Celem artykułu jest charakterystyka, pochodzącego z roku 1724, utworu Dialogus pro Magna Feria Sexta, który ogłosił, poprzedzając go słowem wstępnym, Wiktor Gomulicki w roku 1901 na łamach Wędrowca, ...w numerach 13–18. Powstały najprawdopodobniej w środowisku jezuickim, w czasie, który badacze nazywają okresem późnego baroku dialog, stanowi alegoryczną, dydaktyczno – moralizatorską prezentację pasyjnych wydarzeń oraz sposobów ich oddziaływania na odbiorców. Omówienie dialogu, jego przeznaczenia oraz funkcjonowania, dokonane zostało z uwzględnieniem tradycji literackiej oraz uwypukleniem jego związku z ówczesną konwencją literacką i teatralną, ze specyfiką wyodrębnianych przez badaczy modeli religijnych widowisk tego czasu. Akt drugi sztuki, będący moralitetem, zawiera charakterystyczny dla literatury średniowiecznej, następnie podejmowany i wielorako powtarzany w wiekach XVI i XVII, motyw trzech nieprzyjaciół człowieka: szatana, świata i ciała. Akt trzeci, będący lamentem i opłakiwaniem Męki i Śmierci Chrystusa, stanowi skierowane do grzesznika wezwanie do wewnętrznego rozmyślania nad dokonanym dziełem odkupienia oraz do podjęcia pokuty za swoje grzechy. Prezentowany utwór, poddany kryteriom klasyfikacyjnym oraz zabiegom analityczno-interpretacyjnym, wpisuje się stylistycznie i ideowo w alegoryczne widowiska, jest przykładem wyraźnie wyodrębnionego przez Juliana Lewańskiego dialogu dewocyjnego, który w sposób zdecydowany ciąży ku liturgiczno-kontemplacyjnemu charakterowi.
Samuel Brzeżewski to zakonnik, który w XVII w. był docenianym kaznodzieją i hagiografem. Dwa z trzech zachowanych jego kazań dotyczą Maryi. Należy do nich Zaciąg dworzanów na kurią Najaśniejszej ...Królowej nieba i ziemie Maryjej, w którym autor użył konceptu: przedstawia kryteria doboru chrześcijan na dwór Matki Bożej. Opisując Maryję, stosuje wobec niej bardzo wiele określeń, które zaczerpnął z tradycji biblijno-patrystycznej. Matka Boża to m.in. królowa, cesarzowa, druga Ewa, brama, okno i… piec. Brzeżewski używając tych nazw, starał się wyjaśnić ich metaforyczny lub teologiczny sens. Podobnie postąpił w tym samym stuleciu Wespazjan Kochowski, pisząc Ogród panieński. Niewykluczone, że barokowy twórca inspirował się również kazaniem krakowskiego zakonnika.
U trogirskom predgrađu na Čiovu u razdoblju od 16. do 18. stoljeća građanske, uglavnom trgovačke i zanatlijske, te plemićke obitelji podižu stambene sklopove uz obalu, na nasipu u moru i time ...postupno formiraju gotovo pravilnu priobalnu urbanističku shemu predgrađa. U ovom radu obrađuje se tijek formiranja predgrađa te vremenski i društveni okvir u kojem nastaju sklopovi. Nastoji se potom prepoznati njihove glavne elemente (perimetralni zidovi, rezidencija, dvorište, cisterna i vrt) te se, u najkraćim crtama, opisuju svi dosad prepoznati stambeni sklopovi. U okviru mogućnosti analizira se i njihova arhitektonska dekoracija. Cilj ovog rada je upozoriti stručnu i širu javnost na postojanje vrijednih sklopova u trogirskom predgrađu koji zaslužuju sustavno istraživanje, valorizaciju i zaštitu.
Die Synagoge in Tarnogród existiert heute noch, es haben sich aber ihr Charakter und ihre Funktion verändert. Sie gilt als Symbol der außergewöhnlichen Stellung, die die jüdische Gemeinde in dieser ...Stadt vormals besaß. Die Geschichte der jüdischen Gemeinde und der Synagoge von Tarnogród beginnt mit den Stefan-Batory-Privilegien in der Mitte des 16. Jh. Sie zeigt die Verknüpfungen zwischen den damals herrschenden Mächten, den Juden und der nichtjüdischen Stadtbevölkerung. Einen großen Einfl uss auf diese Beziehungen hatten die Rechte, die die Juden erhielten. Die Synagoge von Tarnogród ist ein Beispiel dafür, wie die Wirtschaft und die sozialen Beziehungen das Bild der Kleinstadt geprägt haben. Das zeigt sich in den wiederholten Modernisierungen der Synagoge aufgrund des Wachstums der Gemeinde. Die Synagoge war ursprünglich aus Holz errichtet worden, sie wurde mehrfach zerstört und ist sogar einmal niedergebrannt. Am Ende des 17. Jh. erhielt sie ihre Backsteinform. Die funktionale Gestaltung der Synagoge wurde an die damals vorherrschenden architektonischen Stile angepasst. Daher kann das Beispiel von der Geschichte und der Form der Synagoge von Tarnogród als geeignete Darstellung betrachtet werden für die Entstehung und Entwicklung der jüdischen Gemeinden auf dem Gebiet Ostpolens.
U ovoj se studiji donosi niz novih arhivskih dokumenta i novopronađenih skulptura kojima se dopunjuje opus riječkog majstora Antonija Michelazzija (Gradisca d’ Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.). ...Također, na temelju nepoznatih izvora nadopunjuje se i njegov dosad malen broj arhitektonskih djela. Majstor je u Rijeku došao kao član radionice svojeg učitelja Paola Zulianija krajem 1724., a u gradu se trajno nastanio od 1727. godine. Razlog preseljenja bile su pogodnosti obećane patentom cara Karla VI. od 19. prosinca 1725. godine. Michelazzi je surađivao na manje zahtjevnoj kiparskoj opremi oltara Presvetog Sakramenta koji je u riječkoj Zbornoj crkvi oko 1725. podizao njegov učitelj Zuliani. U ranu samostalnu majstorovu aktivnost ovdje su uvršteni kipovi svetog Mihovila, svete Agate i svete Margarete, danas razmješteni na širem području Gradskog groblja Kozala. Novi arhivski dokumenti pokazuju kako je Michelazzi od 1733. imao baraku za klesanje kipova smještenu na obali pred južnim gradskim vratima za koju je plaćao najam u iznosu od dva zlatnika godišnje. Kao majstorov rad prepoznata je mramorna skulptura svetog Karla Boromejskog i stipes s reljefom Mučeništva svetog Ivana Nepomuka, danas u dvorištu samostana sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Kresnikovoj ulici 15 u Rijeci. Utvrđeno je da su te skulpture izvorno pripadale kapeli svetog Karla Boromejskoga u sklopu nekadašnjega istoimenog lazareta u Rijeci. Michelazzijevoj je ruci pripisan i mramorni kip Gospe Žalosne u župnoj crkvi u mjestu Cavriè nedaleko od Trevisa, a pronađena je i isplata iz 1763. u iznosu od 150 fjorina za kip svetog Martina u riječkoj Zbornoj crkvi. Recentna su istraživanja pokazala kako je 1755. Michelazzi bio imenovan od strane carice Marije Terezije carsko-kraljevskim arhitektom zaduženim za obnove i poboljšanja luka Senj i Karlobag. Na temelju novopronađenog dokumenta utvrđeno je da je on autor barokne obnove riječke augustinske crkve svetog Jeronima iz 1768. godine, a koja je bila teško oštećena u potresu 1750. godine. Otkriven je i majstorov osobni pečat s monogramom, kao i dosad nepoznati podatci o njegovom angažmanu na gradnji kapelanijske crkve svetog Filipa Apostola u Mrkoplju, a koja je stradala u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata.
Autor publicira dva kamena kipa postavljena u niše na pročelju crkve sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Kipovi prikazuju sv. Kvirina, biskupa rimske Siscije (Sisak) i bl. Augustina Kažotića ...(Casotti), biskupa u Zagrebu i Luceri u Apuliji. Kipovi nisu dosad bili predmet povijesnoumjetničkih analiza, iako je riječ o djelima visokih umjetničkih dometa. Autor ukazuje na njihovu sličnost s djelima mletačkog kipara Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1670. – 1747.) te ih pripisuje njegovoj radionici u kojoj su djelovala njegova tri sina, Ambrogio, Carlo i Giuseppe. U drugom dijelu teksta analizira se mramorni grb na ogradi vrta kurije Stjepana Putza na Kaptolu 7 u Zagrebu. Na kuriji je kameni portal datiran 1756. godine pripisan mletačkom kiparu Francescu Robbi (Venecija, 1698. – Zagreb, 1757. ) koji je djelovao u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Grb u Zagrebu pripisuje se Robbi te se uspoređuje s grbovima koje je umjetnik izveo u Celovcu i u Ljubljani. Pretpostavlja se da je grb bio dio cjeline s portalom te da ga je naručio također Stjepan Putz, smederevski i beogradski biskup te prepozit zagrebačkog kaptola.
V prispevku so obravnavane pozlate in poslikave oltarjev in prižnic, katerih zasnova, figure oziroma reliefi in ornamentika so delo mariborskega kiparja Jožefa Holzingerja. Upoštevana so le ...ustrezno restavrirana dela, torej tista, pri katerih je prezentirana prvotna barvna podoba, kakršno so izvedli predstavljeni pozlatarji in poslikovalci. Poslikave in pozlate nekaterih Holzingerjevih oltarjev in prižnic so arhivsko dokumentirane. Dokumenti omenjajo mariborske slikarje Franca Beinlicha, Franca Antona Widemana in Antona Geringer- ja. Analizirane so stilistične spremembe barvitosti in strukturiranosti marmoracij in tonskih vrednosti inkarnatov v drugi polovici 18. stoletja. Ena izmed redkih ohranjenih pogodb za poslikavo velikega oltarja v cerkvi sv. Lenarta v Slovenskih goricah, sklenjena leta 1772 med upravnikom gospostva Hrastovec in upravnikom izpostave admomtskih benediktincev v Jarenini na eni ter mariborskim slikarjem Francem Antonom Widemanom na drugi strani, daje uvid v zahteve naročnikov, tehnologijo in stroške tovrstnih storitev.
Prispevek govori o umetnostnem naročništvu grofov Brandis, tirolske plemiške rodbine, ki je v 18. in prvih treh četrtinah 19. stoletja imela v lasti več posestev na Štajerskem. Avtor analizira ...pomen članov naročniško precej aktivne rodbine, ki je med drugim zaslužna za barokizacijo mariborskega mestnega gradu in dvorca Betnave, porušitev gradu Gornji Maribor in postavitev klasicistične piramide ter kasneje kapele Brezmadežne na njegovem mestu, temeljito prezidavo dvorca Slivnica in izgradnjo grobne kapele na pobreškem pokopališču.
Originating from the concept of literature being total and timeless, the essay rereads Zbigniew Morsztyn’s Myśl ludzka Human Thought and a short passage from James Joyce’s A Portrait of the Artist as ...a Young Man. The cosmographies identified in both texts prove to be not just allegorical maps of the human thought − a baroque and modernist one referred to as geocentric and egocentric one respectively but also reversed copies of each other. Joyce andMorsztyn independently discovered this ‘everything’ − a virtual content of the human thought, just as Augustine of Hippo had before them and described it in the tenth book of his Confessions. Both Morsztyn and Joyce figuratively described this microscopic substance of thought as infinite in Pascal’s terms yet, strangely enough, their descriptions are somewhat symmetrically reversed.
Orazio Bonetti jedan je od brojnih furlanskih kipara djelatnih u 18. stoljeću, a koji je u Hrvatskoj bio gotovo posve nepoznat. Rodio se oko 1700. godine najvjerojatnije u Veneciji gdje je započeo ...školovanje da bi potom otišao u Furlaniju te Ljubljanu postavši suradnik Francesca Robbe. Zbog oskudnih dokumenata te izgubljenih radova, majstorov život i stvaralački itinerari velikim su djelom ostali nepoznati i nepovezani. Ovom prigodom Bonettiju se pripisuju kipovi u salezijanskom samostanu u San Vito al Tagliamento, crkvi San Cristoforo u Udinama, župnoj crkvi u Nogaredo di Prato i u Adegliaccu. U drugoj polovici četrdesetih godina 18. stoljeća Bonetti je s obitelji živio u Ljubljani te je ostvario suradnju s riječkim kiparom Antonijem Michelazzijem izradivši kipove na oltaru Gospe Karmelske u župnoj crkvi u Pazinu. Potom se preselio u Rijeku, da bi se nakon 1763. godine zaputio prema Dalmaciji. U Orlecu na Cresu isklesao je kipove za glavni oltar župne crkve, a 1766. mramornu dekoraciju oltara Bezgrešnog začeća u zadarskoj katedrali. Monumentalne kipove sv. Silvestra i sv. Tome, danas u Lovreću, izradio je 1768. za nekadašnju crkvu Sv. Silvestra u Zadru. Majstorova prisutnost u Zadru indirektno je potvrđena pronalaskom zapisa o smrti njegove žene Catarine koja je pokopana 1770. u crkvi Svete Marcele.