Monumentalna romanička bazilika sv. Krševana u Zadru trobrodne je podjele od čega je začelje južnoga broda bilo namijenjeno kultu akvilejskoga mučenika sv. Krševana. Tome u prilog govori ...arhitektonska forma začelja: dvoetažnost i promišljena osvijetljenost samog prostora. Tako je pod razinom svetišta koje je sezalo do drugoga para stupova oblikovana omanja kripta s podužim i užim pristupnim hodnikom do prostorije u kojoj se sve do početka 20. st. nalazila konfesija s ranokršćanskim sarkofagom. Sarkofag je bio vidljiv preko otvora probijenog posred pregradnog zida konfesije te je za pretpostaviti da je imao određenu vezu s kultom akvilejskog mučenika, zadarskog sveca zaštitnika. Povrh konfesije, u dijelu svetišta južnog bočnog broda, nalazio se svečev oltar. Apostolski vizitator Valier svjedoči da se tijelo sveca nalazilo u sklopu oltara, a to potvrđuje i Priuli koji navodi drvenu škrinju, mramorni sarkofag u kojem je smješteno tijelo te kamen-relikviju ex-contactu na kojem je svetac pogubljen. U crkvi se tijekom ranog novog vijeka nalazila i škrinja s narativnim prizorima iz svečeva života. Cijeli je ambijent, odnosno kapela podignuta po južnom boku glavne apside posvećena sv. Krševanu bila osvjetljena jednim manjim prozorom u apsidi i dvama jednostavnim monoforama na južnom brodu čime se i arhitektonski naglašava važnost prostora.
The monumental Romanesque basilica of St. Chrysogonus (Krševan) in Zadar is divided into three naves, of which the rear of the southern nave was assigned to the cult of the Aquileian martyr St. Krševan. This is supported by the architectural form of the rear: the two-story structure and the well-planned lighting of the space itself. Thus, under the level of the sanctuary, which reached to the second pair of columns, a smaller crypt was formed with a long and narrow access corridor to the room where, until the beginning of the 20th century, there was a confessional with an early Christian sarcophagus. The sarcophagus was visible through the opening cut in the middle of the dividing wall of the confessional, and it can be assumed that it had a certain connection with the cult of the martyr of Aquileia, the patron saint of Zadar. Above the confessional, in the part of the sanctuary of the southern side nave, there was the saint's altar. The apostolic visitor Valier testifies that the saint's body was in the altar, and this is confirmed by Priuli, who mentions the wooden chest, the marble sarcophagus in which the body was placed, and the ex-contactu relic stone on which the saint was executed. During the early modern century, the church housed a chest with narrative scenes from the lives of saints. The entire environment, that is, the chapel built on the south side of the main apse, is dedicated to St. Krševan was lit by one smaller window in the apse and two simple monophores on the south nave, which architecturally emphasizes the importance of the space.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Benediktinski red, kao i svugdje u Europi, ostavio je dubok kulturni trag i na dubrovačkom području. Nekadašnji ženski bendiktinski samostan sv. Marije od Kaštela ima iznimno značenje za hrvatsku ...kulturu i baštinu, sve od spomenika arhitekture hrvatskih renesansnih graditelja - braće Andrijića s početka XVI. stoljeća, do hrvatske književnice Benedikte Gradić koja je djelovala u ovom samostanu. Isto tako od prvoga poznatog spomena samostanske glavarice iz 1204., koja je nosila hrvatsko narodno ime Marislava, do francuske okupacije samostan sv. Marije od Kaštela u Dubrovniku bio je važno marijansko svetište Gospe od Kaštela, čija je izvorna slika 1253. prenesena u romaničku prvostolnicu. Dubrovnik posjeduje bogatu baštinu iz ukinutih susjednih benediktinskih samostana, kao i vrijednih moćnikâ i slikâ sačuvanih danas u dubrovačkoj prvostolnici i biskupskom sjemeništu.
The Benedictine order, like everywhere in Europe, has left a deep cultural trace in the Dubrovnik area. The former women's Benedictine monastery of St. Mary of the Castle has exceptional significance for Croatian culture and heritage, ever since the architectural monuments of the Croatian Renaissance builders - the Andrijić brothers from the beginning of the 16th century, to the Croatian writer Benedikta Gradić who worked in this monastery. Likewise, from the first known mention of the monastery's mother superior from 1204, who bore the Croatian folk name Marislava, until the French occupation, the monastery of St. Mary of the Castle in Dubrovnik was an important Marian shrine of Our Lady of the Castle. Its original picture was transferred to the Romanesque Dubrovnik cathedral in 1253. Dubrovnik has a rich heritage from the abolished neighbouring Benedictine monasteries, as well as valuable relics and paintings preserved today in the Dubrovnik cathedral and the bishop's seminary.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Benediktinci u Hrvatskoj bili su i glagoljaši, osim latinskoga jezika upotrebljavali su i hrvatskocrkvenoslavenski jezik i pismo glagoljicu. U benediktinsku glagoljsku baštinu ubrajaju se rani i neki ...od najznamenitijih spomenika hrvatskoga glagoljaštva, kao što su Bašćanska ploča te hrvatskoglagoljska Regula Svetoga Benedikta. Na benediktinsku baštinu upućuju i spomeni benediktinskih svetaca u kalendarima glagoljskih misala i brevijara i u oficijima glagoljskih brevijara. Benediktinskom glagoljskom nasljeđu pripada i ordo missae u najstarijem hrvatskoglagoljskom zborniku, Pariškom zborniku Slave 73 (1375.), rukopisu koji se umnogome razlikuje od drugih hrvatskoglagoljskih izvora, jer između ostalog sadrži rijedak primjer glagoljaškog liber horarum i predstavnik je onih liturgijskih tekstova koji su općenito nestali iz uporabe nakon franjevačke reforme. Intenzivnijim istraživanjem ovoga zbornika i utvrđivanjem izvora i predložaka na temelju kojih je kodeks sastavljen, zasigurno će se proširiti spoznaje o tragovima benediktinske glagoljske baštine u hrvatskoj kulturi.
In addition to the Latin script, the Benedictines in Croatia also used the Croatian Church Slavonic and Glagolitic script. The Benedictine Glagolitic heritage includes early and some of the most significant monuments of Croatian Glagolitic tradition, such as the Baška Tablet, which the Benedictines erected around 1100 in Jurandvor near Baška on the island of Krk, and the Croatian Glagolitic Rule of St. Benedict, preserved in a 14th-century transcript and created on the basis of an older version, probably dating back to the 12th century. During their stay at the Emmaus Monastery in the 14th century, the Glagolitic Benedictines translated from Czech a very valuable and extensive corpus of literary texts, in which the medieval encyclopedia Lucidar particularly stands out. Mentions of Benedictine saints in the calendars of Glagolitic missals and breviaries and in the Divine Offices of Glagolitic breviaries also point to the Benedictine heritage. The Benedictine Glagolitic heritage also includes the rites of the Order of the Mass (Ordo Missae) in the oldest Croatian Glagolitic anthology, the Paris Miscellany (Slave 73) from 1375. This manuscript differs significantly from other Croatian Glagolitic sources in that it contains a rare example of Glagolitic Liturgy of the Hours (Liber Horarum) and is a representative of the liturgical texts that had generally disappeared from use after the Franciscan reform. A more intensive research of this miscellany and identification of the sources and templates on the basis of which the codex was compiled will certainly expand our knowledge about the traces of the Benedictine Glagolitic heritage in Croatian culture.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Iako je Mljetska kongregacija benediktinskog reda odoljela velikom potresu 1667. bez težih gubitaka, a njezini su članovi i dalje imali zapažene uloge u duhovnom životu Dubrovnika i svakodnevici ...dubrovačke Crkve, zbog premalog broja redovnika i državne i crkvene vlasti planirale su njezino ukidanje. Kao odgovor na te pokušaje generalni kapitul Kongregacije je 1709. usvojio novi pravilnik s potanko razrađenim odredbama o održavanju izbora unutar Kongregacije. Time se htjelo naglasiti čvrstu unutrašnju strukturu Kongregacije, koja je stegom i tradicijom prkosila vanjskim izazovima. Uz dopune ovom pravilniku prihvaćene 1741, pojednostavnjujući izborni postupak, smanjujući odgovornost predsjednika u korist drugih čelnika Kongregacije i baveći se važnim pitanjima poput školovanja novaka i svakodnevnog života redovnika, Kongregacija je stekla svoj konačni pravni okvir koji je zadržala do gašenja 1808. godine.
Benediktinski kraljevski samostan (
monasterium
regale
) sv. Ivana Evanđelista (
sancti Iohannis
Apostoli et Evangeliste
) u Biogradu na Moru utemeljen je 1060. godine. Nakon mletačkoga razaranja ...Biograda 1125. i preseljenja njegovih redovnika na obližnji Pašman samostan je promijenio ime u samostan svetih Kuzme i Damjana (
monasterium sanctorum Cosme et Damiani
de Monte
). Njegov je najveći i najvažniji posjed bio Rogovo u biogradskom zaleđu, zbog čega je često nazivan
rogovskim
, a samostanska zajednica Rogovskom opatijom. Tim se nazivom objedinjuje i biogradska i pašmanska dionica njezine povijesti. Istraživanjem topografsko-toponimijske problematike i posjedovnih odnosa Rogovske opatije ustanovljene su dvije glavne skupine samostanskih posjeda. S jedne su strane posjedi na kopnu (Biograd, Bošana, Bubnjani, Bućina/Bučina, Diklo, Doljani, Dračani, Dubrovica/Dubrava, Gorica, Jagodnje, Jasenje/Jasenica, Jošani, Kamenjane, Lišani, Miranje, Nabrežje, Puntamika, Rača/Narak, Rasohatica, Raštani, Rogovo, Rogovšćica, Sidraga, Sikovo, Skradin, Sošina, Šibenik, Tinj, Tustica, Vransko blato / Vransko jezero, Vrbica, Zadar, Zidine/Zidić), a s druge posjedi na otočnom dijelu (Žirje, niz posjeda na Pašmanu, posjedi na Ugljanu u mjestu Ugljanu). U radu se analiziraju posjedi Rogovske opatije na skradinskom području, ali i na teritoriju Sidraške županije, nad kojim je jurisdikciju imala Skradinska biskupija. Dodatno se ističu problemi vezani za jurisdikciju između Rogovske opatije i te dijeceze.
The Benedictine royal monastery (
monasterium regale
) of St. John the Evangelist (
sancti Iohannis Apostoli et Evangeliste
) in Biograd na Moru was founded in the year 1060. After the Venetian destruction of Biograd in 1125 and the relocation of its monks to the nearby island of Pašman, the monastery was renamed after Sts. Cosmas and Damian (
monasterii sanctorum Cosme et Damiani de Monte
). Due to its largest estate, Rogovo, it was called “rogovski,ˮ encompassing both its historical episodes, the Biograd and Pašman periods. Through the investigation of the topographical and toponymic issues and the ownership relationships of Rogovo Abbey, two main groups of monastery estates were identified: those on the mainland and those on the island part. This work presents the estates that Rogovo Abbey had in the Skradin area (including one mill) and within the jurisdiction of the medieval Skradin Bishopric, for example, in Jošani and Bubnjani. The connections between Skradin and its associated area on one side and Rogovo Abbey on the other date back to the 12th century. In the privilege of Pope Innocent VI in 1358, which takes the monastery of Sts. Cosmas and Damian under the protection of St. Peter and confirms its privileges and all its possessions, two mills are mentioned, one of which is located in Skradin (
unum molendinum in Scardona
). The same mill is mentioned in the bulls of Pope Lucius III in 1183 and 1188 and in the privilege of Clement III. Skradin's property fits perfectly into the organization of Benedictine monasteries in Western Europe, which regularly had mills in their possession and activities, whether operated manually, by wind, or by water, for milling grain or processing olives. The need for a mill is even stipulated in the Rule of St. Benedict (
Regula sancti Benedicti
), Chapter 66. Preserved historical testimonies about the connections and relationships between the Skradin church hierarchy and Rogovo Abbey are not numerous, but what we have sheds interesting light on the subject. In the records of the lawsuit between Skradin Bishop Damian (1303–1309) and Rogovo Abbot Ivan II (1306–1320 /?/) from August 12, 1308, to February 6, 1309, over debts, non-payment of church fees, episcopal tithes, and disrespect for the bishop, it is evident that the excommunication of Rogovo Abbot Ivan II had a significant impact. This severe penalty against Rogovo Abbot Ivan II was proclaimed on December 27, 1308, in the presence of Ban Pavle I Bribirski and his son Juraj II, Bishop Martin of Šibenik, and others. With the fall of Skradin and the broader Skradin area to the Ottomans, Rogovo Abbey lost its estates and rights.
U radu se donose nova istraživanja o benediktinskim sakralnim kompleksima u Ninu i Biogradu. Autorica se dotiče ranokršćanske bazilike Sv. Marije te analizira ostatke sakralne arhitekture na položaju ...Mijovilovac gdje se tijekom predromanike podiže crkva Sv. Mihovila s pripadajućim muškim benediktinskim samostanom. Autorica zaključke temelji na vlastitim istraživanjima, ali i na proučavanju neobjavljenih rukopisa iz arhiva don Luke Jelića u Arheološkom muzeju u Splitu te iz arhiva Ejnara Dyggvea u Konzervatorskom odjelu, također u Splitu. Na osnovi spomenute arhivske građe autorica donosi i zaključke o benediktinskim samostanima i bazilikama u Biogradu. Naime, sačuvani tlocrti i dokumentacija s istraživanja koje je vodio dr. don Luka Jelić u Biogradu tijekom razdoblja od 1902. do 1905. ukazuju na posve drugačiji položaj važnih biogradskih spomenika, što bi značilo da su oni dugi niz godina bili krivo ubicirani.
The paper presents new researches on the Benedictine sacral complexes in Nin and Biograd. The author touches on the early Christian basilica of St. Mary and analyses the remains of sacral architecture at the location of Mijovilovac, where, during the pre-Romanesque period, the church of St. Mihovil with the associated men's Benedictine monastery was erected. The author bases her conclusions on her own research, but also on the study of unpublished manuscripts from the archives of Don Luka Jelić in the Archaeological Museum in Split and from the archives of Ejnar Dyggve in the Conservation Department, also in Split. On the basis of the aforementioned archival materials, the author draws conclusions about the Benedictine monasteries and basilicas in Biograd. Namely, the preserved floor plans and documentation from the research led by dr. don Luka Jelić in Biograd during the period from 1902 to 1905 indicate a completely different position of important Biograd monuments, which would mean that they have been incorrectly ubicated for many years.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
7.
Opatija sv. Jakova u Opatiji Medved, Marko
Croatica Christiana periodica,
10/2021, Letnik:
45, Številka:
87
Journal Article, Paper
Odprti dostop
The author delivers a general history of the Abbey of St James, from its beginnings in the Middle Ages up to contemporary times. Based on the information from the relevant historiographical ...literature, the author emphasizes discussion about the time and reasons when Benedictines have left the Abbey, as well as the importance of Augustinians in the period between the mid-sixteenth and mid-eighteenth centuries. Analysis of the relevant literature and archival unpublished sources enabled the author to propose answers to some up-to-now unanswered questions regarding the history of the Abbey after which is named Town of Opatija. From the eighteenth century, this Abbey was organizationally subjected to the Jesuit College in Rijeka, and later to the archdeacon of Collegiate Chapter at Rijeka. After the Diocese of Rijeka was founded the title of the abbot of St James became a part of the title of the Bishop of Rijeka.
Osnutak izvorno benediktinskog samostanskog kompleksa sv. Jakova u Opatiji, zahvaljujući novopronađenim zazidanim romaničkim otvorima prozora na zidu crkve, prebačen je u 11. ili 12. stoljeće. ...Nadalje se u tekstu obrađuju kasnogotički i kasnobarokni stilski slojevi crkve, u bitnim dijelovima uništeni proširenjima izvedenim od 1940. do 1942. godine. Urbanizacija koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, bila je praćena i gradnjom sakralnih objekata na način siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolički, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovog tek nešto malo povećanog korpusa. U tu, širu sliku uklapa se i romanička, kasnogotička i kasnobarokna graditeljska prošlost crkve i samostana sv. Jakova.
Ideje crkvenoga reformatorskog pokreta na istočnoj
obali Jadrana snažno su odjeknule u Osorskoj
biskupiji, što ne iznenađuje zna li se da je tamošnji
biskup sveti Gaudencije uspostavio dobre osobne
...kontakte s talijanskom reformatorskom opatijom u
Pomposi, a preko nje i sa samostanom u Clunyju. Početkom
11. stoljeća u Istri je boravio Romuald, utemeljitelj
kamaldoljana, posebnog ogranka benediktinskog
reda, koji je prije dolaska na područje Osorske
biskupije boravio u Pomposi, gdje je uspostavio
jako dobre odnose s tadašnjim opatom reformiranog
Clunyja Odilonom. Prisni prijateljski kontakti Romulda
i Odilona odrazili su se i na polju arhitekture, što je vidljivo u translaciji nekih arhitektonskih elemenata
nastalih u Pomposi na područje Osorske biskupije.
Do širenja novih umjetničkih ideja na druge dijelove
istočnoga Jadrana dolazi zahvaljujući ustrojstvu
crkvene administracije i rasprostiranju njezine jurisdikcije.
Osorska je biskupija već u prvoj polovici
11. stoljeća počela baštiniti nove arhitektonske
primjere koji su se u to doba razvijali u talijanskoj
Pomposi. Sredinom 11. stoljeća bivši osorski biskup
Lovro postaje splitskim nadbiskupom. Gotovo
u isto vrijeme kada nadbiskupsku stolicu u Splitu
preuzima Lovro, na mjesto trogirskog biskupa zasjeo
je Ivan, također iz Osora. Na taj je način došlo
do prenošenja reformističkih umjetničkih modela iz
arhitekture Osorske biskupije na dalmatinski prostor.
Ovaj rad nastoji u prvom redu razmotriti do kakvih je
promjena došlo u arhitekturi grada Splita u razdoblju
druge polovice 11. stoljeća, kada je Splitskom nadbiskupijom
upravljao Lovro. Kako je u tom razdoblju
vrlo važan bio i odnos Lovre prema tadašnjim hrvatskim
kraljevima, osobito Zvonimiru, ali i prema papi,
osobita će se pozornost posvetiti analizi Lovrine uloge
u tadašnjoj sakralnoj arhitekturi Splita.
Rad je izvorno napisan za zbornik povodom 350 godina samostana benediktinki u Hvaru, koji nažalost nije objavljen. U njemu se donose podaci o 5 sigurnih samostana na tlu Hvarske biskupije - sv. ...Silvestra na Biševu, sv. Andrije na Svecu, sv. Nikole u Komiži, sv. Marije u Hvaru i sv. Ivana u Povljima, dva vjerojatna - sv. Stjepana kod Pučišća i sv. Lovre u Lovrečini na Braču, te jedinom ženskom samostanu u Hvaru. Pobrojana su i mjesta gdje se pretpostavljalo da je postojao samostan.
PDF
