Sončeva pega predstavlja hladnejše področje na Sončevi površini. Takšna področja se pogosteje izoblikujejo, ko je Sonce bolj aktivno. Z opazovanjem peg lahko posledično ugotavljamo aktvinost Sonca. ...Sonce smemo opazovati le z ustrezno, prav zato narejeno opremo in v prisotnosti izkušenega opazovalca!
Kad se u svom glavnom djelu Nova de universis philosophia (1591), osobito u njegovu drugom dijelu Panarchia, Frane Petrić poziva na Zoroastra i Oracula Chaldaica, upućuje na De fide orthodoxa (749) ...grčkoga crkvenoga naučitelja Ivana Damaščanskoga. Dapače, to djelo citira i u grčkom izvorniku i u vlastitu latinskom prijevodu, koji se ponešto razlikuje od izdanjā latinskih prijevoda djela De fide orthodoxa Ivana Damaščanskoga iz 16. stoljeća, primjerice od prijevoda Jacquesa Lefèvrea d’Ètaplesa.
Petrić se u Panarhiji sedam puta poziva na misao Ivana Damaščanskoga. U devetoj knjizi Panarhije, naslovljenoj »De uno trino principio«, Cresanin citira Damaščaninovu rečenicu s četirima atributima Duha Svetoga: »koji sve ispunjava bivstvom, koji sve sadržava, koji svijet ispunjava po bivstvu, koji je nedohvatljiv svijetu po možnosti«. Taj se citat iz Ivana Damaščanskoga nalazi u trinaestom poglavlju prve knjige De fide orthodoxa naslovljenom »De loco Dei et quod solus Deus incircumscriptus sit«, a u latinskim izdanjima Petrićeva doba, primjerice u Lefèvreovu – u 18. poglavlju prve knjige pod naslovom »Collectanea de deo, patre, filio, spiritu sancto, verbo, spiritu«. Petrić dakle nastoji ideje razvijene u Zoroastra, odnosno sadržane u zbirci Oracula Chaldaica potkrijepiti tvrdnjom utjecajnoga grčkoga oca, autoriteta za kršćansko pravovjerje.
U petnaestoj knjizi Panarhije, naslovljenoj »De intellectu«, Petrić se oslanja na tvrdnju Ivana Damaščanskoga: Logos Božji »ima sve što god roditelj ima«. Tu ili sličnu Damaščaninovu misao Cresanin je mogao pročitati na tri mjesta: u šestom poglavlju »De Verbo ac Dei Filio, probatio ducta a ratione« prve knjige De fide orthodoxa, u sedmom poglavlju »De una Dei Verbi composita persona« treće knjige istoga djela, kao i u već spomenutom trinaestom/osamnaestom poglavlju prve knjige.
U šesnaestoj knjizi Panarhije, naslovljenoj »An Deus Pater sit intellectus?«, Petrić piše povijesni prikaz mišljenja o zadanoj temi te Ivana Damaščanskoga svrstava među one pisce koji su tvrdili da je Bog iznad razuma tj. koji ni Trojstvo ni Boga Oca nisu nazivali razumom (intellectus). Te misli Petrić crpi iz četrnaestog poglavlja »Proprietates seu attributa divinae naturae« prve knjige De fide orthodoxa, odnosno iz 19. poglavlja prve knjige u kasnorenesansnim tiskanim izdanjima De fide orthodoxa.
U 22. knjizi Panarhije, naslovljenoj »De rerum creatione«, Petrić prvo ističe da Damaščanski za Stvoritelja upotrebljava grčku riječ κτίστης, a istočni naučitelj to čini u definiciji anđela u trećem poglavlju »De angelis« druge knjige De fide orthodoxa. Drugi se put Cresanin poziva na Damaščanskoga da bi istaknuo da se tri božanske osobe u kršćanskom nauku o Trojstvu razlikuju samo »po osobnim svojstvima«: »nerođenošću, rođenošću, izlaženjem« (ingenitura, genitura, processione), što Damaščanski obrazlaže u osmom i desetom poglavlju prve knjige De fide orthodoxa.
Filozofe, koji su raspravljali o problemu svjetske duše, Petrić u četvrtoj knjizi Panpsihije, naslovljenoj »An mundus sit animatus«, dijeli u tri skupine: one koji su tvrdili da svijet tj. nebeska tijela imaju dušu, one koji su to nijekali i one koji se nisu opredijelili. Prema Cresaninu Ivan Damaščanski predvodi skupinu onih koji niječu da svijet ima dušu. Tu tvrdnju istočni otac obrazlaže u šestom poglavlju »De caelo« druge knjige De fide orthodoxa.
Ime Ivana Damaščanskoga susreće se i u trima knjigama Pankozmije: petoj, petnaestoj i sedamnaestoj. U prve se dvije Petrić poziva na Damaščanskoga, a u sedamnaestoj se ime Ivana Damaščanskoga pojavljuje u primjedbi crkvenoga cenzora Jakoba de Luga. U petoj knjizi Pankozmije, naslovljenoj »De primario calore«, Petrić se, baveći se problemom prvotne topline, ponovo poziva na navod iz prve knjige De fide orthodoxa Ivana Damaščanskoga koji je već upotrijebio u devetoj knjizi Panarhije.
U petnaestoj knjizi Pankozmije, naslovljenoj »An sidera sint ignes?«, Petrić koristi opću tvrdnju »naših bogoslova« da je nebo oganj. Damaščanski pak tu temu razrađuje u sedmom poglavlju »De luce, igne, luminaribus, Sole, Luna et stellis« druge knjige De fide orthodoxa. Filozof iz Cresa zapravo se poziva samo na tvrdnju Ivana Damaščanskoga: »vatra nije ništa drugo nego svjetlost«, dakle ne zauzima stavove o ostalim tvrdnjama koje Damaščanski izlaže u ‘astronomskom dijelu’ druge knjige De fide orthodoxa.
Ime Ivana Damaščanskoga pojavljuje se i u sedamnaestoj knjizi Pankozmije, naslovljenoj »De astrorum motu«, ali ne u samom tekstu, nego u primjedbi oca Ja¬koba de Luga, crkvenoga cenzora. Radi se o tvrdnji u šestom poglavlju »De caelo« u drugoj knjizi De fide orthodoxa, kojom Ivan Damaščanski niječe da nebeska tijela imaju dušu. I sâm se Petrić pozvao na ovo mjesto u Damaščanskoga kad je u četvrtoj knjizi Panpsihije propitivao ima li svijet dušu. Time cenzor daje Petriću do znanja da poštuje to što se u svom djelu poziva na crkvenoga oca Ivana Damaščanskoga i njegovo djelo De fide orthodoxa. Ali cenzor također ide utrtom stazom jer se u tom pitanju na Ivana Damaščanskoga poziva i Toma Akvinski.
De fide orthodoxa, glavno djelo Ivana Damaščanskoga, Petrić dakle čita vrlo selektivno. U vrlo razvedenom Damaščaninovu razglabanju o Presvetom Trojstvu Petrić pronalazi četiri uporišta, koja koristi pri pisanju Panarhije: atribute Duha Svetoga »koji sve ispunja bivstvom«, tvrdnju da je Otac »iznad razuma«, grčki nazivak za Stvoritelja i »osobna svojstva« triju božanskih osoba u kršćanskom nauku. Time Ivan Damaščanski postaje Petriću glavnim ‘saveznikom’ pri usklađivanju Zoroastrova nauka o počelima s kršćanskim pravovjerjem o Presvetom Trojstvu.
Iz ‘astronomskog dijela’ druge knjige De fide orthodoxa Cresanin se poziva samo na dvije tvrdnje: »nebeska tijela nemaju dušu« i »vatra nije ništa drugo nego svjetlost«, a za sve ostale brojne teme koje je obradio u Pankozmiji ne traži uporište u Ivanu Damaščanskom. Na ‘psihološki’, odnosno antropološki dio druge knjige De fide orthodoxa Petrić se uopće ne poziva.
Ovdje se objavljuje editio princeps Boškovićeva autografa De calculo probabilitatum quę respondent diversis valoribus summę errorum post plures observationes, quarum singulę possint esse erroneę ...certa quadam quantitate, koji je od 1962. godine pohranjen u Bancroft Library u sastavu University of California, Berkeley, u zbirci Boscovich Papers, s Truhelkinom oznakom No 62 iz 1924. godine i sa sadašnjom signaturom: Carton 1, Part 1: no. 62, Folder 1:79.
Transkripcija je popraćena bilješkama i uvodom. U uvodu se pak redom: 1.opisuje rukopis; 2. obrađuje stanje istraženosti, tj. ističe da je rukopis dosad istraživao samo ruski povjesničar znanosti Oskar Šejnin početkom 1970-ih kad je o njemu objavio tri članka; 3. izlaže Boškovićev problem iz teorije pogrešaka i njegovo rješenje.
Na te se prve korake nastavljaju istraživanja s ciljem da se: 4. što je preciznije moguće odredi datacija ovoga nedatiranoga Boškovićeva rukopisa; 5. raspravi pitanje o dovršenosti rukopisa; 6. zauzme stav o njegovu značenju unutar Boškovićeva djela i za znanost 18. stoljeća.
Matematički problem, u naslovu Boškovićeva spisa prikazan kao »izračunavanje vjerojatnostī koje odgovaraju različitim vrijednostima zbroja pogrešaka nakon više opažaja« uz uvjet da pojedini opažaji mogu odstupati od točne izmjere »za neku određenu vrijednost«, Bošković je strogo matematički formulirao: 1. izrijekom je pretpostavljeno da su pogreške jednako vjerojatne i poprimaju tri vrijednosti 1, 0, –1; 2. traži se omjer vjerojatnostī za pojedine zbrojeve pogrešaka koji mogu nastati »nakon danoga broja n opažajā«; 3. podrazumijeva se da se raspon ukupne pogreške kreće od –n do n i da je taj n konačan.
Da bi pripremio rješenje, Bošković je uveo pojam kombinacije r-toga razreda od n elemenata, a zatim je osobito pomno razmotrio prvi slučaj, kad je zbroj pogrešaka jednak nuli i sastavio r-članu formulu za broj svih kombinacija uz uvjet da suma pogrešaka bude 0. Istom metodom sastavio je istovrsne formule za broj kombinacija kad je suma pogrešaka jednaka 1, 2, …, 8. Potom je u tim formulama izostavio članove koji su jednaki nuli. U zadnjem koraku upotrijebio je svoje formule da izračuna broj kombinacija za različite brojeve opažaja n = 1, 2, …, 8.
Boškovićev autograf De calculo probabilitatum nije datiran, a već je 1970. Oskar Sheynin upozorio da značenje ovoga rukopisa ovisi o njegovoj dataciji, odnosno o njegovoj povezanosti s geodetsko-kartografskom ekspedicijom za izmjeru duljine luka merijanskoga stupnja na rimskome meridijanu. Ali tekstualna analiza rukopisa ne nudi nijedan podatak u prilog takvoj povezanosti niti omogućuje da se rukopis poveže s Boškovićevom statističkom metodom za izravnanje nesuglasnih opažaja, prvi put primijenjenoj 1757. godine u časopisu bolonjske akademije u članku »De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem«, a prvi put objavljenoj 1760. u dopuni »De recentissimis graduum dimensionibus, et figura, ac magnitudine Terrae inde derivanda« uz petu knjigu Stayeva epa Philosophia recentior. Radeći godine 1760. na uzorku od pet odabranih, a nesuglasnih geodetskih opažaja, Bošković je formulirao drukčiji problem – problem za pronalaženje ispravaka uz tri drukčija uvjeta: da razlike između izmjerenih stupnjeva budu razmjerne razlikama između vrijednosti sinus versus udvostručene širine; »da zbroj pozitivnih ispravaka bude jednak zbroju negativnih; da zbroj svih ispravaka, kako pozitivnih tako i negativnih, bude najmanji od svih koji se mogu dobiti ako su očuvana prva dva uvjeta.«
Dakle, formulacija problema 1760. godine bitno se razlikuje od formulacije problema u rukopisu De calculo probabilitatis. Zajedničko im je samo to da je broj n mjerenja konačan, zapravo vrlo malen: u rukopisu De calculo probabilitatis n dostiže 8 kao najveću vrijednost, a u geodetskim izvješćima u prvoj primjeni 1757. n = 5, a 1770. n = 9.
Da bi se odredila godina ili bar razdoblje u kojem je Bošković napisao svoj rukopis De calculo probabilitatum, u ovom su članku primijenjena dva pristupa, proizašla iz vlastita istraživačkoga iskustva. Prvi je utrt pitanjem: Je li se, kad i kako Bošković susretao s teorijom pogrešaka u geodeziji i geofizici, a ako ne s teorijom pogrešaka, onda barem s postojanjem više različitih mjerenja iste veličine? Jedan odgovor na to pitanje ponudio je sam Bošković kad je 1760. godine podsjetio da je već »od 1738. izražavao sumnju u nepravilnost u mjerenju niza stupnjeva i u obliku Zemlje«. U tom je podsjećanju Bošković uputio na tri svoje rasprave: Dissertatio de Telluris figura (1739), De inaequalitate gravitatis in diversis Terrae locis (1741) i De observationibus astronomicis, et quo pertingat earundem certitudo (1742).
Drugi pristup omogućuju obilježja Boškovićeva rukopisa De calculo probabilitatum, koja odudaraju od kasnijega stila Boškovićevih znanstvenih radova. U kolovozu 1740. Bošković je objavio dvije kratke rasprave, koje dokumentiraju lako uočljivu promjenu u njegovu pristupu kompoziciji znanstvenoga teksta. U raspravi De motu corporum projectorum in spatio non resistente posljednji je put tekst organizirao kao niz propozicija, uz koje je još istaknuo uvodne leme i sholije. A u raspravi De circulis osculatoribus prvi je put numerirao paragrafe, tj. podijelio je tekst rasprave na »brojeve «. Od numeriranja odlomaka vrlo je rijetko odstupao, primjerice u podnescima vladarima ili u člancima za neke časopise. U rukopisu De calculo probabilitatum Bošković je primijenio međurješenje, tj. formulirao je problem u obliku propozicije, a potom usredištenim podnaslovima numerirao korake prema njegovu rješenju.
Ta dva pristupa utiru put zaključku: vrijeme u kojem je nastao rukopis De calculo probabilitatum treba stegnuti na rano razdoblje 1738–1740. A to znači da uz već uočena dva područja: statističku metodu za izravnanje nesuglasnih opažaja s prvom primjenom u geodeziji (1757, 1760, 1770) i uporabu vjerojatnosti uz odabrane teme u prirodnoj filozofiji (1754, 1755, 1758, 1763), ovaj rukopis nudi uvid u najraniji Boškovićev pristup teoriji vjerojatnosti, koji najbolje reprezentira formulacija Boškovićeva problema iz teorije pogrešaka na početku rukopisa.
Prvi niz latinicom tiskanih kalendara na hrvatskom jeziku priređivao je Pavao Ritter Vitezović od 1691. do 1705. godine. Vitezovićevi kalendari dragocjen su izvor za upoznavanje starijega hrvatskoga ...prirodoznanstvenoga nazivlja. Uz opće kalendarske podatke i tablice, sadrže kratke prirodoznanstvene zapise, pregled prividnih položaja i međusobnih aspekata planeta i zviježđa, tablice izlaska i zalaska Sunca, početke i završetke građanskoga sumraka za područje Zagreba, točno vrijeme ulaska Mjeseca u pojedine faze, opise i precizne podatke o pomrčinama Sunca i Mjeseca, razna meteorološka predviđanja i astrološke savjete. Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, kada je Vitezović priređivao hrvatske kalendare, bilo je vrlo malo prirodoznanstvenih tekstova na hrvatskom jeziku. Budući da je u kalendarima opisivao nebeske pojave, donosio astronomske i astrološke priloge, morao je zbog naravi tekstova primijeniti prirodoznanstveno, astronomsko i astrološko nazivlje, ali i stručni način izražavanja. Kalendari odražavaju kulturni i znanstveni kontekst sredine za koju su pisani i otkrivaju Vitezovića kao poznavatelja astronomije te indiciraju posjedovanje matematičkih znanja i vještina potrebnih da bi se iz načela astronomske teorije došlo do praktičnih astronomskih i astroloških sadržaja. Vitezovićev rad na kalendarima i dio njegova nazivlja imao je odraza kod mlađih autora ne samo u 18. stoljeću, već i poslije tijekom 19. stoljeća kada se javljaju bogati prosvjetiteljski kalendari koji su odigrali važnu ulogu u prosvjećivanju hrvatskoga puka.
Netaisyklingos formos geležinio meteorito skeveldra. Rastas Sichote – Alynės vietovėje, Primorės krašte Rusijoje. Liudininkų teigimu, meteoritas buvo ryškesnis už Saulę, o jo kritimo garsas buvo toks ...didelis, jog girdėjosi 300 km spinduliu. Meteoritas skilo į daug gabalėlių, jo skilimas įvyko maždaug 4−6 km aukštyje. Nuo 1947 iki 1950 m. mokslinių ekspedicijų metu buvo surinkta 8500 meteorito nuolaužų, sveriančių nuo 1 g iki 1745 kg.
