Ključni dio ustavne nadležnosti svakog ustavnog suda predstavlja apstraktna kontrola ustavnosti zakona i drugih propisa. Prikazan je sustav ustavnosudskog nadzora ustavnosti zakona kao temeljnog ...jamstva oživotvorenja vladavine prava, konstitucionalizma i načela ustavnosti u formalnom i u materijalnom smislu. Rad je posvećen analizi odabranih odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske u nadzoru ustavnosti i zakonitosti upravnopravnih propisa, zakona i podzakonskih akata. Upravo ispunjavajući prikazanu ulogu u obavljanju zadaća iz svoje nadležnosti, Ustavni sud kao posebno tijelo državne vlasti stalno djeluje kao njegov ustavnopravni korektiv.
A key segment of the constitutional jurisdiction of every constitutional court represents abstract
control of the constitutionality of the law and other regulations. The system of constitutional court
supervision of the constitutionality of the law is demonstrated as a fundamental guarantee to reviving
rule of law, constitutionalism, and constitutional principles in a formal and substantive sense. This
paper is dedicated to the analysis of certain decisions of the Constitutional Court of the Republic of
Croatia in the supervision of the constitutionality and legality of administrative regulations, laws,
and sublegal acts. It is precisely in fulfilling this demonstrated role of carrying out duties within its
jurisdiction that the Constitutional Court, as a special body of governmental power, continuously
acts as its constitutional law corrective.
Rad se bavi doktrinarnim, normativno-pravnim i funkcionalnim aspektom ustavnog sudovanja u funkciji “čuvara i zaštitnika” ustava (Häberle) te, posljedično, zaštitom njime propisane vladavine prava. U ...obradi teme, prije svega, polazit će se od hrvatskog ustavnog sustava i njime ustrojenog položaja, zadaća i nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske. Dakako, uz ukazivanje i uspoređivanje s Ustavnim sudom Republike Kazahstan po ovoj osnovi.
The paper deals with the doctrinal, normative-legal and functional aspect of constitutional adjudication in the function of “guardian and protector” of the constitution (Häberle), and consequently the protection of the rule of law prescribed by it. In processing the topic, first of all, the starting point is the Croatian constitutional system and the position, tasks and competences of the Constitutional Court of the Republic of Croatia, together with,ofcourse, reference to and comparison with the Constitutional Court of the Republic of Kazakhstan on this basis.
Rad se bavi političkim i ustavnopravnim pitanjima koja su prethodila osnivanju Vlade demokratskog jedinstva. Napose, pitanjima koja su vezana
uz agresorski rat protiv Republike Hrvatske. U radu se ...razmatraju mogući razlozi zbog čega se za Vladu demokratskog jedinstva izbjegava koristiti (u raspravi o njoj) njezino obilježje da je koalicijska vlada,
iako ona to, nesporno, jest – po načinu svoga nastajanja, nadležnosti i
samog djelovanja. Pored toga, ukazuje se na značaj i učinke Vlade demokratskog jedinstva sa ciljem smirivanja i stabiliziranja tadašnjeg kaotičnog političkog stanja u Republici Hrvatskoj, radi jačanja jedinstva i sloge, te u svrhu odlučnog opredjeljenja hrvatskog naroda u političkom smislu za uspostavu ravnopravne zajednice državljana koji će braniti i obraniti Republiku Hrvatsku i njezine građane, te joj osigurati slobodu, puni teritorijalni integritet i suverenitet. Jedan od
temeljnih ciljeva bio je međunarodno priznanje u okviru granica koje je
Hrvatska imala kao Socijalistička Republika Hrvatska. Prethodno navedena pitanja kojima ću se baviti u ovom radu, primarno ću obraditi s
ustavnopravnog aspekta, ali i s aspekta međunarodnog prava.
This paper deals with political and constitutional legal issues which preceded the establishment of the Government of democratic unity,namely,
issues related to the war of aggression against the Republic of Croatia.
Considered are the possible reasons why, for the Government of democratic unity, using in discussions the characteristic that it is a coalition government is avoided even though it is indisputably so according to the way it came about, its authority and very activity. Apart from that, the significance and effects of a government of democratic unity are pointed out with the aim of calming and stabilising
the then chaotic political situation in the Republic of Croatia in order to strengthen unity and harmony in the aim of decisivecommitment of the Croatian people in a political sense to establishing an equal community of citizens who will defend the Republic of Croatia and its citizens ensuring freedom, complete territorial integrity and sovereignty. One of the basic aims was international recognition within the borders that Croatia had as the Socialist Republic of Croatia. Previously mentioned issues to be dealt with in this paper will be dealt
with primarily from the Constitutional legal aspect as well as from the
international law aspect.
U ovom tekstu autorica se bavi ograničenjem prava vlasništva kao dobro poznatim pravnim institutom, ali baš na konkretnom primjeru jednog posebnog ograničenja iz Zakona o sportu. Rado se o zabrani ...prenamjene površine, uklanjanju ili prenamjeni javne sportske građevine. Uz prikazivanje niza elemenata o ograničenjima uopće, u tekstu je prikazala niz primjedbi na konkretno zakonsko rješenje, primjedbi koje praktično poništavaju inače dobru volju zakonodavca da i na ovaj način pomogne sportu.
In this article, the author deals with the restriction of property right as well-known legal institution, but on a specific example of a particular limitation of the Sports Act. It is about the prohibition of conversion of area, removal or conversion of public sports facilities. With presenting a series of elements of limitations at all, the text is presenting a series objections to the specific legal solution, remarks that practically cancel a good will of the legislator that in this way helps the sport.
Implementing the banning of discrimination is one of the most important tasks of all bodies dealing with the protection of human rights and fundamental freedoms. That is, every achieved outlawing of ...discrimination is a firm indication of the violation of human rights and fundamental freedoms. However, from that important principle in legal political and overall social relations, there are also exceptions or deviations. They can be seen in the principle of positive discrimination which is a necessary corrective in achieving the rights and freedoms of minorities or underrepresented groups. That is, in democratic societies, where the principle of majority rules, reaching decisions on underrepresented groups, always depends on decisions which the majority reaches. Regardless of how 'democratic' society is, a democratic society with its principle of rule of law cannot allow the majority to freely assess whether it will decide on the legal regulation, achieving and protection of minority rights in order to allow achievement of this in all segments of social relations of important rights and freedoms for their self-actualisation. For this reason, countries with the rule of law, by legally regulating positive discrimination ensure legal constitutional guarantees so that minorities regulate, achieve and protect so called positive rights and freedoms which in turn ensure the self-actualisation of these rights through achieving their ethos. Positive discrimination is precisely therefore one of the most complex, but very sensitive legal, political issues in general. It is necessary. Although positive, it is discrimination, nonetheless. Its sensitivity is present regardless of the fundamentals which it prescribes. However, in relation to some of them, it can have, and most often does have, wider legal, political and even cultural implications. A striking example is the applied principle of positive discrimination among national minorities. Because this is a sensitive area, every positive discrimination, in order to be permitted and justified, must be necessary and needed in a democratic society. It must be objectively justified with a previously legally justified legitimate aim and it must be proportionate.
This paper attempts to conceptually determine according to the concepts of banning and positive discrimination and their mutual differences. The most important legal sources, according to the author, have been chosen and analysed. These regulate both national and transnational principles.
Particular attention has been paid to positive discrimination in the regulation, achieving and protection of the rights and freedoms of national minorities, all of course within the legal constitutional order of the Republic of Croatia.
Finally, constitutional court procedure and the decision making of the Constitutional Court of the Republic of Croatia is dealt with in the abstract and concrete controls of constitutionality and legality of positive discrimination in relation to national minorities. Stances taken by the Constitutional Court in proceedings in such cases have been supported by concrete examples.
Provedba načela zabrane diskriminacije jedna je od najvažnijih zadaća svih tijela koja se bave zaštitom ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, svaka realizirana zabranjena diskriminacija čvrsti je pokazatelj povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, i od tog bitnog načela u pravnopolitičkim i ukupnim društvenim odnosima postoje iznimke odnosno odstupanja. Ona se očituju u načelu pozitivne diskriminacije koja je nužni korektiv u ostvarivanju prava i slobode manjina (podzastupljenih skupina) i njihovih pripadnika. Naime, u demokratskim društvima u kojima načelo većine dominira u donošenju odluka podzastupljene skupine stalno ovise o odlukama koje donosi većina. Bez obzira na to koliko je većina "demokratska", demokratsko društvo vladavine prava ne može pustiti na slobodnu procjenu većini hoće li odlučiti kod pravnog uređivanja, ostvarivanja i zaštite manjinskih prava tako da im omogući njihovu realizaciju u svim segmentima društvenih odnosa bitnih prava i sloboda za njihovu samoaktualizaciju. Zbog toga se u pravnim državama putem pravnog uređivanja pozitivne diskriminacije osigurava ustavnopravno jamstvo manjinama i njihovim pripadnicima na uređivanje, ostvarivanje i zaštitu tzv. pozitivnih prava i sloboda koja im jamče samoaktualizaciju kroz ostvarenje svojeg ethosa. Pozitivna diskriminacija upravo stoga jedno je od najsloženijih i vrlo osjetljivih pravnopolitičkih pitanja uopće. Ona je potrebna. Doduše jest pozitivna, ali istodobno je i diskriminacija. Njezina osjetljivost prisutna je, neovisno o osnovama za koje se propisuje. No, u odnosu na neke od njih, može imati, a najčešće i ima i šire političkopravne pa uopće i kulturološke implikacije. Eklatantan je primjer primjena načela pozitivne diskriminacije kod nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Zbog te svoje osjetljivosti svaka pozitivna diskriminacija, da bi bila dopuštena i opravdana, mora biti nužna i potrebna u demokratskom društvu, objektivno opravdana s unaprijed pravom utvrđenim legitimnim ciljem i njemu razmjerna.
U ovom radu nastojao sam se pojmovno odrediti prema pojmovima zabrane i pozitivne diskriminacije i njihovu međusobnom razlikovanju. Obradio sam najznačajnije, po mom sudu, pravne izvore koji uređuju ta načela kako nadnacionalnog tako i nacionalnog prava.
Posebnu sam pozornost posvetio pozitivnoj diskriminaciji u uređivanju, ostvarivanju i zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Naravno, unutar ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.
Na kraju rada pozabavio sam se ustavnosudskim postupanjima i odlučivanjima Ustavnoga suda Republike Hrvatske u apstraktnoj i konkretnoj kontroli ustavnosti i zakonitosti pozitivnih diskriminacija u odnosu na nacionalne manjine i njihove pripadnike. Zauzeta stajališta Ustavnoga suda u postupanjima u ovakvim predmetima potvrdio sam konkretnim primjerima na kraju rada.
Svaki ustavnopravni poredak, kao svoj idealni cilj, ima želju da svojim izvorima prava uredi sva pitanja u društvenim odnosima koje treba regulirati. Tada bi drugim propisima ostavili samo prostor za ...razradu njihova ostvarenja, a pojedinačnim aktima samo konkretizaciju tih općih normi na pojedine odnose između fizičkih i pravnih osoba. Međutim, unatoč stalnom razvoju i unapređivanju ustavnopravnih poredaka te povećanju broja i vrsti općeobvezujućih formalnopravnih izvora, nikad nije moguće u cijelosti unaprijed pravno urediti sve odnose u društvu. Ovakva je situacija posljedica činjenice da se realni životni odnosi daleko brže razvijaju i mijenjaju. Sami po sebi složeniji su nego što to pravo može predvidjeti.
Upravo je takvo stanje odlučujući razlog postojanja pravnih praznina unutar pravnoga sustava, i to onih koje zbog brzoga razvoja društvenih odnosa pravni sustav ne može jednako brzo pratiti pa ih nazivamo naknadnim pravnim prazninama. No, ne smije se zanemariti ni početne pravne praznine koje nastaju već kod donošenja pravnoga akta (norme), jer ga je, prilikom reguliranja društvenog odnosa na koji se taj općenormativni i pravnoobvezujući pravni akt odnosi, zakonodavac propustio urediti.
U radu se razmatra određenje pojma pravna praznina, sa doktrinarnog aspekta te ustavnosudske prakse.
Nastoji se sagledati utjecaj pravnih praznina na temeljne vrednote i načela ustavnopravnog poretka te na njega u cjelini. Zatim, koja je nadležnost hrvatskog Ustavnog suda u otkrivanju pravnih praznina te njegova uloga u njihovom otklanjanju iz ustavnopravnog poretka radi sprečavanja njihova djelovanja na nestabilnost ustavnopravnog poretka ugrožavanjem vladavine prava, pravne sigurnosti te načela ustavnosti i zakonitosti.
This paper considers determination of the concept of legal gaps from a doctrinarian aspect and constitutional court practice. An attempt is made to observe the influence of legal gaps on the basis of values and principles of constitutional legal order as a whole. Then considered is what the authority of the Croatian Constitutional Court is in uncovering legal gaps. Also considered is the role of the Croatian Constitutional Court in removing these gaps from the constitutional legal order in order to prevent their action on the instability of the constitutional legal order by threatening the rule of law, legal security and the principle of constitutionality and legality.
Konstitutivnost naroda Bosne i Hercegovine (BiH) je po prirodi stvari vrlo složeno
multidisciplinarno pitanje. Ono se iskazuje kao kulturna, povijesna, politička, ali i ustavnopravna kategorija koja ...je u složenim društvenim odnosima ne samo bitni element države BiH već i
jedna od kulturno-političkih kategorija koja je nezaobilazna u ustavnom uređenju BiH kao moderne europske države koja slijedi i prihvaća europsko kulturno, sociološko, političko-pravno
zajedničko naslijeđe utemeljeno na demokraciji, idealima, načelima i ciljevima slobode, vladavine prava, zaštite ljudskih prava i sloboda, uključujući prava i slobode pripadnika nacionalnih i
drugih manjina, te svakog ljudskog bića, poštujući njegovo ljudsko dostojanstvo.
Ustavno uređenje sadržano u sva tri ustava (u Ustavu BiH, Ustavu Federacije BiH i Ustavu
Republike Srpske) prihvatilo je konstitutivnost triju naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) kao
jednu od bitnih postavki od koje polazi i na kojoj počiva. No, u tom uređenju postoje znatne
razlike koje izazivaju prijepore u tumačenju njihova ustavnog statusa i na formalnoj, ali i
na funkcionalnoj razini poimanja i tumačenja ustavnih tekstova. Ako se k tome pridodaju ustavne sadržajne nedorečenosti, pa i ustavne praznine, poglavito u odnosu na status
nacionalnih manjina te prava i sloboda njihovih pripadnika u pogledu pitanja reprezentacije – zastupljenosti na svim razinama vladanja i upravljanja u BiH, onda je razumljivo do
koje razine je tim problemima danas bremenita ta država. Neka od tih otvorenih pitanja
istumačili su i ustavnosudski razriješili svojim odlukama Ustavni sud BiH te Europski sud
za ljudska prava. No, ona nisu, unatoč naporima, pa i postignutim dogovorima, putem potrebnih izmjena i dopuna provedena kroz Ustav BiH. Doduše, neke izmjene i promjene
amandmanski su napravljene, ali samo u ustavima entiteta, a i one najznačajnije od njih su,
zapravo, entitetima nametnute kao nužne, opravdane i neophodne od visokih predstavnika međunarodne zajednice. Iako su one učinjene i pozivom na potrebu provedbe odluke
U.5/98 Ustavnog suda BiH, postavlja se opravdano pitanje u kojoj mjeri je tim amandmanima ona provedena, a poglavito stajališta Ustavnog suda zauzeta u obrazloženju odluke o
tim pitanjima. Naime, prisutna su utemeljena i opravdana mišljenja da je nekim amandmanima (posebice na Ustav Federacije BiH) narušeno načelo ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda unutar entiteta FBiH, a da stajališta Ustavnog suda
o ravnopravnosti i jednakosti sva tri konstitutivna naroda kroz Ustav BiH nisu njegovim
izmjenama i dopunama provedena, to ne treba posebice ni dokazivati. Slična situacija je i
s pitanjima koja se tiču statusa nacionalnih manjina, ostvarivanja i zaštite prava i sloboda
njihovih pripadnika, te provedbe odluke Europskog suda za ljudska prava. Zašto ne treba
posebno dokazivati, naprosto zbog toga što revizija Ustava BiH do danas nije učinjena. Slijedom tih pitanja, a u sklopu njih, poglavito pitanje konstitutivnosti tri naroda Bošnjaka,
Hrvata i Srba te njihova ravnopravnost i jednakost postalo je prvorazredno pitanje izmjena
i dopuna Ustava BiH, ne samo u formalnom već i u funkcionalnom smislu. Osim toga ono
je postalo i jedno od ključnih pitanja: koji model, etnički, građanski ili mješoviti, uzeti kao
temelj ustavnog uređenja BiH? Usputno je on otvorio i problem postizanja dogovora i njegove realizacije o reviziji ustavnog uređenja BiH (izmjene i dopune kako Ustava BiH tako i
Ustava FBiH i Ustava RS).
Samo pitanje revizije Ustava BiH (i entitetskih ustava) je postalo ne samo ustavno-konstitucionalizacijsko već i političko pitanje BiH. Njime se bave političke elite u BiH, ali i međunarodne zajednice, politolozi, sociolozi, pravnici i mnogi drugi, i to kako u teorijskim tako
i praktičnim pitanjima. Zašto? Zato što je sadašnja nedorečenost, necjelovitost, pa i međusobna neusklađenost (bez obzira na razloge zašto je to tako) ustavnog uređenja u BiH
postala kočnica društvenog razvoja, ali i potencijalna neuralgična točka koja može ugroziti
i ovako krhki mir, sigurnost i stabilnost u zemlji. Pored toga, sadašnje ustavno uređenje
nije kompatibilno s pravnim stečevinama EU-a, odnosno nije dostatno utemeljeno na zajedničkom europskom kulturnom i političko-pravnom nasljeđu, niti kroz sadržaj ustavnih
tekstova dosljedno provedeno, pa su oni nepodesni ustavni temelj na kojem treba počivati
ustavnopravni poredak BiH koji je validan za njezino priključenje Europskoj uniji.
Stoga je konstitutivnost naroda u BiH danas postalo pitanje od prvorazrednog značaja kako
na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu za BiH, njezine narode, nacionalne manjine
i sve građane. O nekim njegovim aspektima značajnim za konstitucionalizaciju BiH kao
europske države izložit ću svoja promišljanja u ovom radu.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Any analysis of visible evidences of the doctrine of autonomy of EU law faces from the outset the problem of how to define the ...founding assumption of that doctrine; namely, in reference to what is EU law autonomous, according to the case law of the European Court of Justice? European Union constitutional developments over the last two decades have helped legal writers to develop the doctrine of "constitutional pluralism"; a new form of constitutionality, which bridges the traditional dichotomy between states and international organizations. The differences between evolutionary and revolutionary constitutions may deepen the understanding of the European Union, since only evolutionary constitutions are characterized by a pluralism of constitutive wills. Democratic governance and a responsible government should not be concretely identified with representative democracy, since these values can equally obtain in situations where part of the national sovereignty does not belong to the state. The direct effect and primacy of EEC law are the oldest expressions of the autonomy of EEC law. Most importantly, direct effect permitted the adoption of the rule of competence only allowing EEC courts to decide whether EEC law applied to any given case. Thereby, the ECJ affirmed its own Kompetenz-Kompetenz - the competence to rule over its own jurisdiction. Formally, direct effect remains to this day the cornerstone of the EU law's claim to autonomy from the laws of its Member States; substantially, the primacy of EU law over the laws of the Member States plays a similar role. The Court has been expanding EC competences for the last forty years through the doctrine of implied powers, which were then progressively entrenched in the founding treaties over time. Politically, the European Union has encountered difficulties in expressing solidarity with endangered and over-indebted Member States of the European Monetary Union, as well as in conceptualizing common interests of the European Union in general. The Commission, the Parliament, and the Council are entrusted with new tasks and the Court is granted new competences by virtue of the ESM Treaty and the Fiscal Compact; further strengthening the EU and its institutional architecture, while circumventing procedural provisions for amending the founding treaties. In a couple of years the European Central Bank has evolved from the guarantor of the stability of prices to a mechanism permitting to "print" money in order to support the budgets and banks of over-indebted states. EMU members have agreed to centralize the monitoring of the banking sector. The answers given so far have created an irreversible gap between EMU and other EU Member States. In the Rottmann case (2010), the ECJ reviewed a Member State's actions concerning nationality; an area previously exclusively within the competence of Member States. It ruled that EU citizenship is not an accessory to the nationality of a EU Member State. The judgment ratifies a direct political relationship between the European Union and its citizens. The decisions of the German Constitutional Court on the constitutionality of the laws on ratification of the Maastricht Treaty (1993) and the Lisbon Treaty (2009) illustrate the reluctance of that court to recognize the autonomy of EU law and most authors regard these decisions as limitations imposed upon further integration of the European Union. From the perspective of policy analysis, these decisions constitute clear-cut recommendations the necessary qualities for that process in the future; transferring democratic legitimization from the level of the Member States to that of the EU institutions. Fundamental rights have served as a tool and justification for the continuous expansion of the competences of the Court to new subject-matter areas of EU law. The doctrine of equivalent protection developed by the European Court for Human Rights and fully articulated in the Bosphorus judgment (2005) reaffirm the autonomy of EU law at the global level. The Charter of Fundamental Rights is the first element of the founding treaties directly aimed at EU citizens rather than Member States. It is thus in the area of human rights that the first legally binding act has been enacted, by virtue of which citizens of the EU belong to a single political community determined by its own laws and values. Accession of the EU to the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and the subjection of the EU to the competence of the court in Strasbourg have raised many questions concerning the primacy of competences and harmonization of the standards of interpretation for human and fundamental rights. The subjection of the ECJ to the European Court of Human Rights appears unnecessary since the latter neither bears greater legitimacy nor possesses better expertise with respect to the protection of fundamental rights within the European Union framework. The ECJ judgment in the MOX case (2006) is of great importance for the autonomy of EU law. The subsuming of mixed agreements under EU law, affirmation of exclusive competence of the EU Court for EU law disputes, and interpretation of the duty of cooperation as a limitation on the competences of Member States has led to a practical decoupling of the legal systems of the EU Member States beside the rights and obligations that those States hold under international law; affirming the role of EU institutions as a powerful intermediary between the two legal realms. The meeting point between targeted sanctions, imposed by the UN Security Council, and the legal system of the European Union has led to particularly tumultuous interactions. The case of Jassin Abdulah Kadi, whom the UN Security Council listed as a target for such sanctions, served as an ideal background for the ECJ to explore possibilities of an authentic value-based stance on targeted sanctions. The ECJ effectively opposed EU values to international norms. In the Kadi and Jusuf and al Barakaat Cases (2008), the Court upheld the legal position of fundamental rights, guaranteed by the European Union, as "constitutional principles" of the European Union, above that of UN Security Council resolutions enacted under Chapter VII of the UN Charter. This defense of due process standards has led to several reforms of the UN Security Council proceedings for the listing of targeted individuals. The external competences of the European Union were not expressly provided for in the founding treaties. They arose in practice following mixed agreements, concluded in parallel by Member States and the EEC, and later the EC and the EU. The Court's doctrine depriving WTO agreements of direct effect was expanded in the Intertanko case (2008) to other mixed agreements; giving the impression that the Court's ultimate goal is to make participation of the Member States in mixed agreements completely redundant. Over the span of the last fifty years the Court understood the autonomy of EU law in reference to the laws of the Member States. In its recent case-law, however, the autonomy of EU law from the laws of the Members States has helped the Court to claim the supremacy of the Member States' obligations under EU law over their other international duties. This may be regarded as a natural consequence of the level of constitutionalization achieved by EU law. The analysis of the concrete manifestations of the autonomy of EU law in the ECJ case-law, aimed at determining the substance and effects of that doctrine, leads to the conclusion that the Court has consciously, purposefully and over a longer period of time, used the concept of EU law autonomy to forward the sovereignty of the European Union. From a theoretical perspective, the most important aspect of the autonomy of EU law from the laws of its Members States is the power of EU institutions to decide upon their own competences. The recognition of such a power to the ECJ by the Member States is both voluntary and continuous. Subsequently, it may be regarded as evidence of the will of a constitution-making authority (pouvoir constituant) on the part of Member States, aimed at grounding the sovereignty of the European Union as a whole. At the institutional level, the most conspicuous phenomenon within the process of gradual establishment of a direct political relationship between citizens and the EU institutions is the expansion of the competences of the European Parliament, including the changes in the procedure for the election of its members. From a formal legal and symbolic perspective, the Charter on Fundamental Rights of the EU has been of great importance for the establishment of a common identity based on shared values. The Court's judgment in the Rottmann case shows that the Court's case-law is an irreplacable factor in the development of the Union. The European Union is ruled by an evolutionary form of constitutionalism, which presently finds itself in the transitory phase of constitutional pluralism. This phase is characterized by efforts to reach a state in which sovereignty would be divided between the European Union and the Member States. A precondition for this stated goal is the appearance of a common political will among the relevant constitutional factors, primarily the Member States, but also indirectly and gradually among EU citizens. If such will eventually appears, it will happen primarily due to a gradual, continuous and determined strengthening of the autonomy of EU law with respect to the laws of Member States.- Analiza konkretnog ispoljavanja učenja o autonomnosti prava EU suočena je na samom polazištu sa pitanjem određenja osnovne postavke tog učenja: u odnosu na šta je pravo EU, sudeći po praksi Suda EU, autonomno? Primer Evropske unije u poslednje dve decenije poslužio je mnogim pravnim piscima da razviju učenje o „ustavnom pluralizmu" kao novom obliku ustavnosti
U radu se zastupa tvrdnja da prirodna stabilnost normativnog ustava omogućava, tj. ne priječi, međugeneracijsku pravednost. U radu se navode dva glavna zapažanja. Prvo glasi da je nepromjenjivost ...prirodno obilježje ustava čak i kada on ne sadržava klauzulu vječnosti te tako ni ustav koji ne sadržava klauzulu vječnosti ili neku drugu klauzulu ukorijenjenosti nije u potpunosti fleksibilan. Razina stabilnosti u normativnom smislu dijelom ovisi o ustavnome sudu. Prema autorici, to je ključni dokaz da ustav može omogućiti međugeneracijsku pravednost. Iz prvoga slijedi drugo zapažanje: ako je takva uloga ustavnog suda u tumačenju ustava, ustavni će suci uvijek moći prilagoditi ustav ovisno o tome kako će buduće generacije tumačiti zakone. No taj je argument valjan jedino ako ustavnost prihvaćamo kao normativnu. Popularnost usvajanja ustava i nepromjenjivih pravila iznova je porasla na globalnoj razini nakon Drugoga svjetskog rata. Stabilnost pruža solidan temelj za nova tumačenja, no s obzirom na ograničenja koja nameće normativnost također dopušta i temeljnu promjenu u smislu usvajanja novoga ustava. Stoga je normativan pristup u najboljem interesu budućih generacija jer zahtijeva primjenu ustavnog sudovanja. Normativni ustav ne čini razliku među generacijama, bez obzira na to što je unutargeneracijski i međugeneracijski, već štiti zakonski kontinuitet. Time što omogućava fleksibilnu prilagodbu protumačenih pravila istovremeno osigurava stabilnost i svim generacijama nudi jednaku mogućnost za promjene.
U radu se razmatraju međusobni odnosi između Ustavnog suda Republike Hrvatske kao negativnog i Hrvatskog sabora kao pozitivnog zakonodavca u tzv. Kelsenovu modelu ustavnog sudovanja.
U takvom ...ustavnopravnom modelu nužno je ustrojiti posebno samostalno i neovisno tijelo koje će obavljati nadzor ustavnosti i zakonitosti. U Kelsenovu modelu to je ustavni sud.
Polazeći od toga da je parlamentima u takvim društvenim sustavima povjerena djelatnost stvaranja zakona koju oni kao predstavničko tijelo građana obavljaju slobodno, a podložni su samo ustavnim ograničenjima. Dakle, da se izražavaju kao tzv. pozitivni zakonodavci tvrdio je Kelsen. S druge strane polazeći od ovlasti ustavnog suda koja se u postupku nadzora ustavnosti i zakonitosti svodi na ukidanje odnosno poništavanje pravnih propisa ako nisu u skladu s ustavom odnosno s ustavom i zakonom te da ih kad utvrdi njihovu neustavnost odnosno neustavnost i nezakonitost ukloni kao takve iz pravnog sustava, nazvao je tu ulogu ustavnog suda ulogom negativnog zakonodavca.
Provodeći kontrolu ustavnosti i zakonitosti te sve svoje druge nadležnosti koje mu je u djelokrug rada namijenio Ustav, Ustavni sud je po sebi i za sebe imperativno pozvan da bude njihov tumač i da polazeći od toga tumači cijeli Ustav. Time je Ustavni sud Republike Hrvatske osim zadaće da bude zaštitnik i čuvar Ustava dobio i zadatak da Ustav tumači kao cjelinu, dinamički i razvojno te tako daje i on i ustavnopravni poredak svoj doprinos realizaciji moderne ustavne države.
Obavljajući svoju zadaću izvršavanjem svojih funkcija iz propisane mu nadležnosti Ustavni sud Hrvatske danas mora dati odgovor ne samo što je u skladu s pravom i Ustavom, nego i onaj, malo teži i složeniji, a to je što je po pravu i po Ustavu, polazeći od samog njihova ratio legisa koji počiva na najvišim vrednotama ustavnog poretka. Radi iznalaženja tih i takvih odgovora, po prirodi stvari Ustavni sud u tumačenju Ustava Republike Hrvatske mora nastupati aktivistički primjenjujući evolutivno načelo s, prije svega, u njemu primjenjivim sustavom i teleološkom metodom. Naravno da to dovodi do stalnog većeg i/ili manjeg iskoraka iz područja djelokruga Ustavnog suda kao negativnog u područje djelovanja pozitivnog zakonodavca.
Takav pristup dovodi do različitih oblika zadiranja negativnog u područje pozitivnog zakonodavca od direktnog i indirektnog preko mješovitog do cjelovitog nastupanja, doduše samo privremeno i u prijelaznom razdoblju, kao pozitivan zakonodavac. Reakcije na takve pravne situacije koje proizvodi negativni zakonodavac od strane pozitivnog različite su i u pravilu su vezane uz konkretan slučaj. Zbirno ih nazivam, pozivajući se na Sweetovu terminologiju “korektivnom revizijom”.
Interesantno je zamijetiti da se u ustavnosudskoj praksi Ustavnog suda kao negativnog zakonodavca i parlamentarnoj praksi Hrvatskog sabora mogu razabrati svi oblici njihova optiranja koji su utjecali i odredili karakter njihovih međusobnih odnosa. Smatram da je to ne samo posljedica želje za takvim ponašanjem pozitivnog i negativnog zakonodavca, nego prije svega posljedica njihovog djelovanja u ostvarivanju svoje nadležnosti da bi mogli ispuniti namijenjene im zadaće u uvjetima tranzicijskih procesa kroz koje prolazi Republika Hrvatska s jedne strane i razvojne uloge koju u tim procesima treba dati ustavnopravni poredak i njime uspostavljene institucije.
Dobro je da su do danas i jedan i drugi, odnosno i negativni i pozitivni zakonodavac u svojim odnosima zadržali razumnu, dopuštenu, opravdanu i s ustavnopravnog aspekta legitimnu dozu međusobnog utjecaja.
To je pokazatelj s jedne strane privrženosti vrednotama i ciljevima ustavne države, a druge strane poštovanje načela ustavnosti i zakonitosti na vrednoti vladavine prava u tumačenju i primjeni Ustava i svakako mudrosti i vještini sudionika da pronađu pravnu mjeru stvari i stvar mjere u međusobnim odnosima, a da istodobno ne prelaze svoja ustavna ovlaštenja odnosno ograničenja.
PDF
