Autor ovog priloga – strukom povjesničar, no uporni čitatelj onomastičkih »folija«, jednako tiskane kao i arhivske provenijencije – iznosi primjere ispisane iz sudskoga spisa Vijeća desetorice ...Državnog arhiva u Veneciji, koji se odnosi na prosvjed pučana i seljaka Labina i Labinštine, u nedjelju, 8. ožujka 1768., potaknut općim nezodovljstvom zbog povećavanja cijene vinu. Ovaj je prilog nastao iz autorova uvjerenja, ili bar nade, da stara arhivska vrela katkada mogu pojasniti neku etimologiju, ili na pravi put usmjeriti jezično razmatranje o postanju nekog toponomastičkog ili onomastičkog oblika. Ujedno je nastojao upozoriti da politička i društvena sastavnica – poglavito u graničnim područjima prostiranja nekog etnosa (u ovome primjeru hrvatskoga) – neprijeporno utječe na one etnokulturne, kompleksne i raznolike odrednice od kojih ovisi nastanak, prilagodba ili promjena imena mjesta, imena ljudi, nazivi biljaka ili životinjskoga svijeta ...
Negativni stavovi i negativne emocije imaju ključnu ulogu u održavanju neprijateljstava među skupinama podijeljenoga društva. Prema dosadašnjim nalazima međugrupni kontakt može poboljšati ili ...pogoršati međugrupne stavove. Provedeno istraživanje provjerilo je medijatorsku ulogu međugrupne anksioznosti na količinu međuetničkih kontakata i akulturacijskih stavova te emocionalne odgovore na kontradiktorne narative sukoba u podijeljenome društvu s poviješću oružanih sukoba. U istraživanju provedenome na Kosovu sudjelovala su 202 Albanca te 239 Srba. Rezultati i kod Albanaca i kod Srba pokazuju da što se sudionici više susreću s pripadnicima protivničke skupine, to manje osjećaju međugrupnu anksioznost i više pokazuju akulturacijske stavove prema protivničkoj skupini. Međutim, takva medijatorska uloga međugrupne anksioznosti nije pronađena za emocionalne odgovore na kontradiktorne narative sukoba, osim među Srbima koji žive u određenim enklavama. O nalazima istraživanja raspravlja se u okvirima konteksta, pomirenja i održavanja zamrznutoga sukoba.
Suvremena istraživanja migracija pokazuju da se broj migranata rođenih u inozemstvu povećava, zbog čega ističu važnost istraživanja druge generacije migranata, kao posebne skupine koja može uputiti ...na specifičnosti migrantskog života i smjerove razvoja kulturnog identiteta. Pojam druga generacija odnosi se na osobe rođene u zemlji primitka, kojima je najmanje jedan roditelj imigrant, ili na osobe koje su emigrirale iz zemlje porijekla sa šest godina ili manje. S druge strane, generacija 1,5 (osobe rođene u stranoj zemlji iz koje su emigrirale u ranoj adolescenciji – između šest i dvanaest godina) ne iskazuje jedinstven kulturni identitet, već osjeća podijeljenost između pripadanja zemlji porijekla i zemlji primitka. Prema studijama migracija, druga generacija pokazuje bolju razinu akulturacije, koja se odnosi na lakše učenje jezika i usvajanje obrazovnih i radnih navika. Rad ispituje različite teorijske modele (jednodimenzionalni, dvodimenzionalni i interaktivni) kako bi pronašao okvir za iskustva akulturacije druge generacije emigranata iz Bosne i Hercegovine. Primjenjujući diskurzivnu analizu životnih priča šest ispitanika – druge generacije emigranata iz BiH, kreiran je interpretativni okvir koji se sastoji od tri teme: samoodređenje i konstrukcija identiteta; utjecaj primarne socijalizacije na (ne)homogenost kulturnog identiteta te povezanost druge generacije sa zemljom porijekla i zemljom primitka. Najvažniji je zaključak da druga generacija nema jasno formiran identitet (što je simptomatično za generaciju 1,5) i da je njihov svakodnevni život obilježen intenzivnim osjećanjem nepripadanja – ni tamo, ni ovdje.
Autor ovog priloga – strukom povjesničar, no uporni čitatelj onomastičkih »folija«, jednako tiskane kao i arhivske provenijencije – iznosi primjere ispisane iz sudskoga spisa Vijeća desetorice ...Državnog arhiva u Veneciji, koji se odnosi na prosvjed pučana i seljaka Labina i Labinštine, u nedjelju, 8. ožujka 1768., potaknut općim nezodovljstvom zbog povećavanja cijene vinu. Ovaj je prilog nastao iz autorova uvjerenja, ili bar nade, da stara arhivska vrela katkada mogu pojasniti neku etimologiju, ili na pravi put usmjeriti jezično razmatranje o postanju nekog toponomastičkog ili onomastičkog oblika. Ujedno je nastojao upozoriti da politička i društvena sastavnica – poglavito u graničnim područjima prostiranja nekog etnosa (u ovome primjeru hrvatskoga) – neprijeporno utječe na one etnokulturne, kompleksne i raznolike odrednice od kojih ovisi nastanak, prilagodba ili promjena imena mjesta, imena ljudi, nazivi biljaka ili životinjskoga svijeta ...
U Bosni i Hercegovini nalazimo tri različite etničke zajednice zato što su najmanje tri prošla imperija imala dovoljno snažan utjecaj na lokalno stanovništvo da bi velikom broju njegovih pripadnika ...odredili posebnu sudbinu. Ovaj sudbonosni utjecaj posljedica je procesa (pozitivne i negativne) akulturacije. Kulturnom utjecaju velikih imperija koji su vladali a la longue duree nije se moglo umaći, ali se nije smjelo ni posve podleći. U burnoj povijesti ovoga dijela svijeta, u kojoj je jedno carsko prijestolje bivalo nadomješteno drugim, istrebljenje i asimilacija bili su stalne smrtne prijetnje za kolektivni opstanak. Svaka etnička zajednica ima svoju povlaštenu imperijalnu referenciju, dok istovremeno odbacuje slične referencije svojih susjednih zajednica. One se međusobno razlikuju jer njihov izbor konstitutivne imperijalne kulture nije isti. Ono što je za jednu etničku zajednicu pozitivan imperijalni utjecaj, nekad u prošlosti usvojen kao krucijalni element njezina identiteta, za druge dvije je to negativan, često i posve poguban utjecaj koji treba, makar naknadno, odbaciti.
Tema ovog rada zasniva se na autoričinoj doktorskoj disertaciji Slavenski i norveški jezik i kulture u doticaju: utjecaj norveškog jezika i kulture na mlade imigrante iz bivše Jugoslavije. ...Disertacija je podijeljena na dva dijela: I. dio – Kulture u doticaju i II. dio – Jezici u doticaju, te završni dio koji rezimira prethodna dva dajući ocjenu i razmišljanja o jeziku i kulturi. Oba dijela (I. – analiza studentskog društveno-kulturnog okvira i II. – lingvistička analiza) prikaz su čimbenika za koje se pretpostavlja da utječu na prvi jezik (L1) studenata iz bivše Jugoslavije te kulturni razvoj, očuvanje kulture, čimbenici koji se mogu povezati s obiteljskom sredinom i podrijetlom, norveškim jezikom (L2) i utjecajem okruženja. Može se zaključiti da studenti slabije govore materinski jezik (promatran kao jezična kompetencija), ali ga nisu zaboravili. Isto tako može se doći do zaključka da studenti koji dobro znaju materinski jezik jesu oni koji sebe označavaju kao dvojezične a tako ih određuju i njihovi profesori. U disertaciji je izrečena tvrdnja da je moguće da se imigrantska djeca identificiraju s dvjema kulturama kao nužnost (funkcionalna realnost) u odnosu na svoj bikulturalni i bilingvalni stil života. Analiza studentskih stavova, društvene interakcije i njihovo mišljenje o norveškom društvu pokazuju da se djeca imigranata iz bivše Jugoslavije nalaze u procesu razvoja identiteta s dvjema različitim varijantama identiteta koji se zasnivaju na identifikaciji s njihovom etničkom kulturom i identifikaciji s norveškom kulturom. Bikulturalni identitet studenata tu se smatra posljedicom uzajamnih i djelatnih kulturnih procesa čiji su temelj kulturni elementi koje su stekli iz dviju kultura i dvaju jezika a u svom društvenom ponašanju koriste ih i naizmjence i kao alternativu.
Autor podrazumijeva činjenicu da su Crkva i kršćanstvo nastali, razvijali se i širili u ozračju grčko-rimske ili helenističke kulture u koju su, navješćujući vjeru u Krista, Otkupitelja i Spasitelja, ...unijeli određene sastojke tadašnje židovske (biblijske) kulture, omogućujući tako razvoj europske culture. U misionarskom djelovanju, posebno nakon otkrića Amerike, Crkva susreće i prihvaća i druge kulture. U novom vijeku Crkva sve više postaje svjesna važnosti tih kultura, da bi počevši s II. vatikanskim saborom (1962.–1965.) počela govoriti o pluralizmu kultura, o važnosti autohtonih kultura trećeg svijeta, tražeći načine kako ih plodonosno povezati s navještajem Evanđelja. Autor iznosi kako Crkva u dokumentima II. Vatikanskog Sabora, posebno u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, naširoko govori o kulturi (br. 4–10 i 53–62), prihvaćajući također činjenicu pluralizma kulturâ. U spomenutoj saborskoj konstituciji susrećemo definiciju kulture u br. 53. Govoreći o poslije-saborskom govoru Crkve o kulturi, autor analizira različite papinske dokumente i govore poslije II. vatikanskog sabora, dokumente različitih vatikanskih ureda, kao i one biskupa iz Latinske Amerike. Autor posebno analizira crkveni govor o problematici kulture i inkulturacije u navještaju vjere, želeći pokazati kako je Crkva u svojem djelovanju nakon Sabora susretala i prihvaćala nove izazove, posebno antropološki pristup kulturi i inkulturaciji, koji su je poticali da još jasnije progovori o kulturi, o pluralizmu kultura, i o inkulturaciji vjere na kraju dvadesetog stoljeća.
U istraživanju povedenome na uzorku od 163 učiteljice i učitelja
iz zagrebačkih osnovnih škola koje pohađaju učenici izbjeglice
cilj je bio utvrditi doprinose etničkog identiteta, opće i etnokulturne
...empatije, iskustva kontakta te školske klime na učiteljska
akulturacijska očekivanja integracije i asimilacije od učenika
izbjeglica. Pretpostavljeno je da će etnički identitet biti negativan,
a opća i etnokulturna empatija, iskustvo kontakta te školska klima
pozitivni prediktori akulturacijskog očekivanja integracije.
Očekivano je i da će etnički identitet, opća empatija, etnokulturna
empatija, iskustvo kontakta i školska klima biti negativni prediktori
akulturacijskog očekivanja asimilacije. Rezultati pokazuju
da su veća etnokulturna empatija i povoljnija školska klima prediktori
očekivanja integracije, dok je povoljnija školska klima
prediktor akulturacijskog očekivanja asimilacije. Etnokulturna
empatija i, posebice, školska klima korisni su u objašnjavanju
učiteljskih očekivanja integracije i asimilacije od učenika
izbjeglica, pa tako mogu biti smjernice za poboljšanje odnosa
domicilnoga stanovništva i izbjeglica u školskom kontekstu.
Pretpostavljajući da su i povremeni, iznenadni kontakti dovoljni za stvaranje akulturacijske situacije autori su nastojali identificirati neke njene početne faze (kontakt, komunikaciju i djelomično ...procjenjivanje) između prognanika/izbjeglica i mještana Hvara, kao i mogućnosti njihove sociokulturne integracije. U okviru toga istraživali su postojanje socijalne distance domaćeg stanovništva prema prognanicima/izbjeglicama i subjektivne procjene prognanika/izbjeglica s obzirom na povratak, njihove projekcije za budućnost i neke elemente percepcije njihove trenutne situacije. Hoće li se razlike "mi" − "oni" povećavati ovisi o faktorima koji će poticati proces održavanja sociokulturne različitosti ili asimilaciju. Istovremeno, hoće li se proces akulturacije intenzivirati i koje će se njegove faze aktualizirati, također će ovisiti o čimbenicima kao što su: dužina boravka u progonstvu/izbjeglištvu, perspektive povratka, ali ovisit će i o planovima globalnoga društveno-ekonomskog razvitka Hrvatske u cjelini (u ovom slučaju posebno otoka), o imigrantskoj politici i o vladinim planovima povratka za prognanike. Stoga, daljnje faze akulturacijskog procesa na Hvaru za sada ostaju otvorene.
Autor tvrdi da asimilacijske teorije u društvima koja se razvijaju u smjeru postindustrijskih društava, gube na značaju, iako asimilacijska praksa to ne pokazuje. Drugu generaciju imigranata ...zahvaćaju procesi tihe i behavioralne asimilacije, koji su vidljivi u pojavama marginalizacije te generacije. Postindustrijska društva razvijaju se u smjeru strukturalnog pluralizma, čiji je sastavni dio također etnički pluralizam, te se i kulturalna distanca među njima smanjuje. Imigranti dostižu nepotpunu, djelomičnu sistemsku integraciju u javnoj sferi, u zasebnoj sferi, a na lokalnoj razini pak socijalnu integraciju koja zahvaća njihove primarne odnose. Među objema integracijama dolazi do interakcije i inkongruencije. Te pojave inkongruencije, uz uvažavanje procesa dvojne nacionalne pripadnosti te procese posebne etnizacije, uzrokuju to da druga generacija samo može doseći stupnjeve nerazvijene adaptacije. Autor se zalaže za vrednovanje procesa adaptacijske akulturacije, kao perspektivne za drugu generaciju imigranata, koji združuju prilagodbu s etničkim pluralizmom (čuvanje etničkog identiteta) i prilagodbu s akulturacijom. koja vodi u više stupnjeve asimilacije. Bez dostignute akulturacije imigranti se ne mogu uključiti u međukulturno komuniciranje i u promocijske procese. Proces adaptacijske akulturacije predstavlja dvojno kolebanje – istovremenu nezavisnost, komplementarnost razlika, smanjenje kulturne distance radi usporedne sistemske i so-cijalne integracije. Takva adaptacija smanjuje strah i nesigurnost druge generacije imigranata i druge disjunktivne procese koji ih zahvaćaju. Putovi do adaptacijske akulturacije ipak su teški i dugotrajni – sadašnje strukturalne i mobilnosne pojave druge generacije imigranata govore o nerazvijenosti tih procesa.
PDF
