U ovome radu prikazujemo bolesnicu u kliničkoj slici akutnog abdomena koja se razvila zbog rupture apscesa jetre s posljedicom plinske embolije u sustavu portalne vene te doprinos i mogućnosti ...radiološke dijagnostike u hitnoj bolničkoj obradi. U etiopatogenetskoj podlozi kolangitisa i razvoja apscesa jetre utvrđena je kronična bilijarna litijaza s intermitentnim opstrukcijama u hepatoduodenalnoj cirkulaciji žuči. Anatomske karakteristike sustava portalne vene i njegovih anastomoza sa sistemskom cirkulacijom predstavljaju supstrat za razvoj ozbiljnih posljedica plinske embolije na drugim organskim sustavima, primjerice, u obliku infarkta bubrega i infarkta slezene, što je radiološkim dijagnostičkim metodama dokazano u ovome slučaju.
SAŽETAK
Adultne deformacije kralježnice značajno pridonose morbiditetu, napose starije popupacije. Iako je spektar uzroka raznolik najčešće se radi o novonastalim deformacijama na temelju ...degenerativnih promjena kralježnice. Osim bolova, osjećaja napetosti i drugih neugodnih simptoma, adultne deformacije rezultiraju biomehaničkim poremećajima, smanjenom pokretljivosti, a ponekad i neurološkim deficitima. Sveukupno, deformacije kralježnice u odraslih osoba uzrokuju značajnu onesposobljenost i lošiju kvalitetu života (fizičku i psihičku), dok su s druge strane u svakodnevnoj kliničkoj praksi relativno zanemarena patologija odrasle dobi. Stoga u ovom radu dajemo natativni pregled najnovijih spoznaja o etiopatogenezi, kliničkoj slici, slikovnoj dijagnostici, liječenju (konzervativnom i kirurškom) i postoperativnoj rehabilitaciji bolesnika s adultnim deformacijama najčešćih uzroka.
Cilj. Preoperativna volumetrija koristi se za procjenu volumena tekućine u cističnim moždanim lezijama kod pacijenata kojima predstoji stereotaktička evakuacija ciste. Pretpostavili smo da ...preoperativna volumetrija može pomoći u optimizaciji opsega smanjenja volumena ciste pružanjem referentne vrijednosti volumena ciste. Cilj je ove studije procijeniti i izvijestiti o učinkovitosti evakuacije ciste s obzirom na (ne)izvedbu preoperativne volumetrijske analize. Ispitanici i metode. Pregledali smo arhivu Klinike da bismo identificirali bolesnike koji su bili podvrgnuti stereotaktičkoj aspiraciji cističnih moždanih lezija između siječnja 2013. i prosinca 2019. godine. Prikupljeni podatci uključivali su dob, spol i volumen ciste prije i nakon operacije svakog pacijenta. Podatci o pacijentima uspoređeni su između volumetrijske i nevolumetrijske skupine, također su uspoređeni preoperativni i postoperativni volumeni cista unutar grupa. Rezultati. Identificirali smo jedanaest pacijenata, osam s moždanim apscesom i troje s tumorskom cistom. Prosječna dob bila je 31 godina (raspon 6 – 64 godine), tri bolesnika bila su ženskog i osam muškog spola. Medijan preoperativnog volumena ciste bio je 21,0 cm3 (raspon 1,0 – 38,2 cm3), srednji postoperativni volumen 5,4 cm3 (0,8 – 16,1 cm3), medijan promjene volumena 9,7 cm3 (raspon 0,8 – 27,4 cm3). Kod pet pacijenata učinjena je preoperativna volumetrijska analiza (volumetrijska skupina) dok kod preostalih šest pacijenata nije (nevolumetrijska skupina). Nije bilo značajne razlike u dobi, spolu, preoperativnom volumenu, postoperativnom volumenu i promjeni volumena ciste između skupina. Srednji rezidualni cistični volumen u volumetrijskoj skupini bio je niži. Preoperativna nasuprot postoperativne razlike u volumenu ciste bila je značajna u volumetrijskoj skupini (10,8 cm3 do 2,7 cm3, p = 0,012) i nije bila značajna u nevolumetrijskoj skupini. Zaključak. Naši rezultati sugeriraju povezanost između volumetrijske analize i opsega evakuacije cističnih lezija mozga. Bez obzira na ograničenu veličinu uzorka, smatramo da su podatci indikativni i zahtijevaju daljnja istraživanja. Smatramo da bi volumetrijska procjena trebala biti standardna dijagnostička procedura kod svih pacijenata koji su podvrgnuti postupku stereotaktičke evakuacije moždanih cističnih lezija.
Akutni bronhiolitis infekcija je donjega dišnog sustava, zahvaća prvenstveno male dišne putove (bronhiole) te je čest uzrok bolesti i hospitalizacije dojenčadi i male djece. Po definiciji radi se o ...kliničkom sindromu respiratornog „distresa“, koji se javlja kod djece mlađe od dvije godine, a obilježavaju ga klinički znakovi infekcije gornjega dišnog sustava (npr. rinoreja) praćeni infekcijom donjega dišnog sustava. Obično se javlja s primarnom infekcijom ili reinfekcijom virusnim patogenom. Upala bronhiola nastaje kada virusi ulaze u terminalne bronhiolarne epitelne stanice te uzrokuju njihovo izravno oštećenje i upalu. Edem sluznice, prekomjerno stvaranje sluzi i propadanje epitelnih stanica dovode do začepljenja malih dišnih putova i stvaranja atelektaza. Bronhiolitis je najčešće uzrokovan virusnom infekcijom. Iako udio infekcije određenim virusima varira ovisno o godišnjem dobu, respiratorni sincicijski virus (RSV) je najčešći uzročnik, a potom rinovirus. Manje uobičajeni uzročnici jesu redom: virus parainfluence, humani metapneumovirus, virus influence, adenovirus, koronavirus i humani bocavirus. Molekularnom dijagnostikom virusna etiologija može se potvrditi u više od 95% slučajeva. Klinički se manifestira vrućicom, kašljem i poremećajem disanja (npr. tahipneja, retrakcije interkostalnih prostora i juguluma, piskanje, auskultacijski čujne krepitacije). Često mu prethode klinički znakovi infekcije gornjega dišnog sustava, koji traju jedan do tri dana. Postavljanje dijagnoze uglavnom se temelji na anamnezi i kliničkoj slici; laboratorijska i radiološka dijagnostika pomoćne su metode, a izolacija virusa daje nam konačnu potvrdu bolesti. Trajanje i tijek akutnog bronhiolitisa ovisi o dobi djeteta, težini bolesti, stanjima vezanim uz povećani rizik (npr. nedonoščad, kronična plućna bolest) i uzročniku bolesti. Liječenje je u većini slučajeva suportivno (adekvatna hidracija, toaleta nosa i održavanje prohodnosti dišnih putova, inhalacijska terapija), a kod težih kliničkih slika pribjegava se primjeni respiratorne potpore (neinvazivne i/ili invazivne). Unatoč svemu, bronhiolitis je ipak uglavnom samoograničavajuća bolest i većini djece nije potrebna hospitalizacija te se u potpunosti oporave do 28 dana od početka simptoma bolesti.
Klinički dječji psihijatrijski intervju je „zlatni standard“ dijagnostike u dječjoj i adolescentnoj psihijatriji. U radu su prikazane osnove vođenja psihijatrijskog i psihoterapijskog intervjua. ...Intervju zahtjeva fleksibilnost, otvorenost, znanje, iskustvo, kao i određeno umijeće. Temelj intervjua jest empatično razumijevanje. Teme koje se elaboriraju u intervjuu razlog su dolaska, procjena intrapsihičkih i interpersonalnih mogućnosti, teme obitelji, vršnjaka, sposobnosti djeteta/ adolescenta, te druge teme. U završnoj fazi intervjua elaboriraju se teme radnog saveza, te dogovora o daljnjoj suradnji i eventualnom psihoterapijskom liječenju. Prvi intervju u dječjoj psihijatriji često je više terapijski orijentiran, odnosno motivacijski, dok će sljedeći intervjui biti više dijagnostički intonirani.
Bolesti paratireoidnih žlijezda često dovode do oštećenja bubrega poput primarnog hiperparatireoidizma ili se javljaju kao posljedica insuficijencije bubrega u sekundarnom i tercijarnom ...hiperparatireoidizmu. Bolesnici razvijaju hiperkalcemiju s povišenom razinom PTH, a većina ima smanjenu mineralnu gustoću kostiju uz deformitete, bolove i sklonost prijelomima, ali i oštećenje bubrežne funkcije, nefrokalcinozu ili nefrolitijazu uz opstruktivnu uropatiju. Cilj izvješća je predstaviti nuklearno-medicinske metode u dijagnostici i liječenju bolesnika s poremećajima paratireoidnih žlijezda. Najčešće korištene slikovne metode u dijagnostici jesu ultrazvuk visoke rezolucije s obojenim doplerom, zatim SPECT/CT scintigrafija u kombinaciji s kompjutoriziranom tomografijom s tehnecij-99m sestamibijem (Tc-99m-MIBI), te po potrebi PET/CT s fluor 18-kolinom. Ultrazvuk može biti praćen ciljanom citološkom punkcijom, a iz punktata se može odrediti i razina PTH koji također služi za potvrdu dijagnoze u slučaju da citološka analiza ne pokaže pravo podrijetlo epitelnih stanica iz punktata. U odjelima nuklearne medicine određuju se i laboratorijski parametri, odnosno razina PTH u serumu, važna u praćenju bolesnika. Najčešće se koriste kombinacije nekoliko različitih slikovnih metoda za određivanje veličine, položaja i odnosa paratireoidnih žlijezdi s okolnim strukturama, a u radu su prezentirane glavne indikacije te prednosti i ograničenja svake od metoda uz slikovni materijal.
U ovom radu prikazali smo rijedak slučaj transorbitalne intrakranijalne prodorne ozljede, naše postupke dijagnostike, liječenje i konačni ishod.
Bolesnik 38 godina star, na trijažnom pregledu je imao ...desno periorbitalnu ozljedu, podljev i oteklinu gornjeg kapka te manju razderotinu kože i prolaps spojnice. Nije imao gubitak svijesti, vida niti neurološki deficit. Temeljem dobivenih podatka da je orbitalnu ozljedu zadobio kod košnje raslinja, osim kliničkog pregleda, proveli smo i radiološku obradu. Kao prvu metodu radiološke dijagnostike izvršili smo kompjutoriziranu tomografiju. Otkriven je metalni artefakt zaboden u medijalni dio krova orbite s djelomičnim probojem u intrakranij. Nakon provedene profilakse tetanusa i primjene antibiotika, pristupili smo uklanjanju stranog tijela. Odabrali smo vanjski transorbitalni put iznad ulazne rane. Prikazali smo orbitalni dio stranog tijela i bez primjene grube sile izvadili komad žice. Nastali rupičasti defekt kosti zatvorili smo koštanim voskom.
Oporavak bolesnika bio je brz, bez neuroloških i okulističkih ispada. Nismo zamijetili prisutnost ranih i kasnih komplikacija operacijskog zahvata.
Ova ozbiljna, ponekad i po život bolesnika opasna ozljeda, može imati uspješan ishod ako se multidisciplinarnim pristupom rano postavi dijagnoza, koristi ciljano dijagnostičko snimanje, izvrši kvalitetno kirurško planiranje, zahvat i poslijeoperacijsko liječenje.
Utjecaj COVID-19 na fonatorni sustav još uvijek nije moguće metodološki konačno sumirati zbog premalog broja znanstvenih i/ili stručnih radova koji ih obrađuju. Cilj ovoga rada je dati preliminaran ...pregled za sada dostupnih spoznaja o fonijatrijskim posljedicama COVID-19 temeljem pregleda baza podataka. Infekcija SARS-Cov-2 virusom u visokom je omjeru praćena tegobama vezanim uz upalne procese larinksa, te simptomima kao što su disfonija, osjećaj suhoće u grkljanu, zamor glasa ili afonija. Stopa prevalencije disfonije uzrokovane SARS-Cov-2 infekcijom kreće se čak do 79%, a kao glavni uzroci izdvajaju se intubacija, postviralne paralize i pareze glasnica, te postviralna laringalna senzorna neuropatija. Čini se da COVID-19, zbog utjecaja na larinks i pluća, također posredno utječe na akustičke karakteristike glasa, pa se kod bolesnika primjećuju smanjenje maksimalnog vremena fonacije, povećana šumnost u glasu, povećan jitter i shimmer, te povećan broj prekida glasa tijekom fonacije. S obzirom na to da je disfonija kod mnogih bolesnika prisutna i nakon otpusta s bolničkoga liječenja, važno je poznavati i multidimenzionalno procijeniti moguće postojanje poremećaja glasa kod bolesnika koji imaju ili su preboljeli COVID-19. Osim toga, za odgovarajuće liječenje, kao i funkcionalni i socioemocionalni oporavak bolesnika s disfonijom, potrebna je sveobuhvatna multidisciplinarna dijagnostika koja se ponajprije odnosi na uporabu vizualizacijskih dijagnostičkih metoda, ali ju je potrebno dopuniti objektivnom i subjektivnom analizom glasa, te samoprocjenom utjecaja kvalitete glasa na svakodnevni život. Imajući u vidu ozbiljnost posljedica poremećaja glasa na kvalitetu života, u liječenju i rehabilitaciji perzistirajuće disfonije neophodna je uska suradnja otorinolaringologa, odnosno fonijatra, te logopeda.
The impact of COVID-19 on the phonatory system is still not possible to summarize methodologicallydue to the insufficient number of papers covering this topic. The aim of this paper is to provide a preliminaryoverview of the currently available knowledge about the phoniatric consequences of COVID-19, based ona review of databases.The SARS-Cov-2 infection is often accompanied by complaints related to inflammatory processes ofthe larynx and symptoms such as dysphonia, feeling of dryness in the larynx, voice fatigue or aphonia. Theprevalence rate of dysphonia caused by the SARS-Cov-2 infection is as high as 79%, and the main causesare intubation, postviral vocal cord paralysis and paresis, and postviral laryngeal sensory neuropathy. Itseems that COVID-19, due to its impact on the larynx and lungs, also indirectly affects the acousticcharacteristics of the voice, so patients notice a decrease in the maximum phonation time, increasedhoarseness in the voice, increased jitter and shimmer, and an increased number of voice interruptions duringphonation.Given that dysphonia is present in many patients even after discharge from hospital treatment, it isimportant to know and multidimensionally assess the possible existence of voice disorders in patients whohave or have recovered from COVID-19. In addition, for appropriate treatment, as well as functional andsocio-emotional recovery of patients with dysphonia, comprehensive multidisciplinary diagnostics isrequired, which primarily refers to the use of a visual diagnostic methods, but it must be supplemented bysubjective and objective voice analysis, and self-assessment of the impact of voice quality on everyday lifeis required.Bearing in mind the consequences of voice disorders on the quality of life, in the treatment andrehabilitation of persistent dysphonia, close cooperation between otolaryngologists - phoniatricians andspeech-language pathologists is necessary.
Uvod: Svrha ovog rada bila je podsjetiti na osnovne karakteristike bakterije iz roda Brucella te prikazati podatke o pacijentima hospitaliziranima u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran ...Mihaljević“ u razdoblju od 2007. do 2020. godine. Dobiveni su rezultati uspoređeni s dostupnim podacima iz Bosne i Hercegovine i podacima iz elektronske baze Europskog centra za kontrolu bolesti za razdoblje od 2007. do 2019. godine.
Metode: Anamnestički su podaci prikupljeni iz povijesti bolesti pacijenata Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“. Uspoređeni su podaci prikupljeni iz godišnjih izvještaja za Republiku Hrvatsku te izvještaja Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti za europske zemlje.
Rezultati: U razdoblju od 2007. do 2020. godine u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, od bruceloze je liječeno 25 pacijenata. Podaci o oboljelima od bruceloze Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ ne podudaraju se za 2008., 2014. i 2020. godinu. Bosna i Hercegovina bilježi značajno višu incidenciju bruceloze u usporedbi sa zemljama u regiji. Mediteranske zemlje imaju značajno više slučajeva novooboljelih nego što je to zabilježeno u Hrvatskoj.
Zaključak: Brucelozu u Hrvatskoj karakteriziraju sporadični slučajevi, najčešće importirani iz Bosne i Hercegovine. Potrebna je daljnja provedba, kao i razvitak preventivnih mjera s ciljem održavanja povoljne epidemiološke situacije.
Bubrežna presadba se smatra najboljim postupkom nadomještanja bubrežne funkcije u bolesnika sa završnim stupnjem kronične bubrežne bolesti. Povećanje dobi i darovatelja i primatelja dovodi do ...povećane složenosti implantacije bubrega. Dodatno, periferna žilna bolest je diljem svijeta u porastu, što dovodi do otežavanja kirurškog postupka, ali i do lošijih dugoročnih ishoda transplantacije uključujući i smanjeno preživljenje presatka
i/ili bolesnika. Unatoč tomu dijalitičko liječenje ima lošije ishode te se i u vaskularno složenijih bolesnika preporučuje učiniti bubrežnu presadbu. Neki od otežavajućih vaskularnih čimbenika jesu izrazito kalcificirane krvne žile, postojanje aortoilijačnih ili endovaskularnih proteza te višestruke transplantacije (potreba za trećom i/ili četvrtom
transplantacijom u prethodno zauzetim ilijačnim jamama). Prije same transplantacije u tih bolesnika veoma je važno učiniti prikladnu slikovnu obradu koja ponekada mora biti invazivna. Nužno je prije transplantacije odabrati mjesto implantacije, informirati bolesnika o složenosti zahvata i mogućim komplikacijama pa čak i o mogućem intraoperacijskom odustajanju od transplantacije. Moguće mjesto implantacije može biti sama žilna proteza, proksimalnije krvne žile sve do aorte i donje šuplje vene, uključujući i njih. U nekih bolesnika dobra alternativa je ortotopna bubrežna presadba. Broj komplikacija je veći nego u standardnoj transplantacijskoj populaciji. Zaključno, možemo reći kako je transplantacija u ovih bolesnika izazovan kirurški postupak s većim pobolom i većom smrtnosti te smanjenim preživljenjem presatka i bolesnika te zahtijeva iskusan kirurški tim.
PDF
