytosis. - The results of morphological analysis showed
that exocrine pancreas of the euthyroid animals with sucrose diet was more
active in synthesis and secretion than of control animals. The mechanic
effect of the gastric and intestinal contents had a key regulatory role in
these processes. - Exocrine pancreas of normally fed hypothyroid animals was
less active, due to a general reduction of metabolic processes and lower food
intake. In acinar cells the zymophagy is initiated as a protection mechanism
from digestive enzyme's activation and autodigestion. - Acinar cells in
sucrose fed hypothyroid animals were exposed to a greater load than the cells
of normally fed animals. This challenge has been successfully overcome, with
slight morpho-functional adaptations. In individual cells rER stress could
lead to possibly irreversible damage. - The applied treatment did not induce
changes in the number and distribution of any cell type in the islets of
Langerhans. - In normally fed hypothyroid animals there is a delay in the
insulin synthesis/secretion, manifested by accumulation of smaller granules
in β-cells, which was somewhat compensated by synthetic activity of insulin
and glucagon co-expressing cells. - Most of the β-cells in sucrose consuming
animals regardless of thyroid status were functional insulin-producing cells.
In euthyroid animals they were active regarding synthesis and secretion, and
no hypertrophy or hyperplasia was detected. - In the sucrose fed euthyroid
group of animals extra-insular acinar β-cells were detected. At that moment
they were not functional in the synthesis and secretion of insulin and could
be considered the back-up cells. Most likely these cells originated by acinar
cell transdifferentiation. - Sucrose intake in hypothyroid rats distinguishes
β-cells fine structure away from those treated only with methimazole and
approaches them to the control, which is especially manifested by granule's
ultrastructural and stereological features. - The methimazole negative effect
on the synthesis and secretion of insulin, with increased requirements for
this hormone due to the intake of sucrose, activate the mechanisms that
prolong the half-life of insulin. This led to a slightly increased insulin
circulation level and created conditions for the development of insulin
resistance.
Pankreas je žlezda sa egzokrinom i endokrinom funkcijom. Proizvodi njegove
egzokrine komponente od vitalnog su značaja za proces varenja hrane.
Endokrine ćelije pankreasa grupisane u Langerhansova ostrvca proizvode
insulin i glukagon, hormone koji regulišu metabolizam pre svega ugljenih
hidrata i neophodni su za održavanje optimalne koncentracije glukoze u krvi.
Sekretna aktivnost pankreasa, naročito njegove endokrine komponente, pod
kontrolom je kompleksnih endokrinih, parakrinih i neuralnih mehanizama.
Hormoni tireoidne žlezde ključni su regulatori bazalnog metabolizma, rasta i
razvića. Potrebni su za normalno funkcionisanje gotovo svih organa i
organskih sistema, a njihov značaj u metabolizmu ugljenih hidrata poznat je
već decenijama. Funkcije endokrinog pankreasa i tireoidne žlezde, kao i
efekti koje ostvaruju njihovi hormoni, uzajamno su povezani i međusobno
zavisni. U kliničkoj praksi relativno je česta koegzistencija disfunkcije
tireoidne žlezde i razvoj insulinske rezistencije, koja je predvorje nastanka
dijabetesa tipa 2. Ishrana bogata prostim šećerima, uz smanjen nivo fizičke
aktivnosti karakteristika je savremenog načina života, naročito u
industrijski razvijenijim zemljama sveta. Pri kontinuiranom unosu ugljenih
hidrata pankreas radi pod povećanim opterećenjem, intenzivno proizvodeći
insulin, što dugoročno gledano može dovesti do patofizioloških procesa na
nivou unutarćelijskih organela i eventualno do gubitka β- ćelija, odnosno do
dijabetesa tipa 2. Osnovni cilj ove teze bio je da se detaljnom analizom
stekne uvid u morfofunkcionalne karakteristike pankreasa pacova pod uticajem
ishrane obogaćene saharozom, u uslovima sistemskog hipotireoidizma
indukovanog metimazolom. U tronedeljnom eksperimentu korišćeni su mužjaci
albino pacova Wistar soja, držani pod standardnim laboratorijskim uslovima.
Životinje su u odnosu na ponuđeni rastvor u vodi za piće podeljene u četiri
grupe. Kontrolna grupa životinja pila je čistu česmensku vodu,
hipotireoidizam je indukovan 0.02% rastvorom metimazola, dok je pankreas
funkcionalno opterećen unosom 10% rastvora saharoze. Pacovi poslednje grupe
pili su kombinovani rastvor metimazola i saharoze, već pomenutih
koncentracija. Pankreas je na uobičajen način pripremljen za morfološku i
stereološku analizu na nivou svetlosne i elektronske mikroskopije. Pored
rutinskih metoda bojenja hematoksilinom i eozinom, toluidin plavim i AZAN-om,
korišćene su metode imunohistohemije za detekciju insulina, glukagona,
somatostatina, pankreasnog polipeptida, PDX1, α-SMA i Ki67 proteina, kao i
specifično bojenje propidijum jodidom. Dobijeni rezultati pokazali su
sledeće: - Tronedeljni tretman metimazolom doveo je do uspostavljanja
umerenog sistemskog hipotireoidizma, nezavisno od režima ishrane. Nivoi
tireoidnih hormona u cirkulaciji bili su smanjeni, a životinje su zaostajale
u rastu. - Kod hipotireoidnih životinja, bez obzira na način ishrane, ukupan
energetski unos bio je smanjen usled sniženja stope bazalnog metabolizma i
smanjenja energetskih potreba organizma. Energetski unos eutireoidnih
životinja kojima je ponuđen rastvor saharoze bio je znatno iznad kontrolnih
vrednosti i to prevashodno na račun ugljenih hidrata, ali se to nije
negativno odrazilo na homeostazu glukoze. - Manja apsolutna masa pankreasa
životinja svih eksperimentalnih grupa posledica je proporcionalnog
smanjivanja egzokrine i endokrine komponente pankreasa, koje se kod obe grupe
hipotireoidnih životinja dešavalo paralelno sa manjim prirastom životinja.
Smanjenje relativne mase pankreasa eutireoidnih životinja prehranjivanih
saharozom delom je bilo posledica blagog povećanja telesne mase, a moguće
delom i promena na nivou ćelijske degranulacije/egzocitoze. - Rezultati
morfološke analize pokazali su da je sintetska i sekretna aktivnost
egzokrinog pankreasa eutireoidnih životinja koje su unosile rastvor saharoze
bila povišena u odnosu na životinje iz kontrolne grupe. Mehanički efekat
zapremine želudačnog i crevnog sadržaja imao je ključnu regulatornu ulogu u
ovim procesima. - Egzokrini pankreas hipotireoidnih normalno hranjenih
životinja bio je u stanju niže aktivnosti, zbog opšteg sniženja metaboličkih
procesa i manjeg unosa hrane. U acinusnim ćelijama aktivirani su mehanizmi
zimofagije kao zaštite od unutraćelijske aktivacije digestivnih enzima i
autodigestije. - Acinusne ćelije egzokrinog pankreasa hipotireoidnih
životinja koje su unosile rastvor saharoze bile su izložene većem izazovu
nego ćelije normalno hranjenih životinja, kojem su uglavnom uspešno izlaze u
susret, uz blage morfo-funkcionalne adaptacije. Pojedinačne ćelije trpele su
stres endoplazminog retikuluma i, moguće, podlegle ireverzibilnim
oštećenjima. - Primenjeni tretman nije doveo do promene zastupljenosti i
distribucije pojedinih tipova endokrinih ćelija u Langerhansovim
Cilj ove studije bio je usporediti gustoću apoptotičnih stanica u različitim dijelovima nefrona između kontrolne skupine i skupine bolesnika oboljelih od balkanske endemske nefropatije (BEN). Uzorci ...tkiva bubrega 20 bolesnika u kojih je klinički i epidemiološki dokazan BEN uspoređeni su s bioptičkim materijalom 10 bolesnika bez glomerularne ili tubulointersticijske bolesti bubrega (skupina I, non BEN). Od 20 bolesnika oboljelih od BEN 10 je umrlo zbog te bolesti (skupina II, BEN), dok je preostalih 10 bolovalo od BEN, ali je uzrok smrti bila istodobno postojeća kardiovaskularna bolest (skupina III, BEN/CV). Dob bolesnika bila je od 40 do 50 godina. Količina apoptotičnih stanica mjerena je u proksimalnim i distalnim tubulima te u sabirnim kanalićima, pod povećanjem od 40x primjenom testnog sustava M 42 s kalibriranim okularom prema Weibelu. Uspoređujući sva tri segmenta nefrona utvrđena je statistički značajna razlika u gustoći apoptotičnih stanica između stanica proksimalnih tubula i sabirnih kanalića u sve tri skupine bolesnika (non BEN vs. BEN, non BEN vs. BEN/CV i BEN vs. BEN/CV, P<0,001 svi). Statistički značajna razlika u gustoći apoptotičnih stanica uočena je i u distalnim tubulima između skupina non BEN i BEN te non BEN i BEN/CV, ali ne među skupinama BEN i BEN/ CV. Rezultati su pokazali statistički značajnu razliku u gustoći apoptotičnih stanica u sva tri segmenta nefrona u bolesnika oboljelih od BEN (BEN, BEN/CV) u usporedbi s kontrolnom skupinom. Najveći broj apoptotičnih stanica pronađen je u distalnim tubulima bolesnika s BEN te onih s BEN i istodobnom kardiovaskularnom bolešću. Dobiveni rezultati upućuju na to da su u bolesnika s BEN stanice distalnih tubula vjerojatno najčešće i najjače zahvaćene.
Istraživanja su provedena na jetri 29 vrsta iz 20 različitih porodica riba iz Jadrana (Hrvatska). U jetri 20 vrsta riba hepatopankreas je pronađen, ali ne uvijek u istih porodica. Provedene su ...histološke i stereološke analize jetre u deset arbuna, Pagellus erythinu (Linnaeus, 1758) i pišmolja, Merlangius merlangus euxinus (Nordmann, 1840). U jetri arbuna prisutan je manji udio jetrenog tkiva 85,81% i krvnih žila 2,50% te veći udio hepatopankreasnog tkiva 14,19% i krvnih žila u hepatopankreasu 1,70% u odnosu na jetru pišmolja koja sadrži veći udio jetrenog tkiva 95,14% i krvnih žila u jetri 4,60% te manji udio hepatopankreasnog tkiva 4,86% i krvnih žila u hepatopankreasu 1,43%. Statistički značajne razlike ustanovljene su u udjelu istraživanog tkiva i krvnih žila jetre između arbuna i pišmolja (P<0,01), ali ne između riba unutar iste vrste. U arbuna i pišmolja podjela jetrenih režnjića i Glisonov trias nisu vidljivi, a perisinusoidalni prostor (Dissaeov prostor) je velik i dobro razvijen. Sinusoidalne kapilare su uske i nepravilnog oblika, a hepatociti su organizirani u cjevastom obliku.
CILJ: Cilj je studije kvantitativnom analizom (stereološkom metodom) usporediti
vaskularizaciju sluznice nosa nealergičara, alergičara i alergičara nakon sprovedene terapije
mometazon furoatom te ...dokazati poremećaj u angiogenezi u alergičara, odnosno povećanje
broja krvnih žila.
ISPITANICI I METODE: Ispitanici su svrstani u 3 skupine temeljem kožnog
alergijskog testa na aeroalergene. U prvoj skupini ispitanika, kod kojih je senzitizacija na
navedene alergene negativna, obrađeno je 30 ispitanika, a isto toliko u drugoj (alergičari, kod
kojih je senzitizacija pozitivna na više alergena ) i u trećoj skupini ( alergičari liječeni
mometazon furoatom 15 dana prije analize).
Analiziran je bioptirani komadić sluznice nosa prednjeg pola donje nosne školjke, bojan
markerima ( antitijelima ) CD – 31 i VEGF – C.
Stereološkom metodom, a koristeći pojam duljinske gustoće (Lv) određivana je vaskularna
faza sluznice nosa i izračunata srednja vijednost ( x±SD) za svaku skupinu ispitanika.
REZULTATI: Utvrđena je značajna razlika u broju krvnih žila (CD31 vrijednosti) i limfnih
žila (VEGF-C vrijednosti) između svih ispitivanih skupina (svi P<0,001). Broj krvnih žila u
kontrolnoj skupini značajno je manji u odnosu na skupine bilo da se uspoređuju sa skupinom
alergičara koji uzimaju terapiju ili skupinom alergičara koji ne uzimaju terapiju (oba
P<0,001). U skupini alergičara bez terapije značajno je veći broj krvnih žila nego u skupini
alergičara s terapijom (P<0,001).
Broj limfnih žila u kontrolnoj skupini značajno je manji u odnosu na broj limfnih žila
u skupini alergičara bez terapije (P<0,001), kao i u odnosu na skupinu alergičara s terapijom
(P=0,013). U skupini alergičara bez terapije značajno je veći broj limfnih žila nego u skupini
alergičara s terapijom (P<0,001). Multiplom regresijskom analizom određeni su udjeli i značajnost doprinosa ispitivanih
čimbenika na broj krvnih žila (CD31 vrijednosti) i limfnih žila (VEGF-C vrijednosti). Ukupni
udio doprinosa od ispitivanih čimbenika: dob, spol, skupina, broj limfnih žila i uzimanje
mometazon furoata, na broj krvnih žila iznosio je 97 % (P<0,001). Značajni udio na broj
krvnih žila određen je za pripadnost određenoj skupini i iznosio je 59,8% (P<0,001), te za broj
limfnih žila i iznosio je 35,8% (P<0,001). Ukupni udio doprinosa od ispitivanih čimbenika:
dob, spol, skupina, broj krvnih žila i uzimanje mometazon furoata, na broj limfnih žila iznosio
je 51% i statistički je značajan (P<0,001). Pripadnost određenoj ispitivanoj skupini značajno
doprinosi broju limfnih žila (VEGF-C vrijednost) sa 23,4% (P<0,001). Broj krvnih žila
(CD31 vrijednost) također značajno (P=0,033) doprinosi broju limfnih žila (VEGF-C
vrijednost) i to sa 17,8%.
Između broja krvnih žila i pripadnosti ispitanika pojedinoj skupini određena je
pozitivna i značajna korelacija (r=0,634; P<0,001), što znači da povećanje broja krvnih žila je
značajno povezano s pripadnosti ispitanika pojedinoj skupini. Između broja limfnih žila
(VEGF-C vrijednosti) i pripadnosti ispitanika u pojedinoj skupini, također, je određena
pozitivna i značajna korelacija (r= 0,276; P=0,033), što znači da je povećanje broja limfnih
žila (VEGF-C vrijednosti) značajno povezano s pripadnosti ispitanika u pojedinoj skupini.
Između broja krvnih žila i broja limfnih žila (ekspresije CD31 i ekspresije VEGF-C) određena
je pozitivna korelacija (r= 0,667) te povećanje broja krvnih žila (CD31 vrijednost) prati
povećanje broja limfnih žila (VEGF-C vrijednost) i to povećanje statistički je značajno
(P<0,001).
Utvrđena je značajna razlika duljinske gustoće krvnih žila (CD31 vrijednosti) i
duljinske gustoće limfnih žila (VEGF-C vrijednosti) između svih skupina (svi P<0,001). U
skupini alergičara bez terapije značajno je veća duljinska gustoća krvnih i limfnih žila nego u
skupini alergičara s terapijom (P<0,001). Duljinska gustoća krvnih i limfnih žila u kontrolnoj skupini statistički je značajno manja u odnosu na duljinsku gustoću krvnih i limfnih žila u
skupini alergičara bez terapije), kao i u odnosu na skupinu alergičara s terapijom (oba
P<0,001).
ZAKLJUČAK: Studija potvrđuje da petnaestodnevno liječenje mometazon furoatom
značajno reducira gustoću vaskularnih elemenata u alergičara. Na osnovu naših istraživanja i
rezultata možemo pretpostaviti da mometazon furoat smanjuje angiogenezu.
PURPOSE: The purpose of this study was to compare the vascularization of the nasal
mucous membrane among the non-allergic, non-treated allergic and allergic patients treated
with mometasone furoate, by means of the stereological method in quantitative analysis and
to prove the angiogenetic disorder among the allergic patients i.e. the increase in the number
of blood vessels.
PATIENTS AND METHODS: The patients were sorted into three different groups
according to the results of skin testing to aeroallergens. In the first group, in which the
sensitization to the aeroallergens was negative, 30 patients were examined, the same number
was examined in the second (patients with positive sensitization to more than one allergen)
and the third group (allergic patients treated with mometasone furoate 15 days before the
analysis).
A small piece of the nasal mucous membrane taken from the frontal pole of the lower
nasal shell coloured by markers (antibodies) CD – 31 and VEGF – C was analysed.
Vascular phase of the nasal mucosis was determined using the stereological method and
lenght density (Lv) and medium value ( x±SD) were determined for each group.
RESULTS: Significant difference in the number of blood vessels has been identified
among all the examined groups (all P<0,001). The number of blood vessels in the control
group is significantly lower both in comparison with the group of treated allergic patients and
with the group of non-treated allergic patients (both P<0,001). In the group of non-treated patients there is a significantly larger number of blood vessels than in the group of treated
allergic patients.
The number of lymphatic vessels in the control group is significantly lower in relation
to the number of lymphatic vessels in the group of non-treated allergic patients (P<0,001) as
well as in relation to the group of treated allergic patients (P=0,013). In the group of nontreated
allergic patients there is a significantly larger number of lymphatic vessels than in the
group of allergic patients receiving therapy.
The influence and contribution of examined factors to the number of blood vessels
(CD31 expression) and lymphatic vessels (VEGF-C expression) have been determined by
means of multiple regression analysis. The overall contribution of the examined factors: age,
sex, group, lymphatic vessel number and treatment with mometasone fuorate to the blood
vessel number amounted to 97% (P<0,001). Each specific group of patients has shown
significant contribution to the number of blood vessels in the amount of 59,8% (P<0,001)
while the influence of lymphatic vessels amounted to 35,8% (P<0,001). The overall
contribution of the examined factors of age, sex, group, lymphatic vessel number and
treatment with mometasone fuorate to the blood vessel number amounted to 51% and it is
statistically significant (P<0,001). The particular group the examined patients belonged to
contributed significantly to the number of lymphatic vessels (VEGF-C expression) with
23,4% (P<0,001). The number of blood vessels (CD31 expression) also contributed
significantly (P=0,0033) to the lymphatic vessel number (VEGF-C expression) with 17,8%.
Significant and positive correlation (r=0,634; (P<0,001) has been established between
the number of blood vessels and the particular group the patients belonged to, which means
that the increase in the number of blood vessels is significantly connected with the group the
patients belonged to. Positive and significant correlation (r=0,276; P=0,0033) has also been
established between the number of lymphatic vessels (VEGF-C expression) and the particular group the patients belonged to, which means that the increase in the number of lymphatic
vessels (VEGF-C expression) is significantly connected to the type of the group the patients
belonged to. Positive correlation (r=0,667) has been established between the number of blood
vessels and the number of lymphatic vessels (CD31 expression and VEGF-C expression) as
well as the increase in the number of blood vessels (VEGF-C expression), this increase being
statistically significant (P<0,001).
Significant difference of blood vessel lenght density (CD31 expression) and lymphatic
lenght density (VEGF-C expression) among all groups (all P<0,001) has been established. In
the group of non-treated allergic patients the vessel lenght density and lymphatic lenght
density is significantly greater than among the treated allergic patients (P<0,001). The blood
vessel lenght density and lymphatic lenght density in the control group is statistically
significantly smaller in comparison with the blood vessel and lymphatic lenght density among
the non-treated allergic patients as well as in relation to the group of the treated allergic
patients (both P<0,001).
CONCLUSION: The study has shown that a 15-day treatment with mometasone
furoate results in a significant reduction of the density of vascular elements in allergic
patients. On the basis of our research and results it can be assumed that mometasone furoate
reduces the angiogenesis.
Cilj rada. Istražiti nastaju li u posteljici trudnica starije životne dobi morfološke promjene koje mogu uzrokovati poremećaje tijeka trudnoće te fetalnog rasta i razvoja. Materijal i metode. ...Histomorfološki i kvantitativno smo stereološkim metodama analizirali 30 zrelih posteljica. Posteljice su podijeljene u dvije skupine, ovisno o životnoj dobi trudnice: a) posteljice trudnica od 35. do 45. godine (n=15) i b) posteljice trudnica od 20. do 35. godine (kontrolna skupina, n=15). Izmjereni su volumen posteljice (Vp) i porodna težina novorođenčeta (Tn). Izračunali smo volumensku gustoću (Vv) i totalni volumen (V) placentarnih resica, periviloznog fibrinoida i interviloznog prostora te usporedili ih u obje istraživane¬ skupine. Rezultati. U posteljica starijih trudnica značajno je manji volumenski udio placentarnih resica (p<0,01), a veći volumenski udio fibrinoida (p<0,05) u usporedbi s posteljicama mlađih trudnica. Volumenski udio interviloznog prostora, totalni volumen posteljica, njihovih resica, fibrinoida i interviloznog prostora te porodne težine novorođenčadi nisu značajno različiti, bez obzira na dob trudnice (p>0,05). Zaključak. Rezultati pokazuju da u jednom cm3 posteljice trudnica starije životne dobi nastaju promjene prostornog rasporeda placentarnog parenhima, što se odnosi na statistički značajno manji udio placentarnih resica i značajno veći udio periviloznog fibrinoida. U mlađih i starijih trudnica slične vrijednosti totalnog volumena posteljice, njenih resica, periviloznog fibrinoida i interviloznog prostora te podjednake porodne težine novorođenčadi potvrđuju da se u posteljica starijih i mlađih trudnica jednako aktiviraju strukturni kompenzacijski mehanizmi. Oni osiguravaju dostatnu maternofetalnu izmjenu tvari; posteljice starijih trudnica funkcijski udovoljavaju potrebama normalnog rasta i razvoja fetusa kojem pripadaju.
Tijekom ovog istraživanja proučavana je struktura acinusa, kanalnog sustava i veziva zaušne žlijezde štakora nakon različitih razdoblja po odstranjenju muške spolne žlijezde (orhidektomije). Zreli ...štakori soja Fisher usmrćeni su 12 sati te 3, 8, 15, 30 i 60 dana poslije orhidektomije. Nakon odstranjenja zaušnih žlijezdi, histološki rezovi su stereološki analizirani pomoću Weibel-ove mnogonamjeneske testne mrežice. U usporedbi s kontrolom, volumen acinusa zaušne žlijezde (u mm3 tkiva) orhidektomiranih štakora bio je značajno snižen, dok je volumen vezivnog tkiva (u mm3 tkiva) bio značajno povećan od 8-og pa sve do 60-og dana pokusa. Značajno smanjenje volumena kanalnog sustava (u mm3 tkiva) moglo se otkriti tek 60 dana nakon orhidektomije. Morfometrijska analiza također je pokazala da dolazi do značajnog skraćenja intralobularnog kanalnog sustava (u mm3 tkiva) u razdoblju od 8-og do 60-og dana nakon operacije. Skraćenje interlobularnih kanala moglo se zabilježiti u orhidektomiranih štakora usmrćenih samo 8-og i 15-og dana pokusa. Ovo skraćenje kanalnog sustava kao i promjene na acinusima i vezivnom tkivu zaušne žlijezde štakora mogli bi biti uzrokovani nedostatkom testosterona ili neke druge tvari koja je ovisna o androgenima, kao npr. epidermalnog čimbenika rasta (EGF).
