U 19. stoljeću u Hrvatskoj školovanje žena uglavnom je u funkciji odgoja i obrazovanja dobrih supruga, nacionalno svjesnih majki i spretnih kućanica. Ženi je mjesto u privatnosti doma, a muškarcu u ...javnoj sferi. Ipak, i u tim, za ženu teškim, okolnostima progovaraju osviještene žene i neki muškarci – zalažu se za ravnopravnost muškaraca i žena te za ulazak žena na sveučilište. U radu se promatra i slika učiteljice na temelju triju književnoumjetničkih tekstova – Perkovčeve Stankovačke učiteljice, Šenoine Branke i romana K. Š. Gjalskoga Đurđica Agićeva te tekstova o odgojno-obrazovnom sustavu objavljenih u „Viencu“ od 1869. do 1903. Na taj se način stječe djelomičan uvid u sliku učiteljice u Hrvatskoj u kontekstu 19. stoljeća. Lik učiteljice u književnosti kao mogućem svijetu povezuje se s nesebičnošću, altruizmom, domoljubljem, osvješćivanjem i emancipiranjem, ljubavlju prema svomu pozivu, težnjom za prosvjećivanjem hrvatskoga sela te s pokušajima odupiranja primitivizmu, ljudskoj okrutnosti i beskrupuloznosti. Takav se lik nalazi u „procijepu“ između privatnoga i javnoga, idealizma i razočaranja, sreće i udesa. U oblikovanju lika učiteljice u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća prepoznaju se realističke značajke i moralno-didaktičke tendencije.
U radu se polazi od sinergije političke i književne teorije, koja je urodila aktualizacijom termina “politika književnosti”. “Politika književnosti” nasljednica je postmodernih pluralizirajućih ...emancipacijskih taktika koje društvo mijenjaju ‘iznutra’, ali i postmarksistički formulirane teorije hegemonije. Ona je ujedno raskid s krajnjim ishodom postmoderne, koji je devedesetih prešao u strategije traženja ‘prava’ za raznovrsne ‘identitete’, no i raskid s determinizmom sheme baze i nadgradnje, gdje bi književnost bila puki refleks stvarnosti uvjetovane proizvodnim odnosima. U radu se repozicionira aktualna rasprava o politici književnosti na način da se potonja usmjerava prema kritici ideologema privatizma i pasivizma: naglasak ne leži toliko na kritičkoj praksi ‘čitanja’ ideologije i čitanja tekstova uronjenih u ideologiju koliko na zagovoru čitanja onih tekstova koji i bez kritičkog posredništva spomenute ideologeme
razrješavaju i – moguće – nude neku vrstu prospektivnog otvaranja.
Pritom treba imati na umu da ambivalentnost termina ‘emancipacija’
omogućuje izvrnuća prospektivnih političkih (i književnopolitičkih)
projekata, pa svaka emancipacijska gesta koja iz statusa depriviranosti zahvaća u javnu vidljivost već u sljedećem momentu može pokazati svoje obezvlašćujuće lice. Zato se kritički zadatak sastoji u praćenju tekstualnog upravljanja dinamičnim pojmovljem privatnog i javnog (depriviranog i privilegiranog, pasivnog i aktivnog), tj. u istraživanju kvalitete imaginarno pripravljenog političkog djelovanja i budnom motrenju momenta u kojem se političko izvrće u politiku.
U članku se razmatra odgojna i emancipatorska uloga filozofije, temeljem osobnog iskustva zalažem se za proces odgajanja kao odgajanje mišljenja, tragalačko i odgovorno (iz)vođenje u smislu procesa ...uzajamnosti svih koji su uključeni u odgoj, doprinoseći boljem iščitavanju smisla, čovjeka i postojanja općenito. Filozofija, ne samo kao sustav znanja nego kao način mišljenja, kroz upitnost i odgovorno promišljanje, otvara nam mogućnost da kao svojevrsni filozofi vlastitog odgajanja, aktualiziramo svoje potencijale da bi se u osobnom i u društvenom životu emancipirali istinski se odnoseći prema osmišljavanju sebe i drugih.
Rasprava o marksizmu nalazila se u epicentru filozofskog i političkog mišljenja tijekom 20. stoljeća. Na filozofskoj ravni, glavne divergencije bile su one između zapadnoga marksizma i njegovih ...raznih varijacija, s jedne strane, i ortodoksnog i službenog marksizma koji se razvijao u komunističkim državama, s druge strane. U području političkog i ideološkog mišljenja, pak, rasprava o marksizmu uglavnom se vodila između kritike desne liberalne provenijencije, koja je smatrala da postoji snažna veza između marksističke teorije i staljinističke totalitarne prakse, i apologije marksizma iz lijeve provenijencije, koja je evidentirala emancipatorski doprinos marksizma i političkih pokreta nadahnutih njime tijekom suvremene povijesti, kao i teorijski jaz između Marxovih tekstova i totalitarne prakse. Dakle, u svojoj suštini, ova rasprava je rasprava o koristi i šteti marksizma za povijest.
Globalizacija nema alternativu. U temeljima procesa višestranog objedinjavanja svijeta koji se objelodanjuje u najnovije vrijeme leže tendencije evidentirane još u 19. stoljeću. Proces je u ...međuvremenu definitivno postao ireverzibilan, tako da su svi pokušaji njegova zaustavljanja unaprijed osuđeni na neuspjeh i mogu se usporediti sa svojedobnim otporima industrijalizaciji. Istovremeno se faktički lik globalizacije – bitno ovisan o neoliberalnoj ideologiji i o konstelacijama interesa i moći kojima spomenuta ideologija služi – u sve većoj mjeri očituje kao višestruko problematičan, a u nekim dimenzijama i kao autodestruktivan. U tom se kontekstu kritičkom mišljenju, mogućem posredstvom produktivne suradnje filozofije i interdisciplinarnih i multidisciplinarnih pristupa kompleksnoj problematici globalizacije, nameće zadaća propitivanja mogućnosti emancipacije globalizacijskih procesa od njihovih današnjih neoliberalnih okvira i ograničenja, kako bi se profilirala alternativa faktičkom liku globalizacije. Važnu dimenziju te zadaće čini pitanje o odgovornosti, koje se, međutim, ne može primjereno postavljati ukoliko se ono svede na moralističku korekciju faktičkih konstelacijâ, koja odustaje od kritičkog propitivanja samih korijena autodestruktivnosti tih konstelacija.
Ortega y Gasset i Unamuno Veljak, Lino
Filozofska istraživanja,
03/2016, Letnik:
35, Številka:
4
Paper
Odprti dostop
Dvojica najznačajnijih i najutjecajnijih mislilaca u cjelokupnoj povijesti španjolske filozofije José Ortega y Gasset i Miguel de Unamuno uspoređuju se ponajprije kao protagonisti oslobađanja duha u ...Španjolskoj od tradicionalizma i provincijalnosti. Veoma je značajan doprinos obojice mislilaca suvremenoj filozofiji, uključujući posebice i filozofijsko promišljanje povijesti (u prvom redu Unamunov koncept intrahistorije i Ortegina koncepcija povijesnog perspektivizma).
Cilj je ovoga teksta preispitati pojam umjetnosti kao emancipacijske prakse kakav se pojavljuje danas u svjetlu umjetničkih djelatnosti kojima se u lokalnom, glokalnom i globalnom stanju stvari – ...možemo ga na tragu Badiouove estetike i teorije umjetnosti nazvati jednim imenom estetikom nerazlike – dodjeljuje ovaj atribut. Rad nastoji ponuditi moguću klasifikaciju takvih umjetničkih praksi – praksi koje su u opreci s modernističkim načinom mišljenja pojma umjetničkog djela, s fokusom na problemu emancipacijske potencije (umjetnosti) memorije. U tekstu prvo nudimo generalni osvrt na problematiku suvremene konstelacije angažirane umjetnosti, zatim prelazimo na kritiku zbroja dominirajućih kulturalno-umjetničkih koncepcija koje se pojavljuju pod raznim, premda bliskim imenima: umjetnost memorije, kultura sjećanja, umjetnost partikularnosti koja afirmira idealitet komunikacije i mikropolitiku drugosti, suprotstavljanjem pojmova umjetnosti kao emancipacijske prakse i umjetnosti memorije i afirmacijom propozicije o mogućem novom revolucionarnom subjektu umjetnosti. Teza je ovoga rada da emancipacijska praksa umjetnosti uvijek proizvodi estetsko-političku distancu u odnosu na postojeće. Ta estetsko-politička distanca nije ništa drugo nego podsjetnik koji konstituira nagon etičkog subjekta.
U zadnjih dvjesto godina život ljudi podložan je mnogim promjenama. Najvažnija među njima je stalno ubrzanje svih zbivanja u čovjekovom životu, što iziskuje izuzetnu plastičnost u ponašanju i ...otvorenost u shvaćanju svijeta. Osim toga, tako dinamičan život i biološki se sve više produžuje što sili na promjenu tradicionalnog odnosa kako prema starosti, tako i prema djetinjstvu i mladosti.
Jedan bitno novi odnos prema životu pretpostavlja već u djetinjstvu i ranoj mladosti odgoj za dokolicu, koja je kao istinski slobodno vrijeme, s jedne strane protuteža besposlici i opasnostima koje ova nosi, a s druge strane osnova za produktivniji društveni život i konačno sretniju starost.
Još se uvijek, naime, starost doživljava kao manje sretno razdoblje života u kojem se ranije dosegnute mogućnosti smanjuju ili sasvim gube. Drukčijim odnosom prema vremenu koje je čovjek produženim životnim vijekom dobio, život u starosti može se znatno unaprijediti na vlastito zadovoljstvo i društvenu korist.
Ali, promjena stava prema dokolici zahtijeva i propitivanje odnosa kapitala prema znanju, odnosno kvaliteti života kao bitnom uvjetu stvaranja profita. U tom razmišljanju starost ne može biti naprosto trošak koji bi kapital rado izbjegao, već životno doba koje treba nanovo filozofski, sociološki pa i ekonomski vrednovati.
Starost naime ljudima otvara neke nove mogućnosti koje u mladosti nisu imali, pa usprkos mogućim bolestima i neizbježnim tegobama upravo starost može biti doba nove osobne emancipacije kojom će pojedinci na svoju i društvenu dobrobit okruniti svoj život.
Na pragu starosti, sa šezdeset godina, Simone de Beauvoir piše o egzistencijalnim pitanjima starih ljudi. Svojom knjigom Starost pokušava razriješiti dvojbe koje se emancipiranoj osobi starenjem ...nezaobilazno postavljaju. Starost je nužnost dugog života za koju nismo dovoljno pripremljeni pa je Simone de Beauvoir temu obuhvatila kao antropološko, ekonomsko, sociološko, povijesno, političko i civilizacijsko pitanje. Napisana u formi eseja, knjiga je obilato protkana osobnošću autorice.
Pišući taj esej 1968. godine, autorica neizravno sudjeluje u burnoj 1968. Propitujući mogućnosti emancipacije u starosti, Simone de Beauvoir je otvorila pitanje koje je – ako događanja iz 1968. shvatimo kao zahtjev za općom emancipacijom – za one koji su tada podizali barikade na ulicama Pariza tek nailazilo. U uvodu svoje knjige ističe zanimanje za starost kao društveno pitanje i vrlo se kritički osvrće na postojeće društveno stanje u kojem su stari ljudi uglavnom gurnuti na društvenu marginu, pa starost opisuje kao stanje koje ne pruža nadu, zadovoljstvo i sreću. Zato se ljudi češće boje starenja nego što ga smireno prihvaćaju.
Iako u svome eseju malo teksta posvećuje dobrim stranama starosti – što je razumljivo s obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima je knjiga nastala – Simone de Beauvoir ipak daje pouku o starosti kao mogućnosti emancipacije:
»Ali istina je da, općenito uzevši, starost ima stanovitih prednosti. Biti odbačen na marginu čovječanstva znači izbjeći prisile, otuđenja, koje su njegova sudbina; većina starih osoba ne koristi se tom mogućnošću, ali ona se nekima nudi, a neki uspijevaju i da je iskoriste.«
No, odmah se postavlja pitanje kakvo bi trebalo biti društvo da bi se ljudi u starosti osjećali vrijedni i ispunjeni? Što bi trebalo učiniti da ne postanu mrzovoljni, dosadom degradirani i duhovno ispražnjeni marginalci koji jedva da još mogu izraziti svoju ljudskost. Što svatko može učiniti za sebe da i u starosti živi puninu života, tj. može li se u starosti doseći i neke oblike samoostvarenja koji su u mladosti teško dosežni ili čak nedosežni?
Iako Simone de Beauvoir tek dotiče pitanje kako odgajati za starost kao vrijeme za stvaranje u dokolici, njezin je esej poticajan za promišljanje teme koja u zapadnom svijetu s njegovim starenjem sve više postaje središnjom.
