Aeschylus’ Persians has caused many quandaries and divergences in interpretation, both in terms of its exceptional (historical) subject-matter and of the author’s true purpose, that is, the function ...of the play. While reading works of antiquity through the cultural lens of our own age is unavoidable and may prove fruitful, it can only carry weight if it takes into account a basic hermeneutic principle, that is, if it includes a reflection on the interpreter’s own starting-points, shedding light on their relativity. The oldest preserved work of European drama is generally interpreted within cultural and political horizons as defined by modern epistemic concepts, while its religious dimension passes unnoticed, although it should not be neglected – not only because of the general cultic framework which determined the original “hermeneutics” of tragedies, but also because of the text itself. This conceptually conditioned neglect of the “non-negligible” is described by the author horizon. Moreover, springing from a shift in self-understanding, and consequently in understanding history and culture, rather than from an inherent logic of science, these changes are largely perceived as an expression of the prevailing zeitgeist. A different reading is suggested – one based on a religious interpretive horizon, where clarifications and interpretive shifts, sprung from a different understanding of the social and cultural context, may significantly affect the perception of the work as a whole, without reducing it to what is meaningful solely within a delimited culturological and sociological horizon. After surveying the traditional dilemmas of literary history (the framework of tetralogy, dramaturgical structure, critical opinions on the effectiveness and artistic merit of the play), the paper addresses the Persians’ association with, or even dependence on, factual history: the events portrayed (at times with obvious historical inaccuracy) and the cultural mentality of the original audience. In this context, the dream of Queen Atossa (176–199) is addressed as well, with an emphasis on the non-nationalist message at the core of the dream vision. Particular attention is paid to the symbolic dimension of clothing: as symbols, garments mark a secondary, non-basic feature, which is not the same as the (unnamed) primary, physical feature. In the symbolic economy of the Persians, the very garments and gear are connected to the central idea – the destructiveness of man’s hybris –, graphically illustrating the transience of all things human.
Grško gledališče izhaja iz rituala, ki je na prikrit način ohranjen v nekaterih herojskih tragedijah, uveljavi pa tudi institut katarze, ki nas vrne v območje prvotno ritualnega in s tem ...predtragičnega.
Ovaj se članak bavi konceptualnim konstelacijama pod kojima možemo analizirati suvremenu postdramsku kazališnu predstavu, konkretno kazališnu seriju Tragedia Endogonidia (2002 – 2004) kazališne ...skupine Socìetas Raffaello Sanzio kao tragediju ili niz tragedija, sa specifičnim naglaskom na ulozi straha u razumijevanju Tragedije Endogonidije kao tragedije. Smatram da je Tragedia Endogonidia doprinijela promjeni suvremenog razumijevanja tragedije prema onom, u isto vrijeme apstraktnijem i eksplicitnije materijalnijem, gdje je sidrenje tragičnog u konkretnoj ljudskoj sudbini i razrješenje kroz zaplet zamijenjeno “zaplitanjem senzorijalnog” ili “zaplitanjem slike”, realizirano anticipacijom povezanom s neodređenim osjećajem neugode i straha.
Jokastina fatalistična etika Brane Senegačnik
Keria: Studia Latina et Graeca,
12/2002, Letnik:
4, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Čeprav predstavlja Jokasta v Kralju Ojdipu stranski lik, ima njen etični credo, ki je v ostrem nasprotju z Ojdipovo odločenostjo, da bo sam odrešil Tebe kuge, velik pomen za idejni svet te igre. V ...njem se odkriva osupljiva podobnost s fatalistično etiko nekaterih najpomembnejših antičnih in sodobnih filozofskih tokov: epikurejstva, stoištva in Heideggrove misli. Njene besede podobno kakor ti nauki izražajo nezmožnost prenesti resnico o samem sebi in se zato zatekajo k reduciranju človekove samopodobe. Različna izhodišča vodijo k podobnim praktičnim posledicam.
V razpravi primerjamo Ojdipa in Josefa K. s stališča hamartije, najpoprej kot usodne zmote in pozneje kot osebne junakove odzivnosti. Ojdipova samoanaliza in Josefov način življenja, v katerega je ...neupravičeno posegal »Z dvajsetimi rokami«, vodita v kazen, pri Ojdipu v samokazovanje, pri Josefu v brutalno usmrtitev. Pomembno vlogo na poti k anagnorisi imajo pri obeh junakih ženske, prerok Tejrezij in duhovnik v stolnici; primerjava Ojdipove smrti na Kolonu in Josefove v kamnolomu pa pokaže na obredno čistost in na razkroj obreda, hkrati pa se Ojdipova usodnost premakne v območje židovsko-krščanskega upanja.
Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) u svome spisu Rođenje tragedije u duhu glazbe donosi, za dotadašnje shvaćanje, novo razumijevanje antičke tragedije. Takvo razumijevanje u svome prikazu obuhvaća sve ...etape njezinog postojanja, počevši od podrijetla i pojave, preko razvoja pa sve do vrhunca i kraha. Nietzsche usporedno s prikazom razvoja antičke tragedije objašnjava i dva temeljna načela kojima antička tragedija biva vođena, apolonsko i dionizijsko načelo. Njihovim međusobnim ravnomjernim supostojanjem, antička tragedija dosegla je svoj vrhunac i postala tragedijom uopće. Međutim, kao što je njihovo pojavljivanje bilo razlog pojavi i vrhuncu antičke tragedije tako će i njihovo nestajanje biti razlog njezinog kraha i nestanka. Kronološkim prikazom postojanja antičke tragedije s jedne strane, te novim shvaćanjem dionizijskog i apolonskog načela s druge strane, Nietzsche donosi novo razumijevanje antičke tragedije u kontekstu svoje artističke metafizike.
Študija analizira dve dramski obdelavi mita o Antigoni: Sofoklovo tragedijo Antigona in istoimensko dramo Dušana Jovanovića. Klotzeva tipologija zaprte in odprte forme drame daje formalni okvir, v ...katerem se razvije antropološka interpretacija omenjenih dram. Odprta in zaprta forma temeljita na kompoziciji drame, dejanju, dramski osebi, prostoru in jeziku. Članek podrobneje obravnava dramsko osebo in dejanje.
Drame „genijskoga cilusa” Krležnih Legendi analizirane su s obzirom na nadžanrovski
shvaćenu kvalitetu tragičnog, pogotovo s obzirom na specifičan odnos tragedije prema
mitu koji podrazumijeva ...određeni stupanj njegove refleksije. Rad se oslanja na teorijska
razmatranja koja u središte suvremene tragedije stavljaju problem subjekta najuže
vezan uz instancu lika. Na primjerima više-manje neuspjelih vizionara reflektirana je
inherentna slabost njihovog mesijanskog poduhvata koji se sastoji u pokušaju humanizacije
čovjeka. Ovim je ostvarena tipično krležijanska pesimistična antropološka vizija
čovjeka kao podvojenog bića razapetog između vlastite tjelesnosti/animalnosti i njegove
idealne projekcije.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima ...iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Razprava raziskuje možnosti za sodobno opredelitev komedije, njene posebne strukture in komičnosti. Izhaja iz teoretskih nastavkov v Aristotelovi Poetikiin Heglovi Estetiki, jih kritično pretresa, ...nato pa sistematizira s pomočjo modernih pojmov legalnost in legitimnost, iz katerih naj se pojasni bistvo komičnega konflikta. Tako dobljeni model komedijske strukture primerja s sestavo tragedije. Njegovo veljavnost preverja na reprezentativnih besedilih komične dramatike od Aristofana in Plavta do Gogolja, Cankarja in Ionesca.
PDF
