Gospodine Isuse Kriste, ti si prvi, posljednji i živi. Tebe, koji si sabrao svoju Crkvu iz svih plemena i naroda, molimo da nam se smiluješ. Da se dostojiš Crkvu svoju obiljem Duha Svetoga ispuniti, ...rasvijetliti i ojačati. Da se dostojiš Crkvu svoju obiljem Duha Svetoga ispuniti, rasvijetliti i ojačati.
Članak se bavi pitanjem može li Biblija svojim sadržajem biti knjiga nadahnuća solidarnosti danas. Polazeći od različitih oblika življene solidarnosti, koje u Bibliji nije teško uočiti, autor ide ...korak dalje i pita se je li to Bibliji zajedničko s drugim narodima ondašnjeg vremena ili se može govoriti o biblijskoj posebnosti. Izvire li možda ideja solidarnosti iz samog pojma naroda Božjega i Izraelove slike Boga? Od starozavjetnih spisa članak se bavi posebno Ponovljenim zakonom u kojem se može nazrijeti redefinicija židovskog društva nakon negativnih iskustava s monarhijom. Istražuju se posebno propisi i ustanove kojima je cilj da se u Izraelu stvori društvo bez siromaštva, društvo jednakosti i bratskih odnosa. U članku se dalje istražuje je li ta nit nastavljena u Novom zavjetu. Je li Isus iz Nazareta sačuvao takav ideal u svom navještaju kraljevstva Božjega i kako se uopće njegov navještaj odnosi prema ovozemnoj stvarnosti? Polazeći od slike judeokršćanske prazajednice u Jeruzalemu kakvu Luka nudi i Djelima apostolskim, čini se da je ta zajednica sebe držala ostvarenim narodom Božjim prema idealu Ponovljenog zakona. Autor se pita na čemu su svoj osjećaj bratskog zajedništva i međusobne solidarnosti temeljile kršćanske zajednice iz poganstva kojima je starozavjetni ideal naroda Božjega bio nepoznat.
Autor prikazuje život i djelo Alexandera von Humboldta. Drži ga protagonistom znanstvenog globalizacijskoga koncepta koji je povezivao promicanje znanosti s trojstvom slobode, jednakosti i bratstva. ...Humboldt je, naime, mislio da se “fraternité” ozbiljuje u obliku svjetskoga dijaloga znanstvenika. Autor napominje da je Humboldt bio pragmatički i organizacijski genij networkinga, tj. strategije rada s javnošću koja je uključivala kontakte sa znanstvenicima i popularizaciju znanstvenih dostignuća. Humboldtov eurocentrizam, koji dolazi do izražaja u djelu o putovanju Latinskom Amerikom, ipak je ambivalentan kao što je ambivalentna povijest recepcije toga djela. Ono je, doduše, dalo građu za europsku kolonizaciju, gospodarski pristup i korištenje Latinske Amerike, ali je bilo i presudno za njezino samorazumjevanje i političko oslobađanje. Autor drži da je Humboldtova privatna i politička ambivalencija rezultat veličanstvene nedovršenosti i nesavršenosti njegovoga bića koja je u osnovi bila produktivna.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, ODKLJ, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
U ovom se radu solidarnost istražuje pod dvostrukim vidom: prvo, pokušava se otkriti elemente življene solidarnosti u mišljenju i djelovanju; drugo, budući da se autor svjesno ograničio na ...novozavjetne ranokršćanske zajednice, ti elementi se nastoje tako prikazati da budu inspiracija i poticaj današnjim kršćanima. Prve kršćanske zajednice bile su strukturirane kao življeno bratstvo, pri čemu je Isusova zapovijed ljubavi igrala ključnu ulogu. Iako zajedništvo materijalnih dobara u kršćanskim zajednicama nije bilo zapovjeđeno, kao primjerice u Kumranu, ono je, prema svjedočanstvu Djela apostolskih, često dragovoljno prakticirano. Mnogi su pri stupanju u kršćansku zajednicu svoj posjed dragovoljno stavljali na raspolaganje zajednici. Svjesno i slobodno izabranim poniznim služenjem i odricanjem svakog višeg statusa u zajednici kršćani su daleko nadmašili sve poznate modele zajedništva u tadašnjem antičkom svijetu. Pavao je slobodno izabranom praksom skupljanja milostinje u svojim zajednicama za matičnu zajednicu u Jeruzalemu njegovao duh zajedništva i solidarnosti. U Novom zavjetu može se govoriti i o određenom vidu solidarnosti i s robovima, iako robovi kao stalež nisu nigdje tema. Oni robovi koji su prigrlili evanđelje bili su u kršćanskoj zajednici u svemu smatrani jednako vrijedni drugim kršćanima. Ta jednakost temeljila se na zajedničkoj ukorijenjenosti svih u Kristu (usp. Gal 3,28; Kol 3,11).
Cilj ovog članka je da egzegetira uvodni redak Očenaša
(Mt 6,9ab). Točnije, članak tumači značenje Isusova naloga: “Vi,
dakle, ovako molite” i početnog zaziva: “Oče naš, koji jesi na
nebesima!”
Isus ...veli: “Ovako molite!”, ne “ovo molite”, jer on ne želi
zabraniti drugu molitvu, nego uči način moljenja. Dakle, Učitelj
nam ovdje daje uzor i model prave molitve koji se može korisno
upotrijebiti u oblikovanju drugih molitava. On time nipošto nije
želio reći da bi se samo Očenaš trebao moliti, ali bi se sve molitve
prema svom sadržaju mogle svesti na molitvu Gospodnju, jer ona
sadrži sve što je potrebno za jednu pravu kršćansku molitvu, koja
odgovara slici Boga kakvu nam je Isus objavio.
Bog Isusa iz Nazareta je “Otac”. U pojmu “Otac” sažet je sav
Isusov nauk o Bogu. To je nosivi temelj Očenaša, Govora na gori
i cjelokupnog Matejeva evanđelja. S pravom se, stoga, u članku
posvećuje velika pozornost tom početnom zazivu (“Oče naš”).
Autor nastoji iznijeti na vidjelo domet i značenje tog središnjeg
pojma ove znamenite Isusove molitve. Isus je naziv “otac” za Boga
preuzeo iz Starog zavjeta, ali ga vodi jedan veliki korak naprijed:
ispunja ga novim sadržajem i čini središnjom kategorijom svog
govora o Bogu. Upravo se u tome sastoji njegova novina. Da bi
se tu novinu uočilo, trebalo je prije toga iznijeti na vidjelo kako
je Stari zavjet vidio Božje očinstvo i kako se ta misao o Božjem
očinstvu profilirala u židovskoj izvanbiblijskoj literaturi. Na osnovi
biblijskih danosti može se reći da se uz naziv “otac” za Boga
uvijek veže blizina, brižnost, zaštita, sigurnost, ljubav, milosrđe.
Nikakvo čudo, stoga, da se taj naziv za Boga nametnuo u Starom
zavjetu i židovstvu. Tu se nalazi i razlog zašto ga je Isus preuzeo
i učinio središnjom kategorijom svog govora o Bogu.
Stari zavjet općenito govori o Bogu kao “ocu”. Novi zavjet
tvrdi da je Bog za nas Otac u vlastitom smislu, jer se dogodio
jedan novi događaj: Isus koji je Sin Božji po naravi, pritjelovio nas
je sebi. U Isusu mi smo stvarno djeca Božja, sinovi u Sinu. Dakle,
u toj novoj predaji je starozavjetno-židovska vjera u Boga kao Oca
iskusila bitnu promjenu. Bog se sada objavljuje prije svega kao
Otac Isusa Krista, i preko njega kao naš Otac.
Prva riječ početnog zaziva (“Oče”) usmjerava nas k Bogu koji
je Otac, a druga (“naš”) nas povezuje s braćom i sestrama u obitelji
njegove djece. Naš osjećaj se tu usmjerava na bližnjega. Jer ako
je jedan Otac svih ljudi, svi smo mi braća i sestre. Kao braća i
sestre trebamo se međusobno ljubiti i potpomagati, a važni dio te
ljubavi je da molimo jedni za druge. Budući da smo djeca istoga
Oca, dužni smo na bratstvo ljubavi jedni prema drugima. Tako
se čitava kršćanska objava može svesti u ove dvije riječi: “Oče
naš”.
Onaj kojega mi u molitvi oslovljavamo s “Oče naš”, u isto
vrijeme je skrajnje velik, na što nas podsjeća precizacija “koji si
na nebesima”. Ne smijemo izgubiti tu ravnotežu u ovom otvaranju
na molitvu. Mi oslovljavamo Boga intimno i familijarno kao Oca
(Abba), ali u isto vrijeme priznajemo njegovu beskrajnu veličinu.
Kako se vidi, Matejeva zajednica, koja u ovoj molitvi oslovljava
Boga s “Oče naš”, koristi ovdje najviši pridjevak koji joj stoji na
raspolaganju, da bi dala izražaj svojoj vjeri da Bog, kojemu se
obraća u molitvi, posjeduje najviši autoritet i najvišu moć.
Doprinos pokušava iznijeti određenu skicu/nacrt ideje solidarnosti iz teološke perspektive. Fundamentalno-teološko pitanje o solidarnosti nije moguće postaviti bez prethodnog upoznavanja s već ...ostvarenim razumijevanjem ideje solidarnosti u teologiji. Nedvojbeno je da je sekularističko društveno ozračje stvorilo ideju solidarnosti, povijesno povezanu s idejom bratstva proklamiranom od Francuske revolucije. S druge strane, istinito je da socijalni nauk Crkve već više od jednog stoljeća ide za osmišljavanjem ideje solidarnosti u svjetlu kršćanske poruke. U tom je kontekstu ideja solidarnosti shvaćena kao kršćanska krepost i kao moralno načelo za socijalno-etičko djelovanje, a protumačena je sadržajno bliskim idejama kršćanske ljubavi, kršćanskoga bratstva, pravednosti i uzajamnosti među svim ljudima i narodima. Traganje za »solidarnim« dimenzijama teologije stvaranja i spasenja polazi upravo od tih ostvarenja, pri čemu se nastoji izbjeći opasnost svođenja smisla ideje solidarnosti na smisao drugih kršćanskih ideja, ali i obrnuto, tout court. Dinamično i povijesno tumačenje i razumijevanje teologije stvaranja u svjetlu inherentne joj teologije spasenja, navodi na zaključak da teološko utemeljenje ideje solidarnosti, kao i njezinih sadržaja, bitno ovisi o dinamičnom i kontekstualnom tumačenju i razumijevanju Božjeg stvaranja i spasenja čovjeka i svijeta u Isusu Kristu. Pritom se dijalektička napetost »već da«, »ne sada« i »još ne« Kraljevstva Božjega nudi kao hermeneutički ključ za tumačenje ideje solidarnosti kao povijesne i naravne stvarnosti u svjetlu cjelovite kršćanske poruke koja traži aktualizaciju u danim povijesnim okolnostima, a na način kako tu aktualizaciju zahtijeva ideja solidarnosti. Ostvarene rezultate izloženih promišljanja valja uzeti s dozom obazrivosti, jer se radi samo o jednom pokušaju danom u skicama. Oni nisu sasvim zaokruženi i kao takvi nisu definitivni. Dakle, radi se samo o skicama koje mogu eventualno poslužiti kao metodičko usmjerenje za daljnja teološka istraživanja i produbljivanja »solidarnih« dimenzija stvaranja i spasenja, kao pretpostavki za ispravno povijesno i kontekstualno shvaćanje odnosa između »naravne solidarnosti« (»naravno bratstvo među ljudima«) i »nadnaravne solidarnosti« (»nadnaravno bratstvo među ljudima koji čine jednu Božju obitelj snagom Božjeg zahvata u jedinstvenom činu stvaranja s inherentnim kristološkim implikacijama, te konačnom jedinstvenom činu spasenja u Kristu«). Iz tako shvaćene povijesno-spasenjske dijalektike otvaraju se vrata mogućim traganjima za dinamičnim povijesno-kontekstualnim antropološkim i etičkim implikacijama ideje solidarnosti u svjetlu datosti biblijske objave i kršćanske tradicije.
