Na osnovi toga da su kršćani rod izabrani, narod sveti koji je pozvan da objavljuje τας αρετάς – vrline Onoga koji nas dozva iz tame autor razmatra određene aspekte svetosti s gledišta predaje ...Pravoslavne Crkve. Nakon kratkoga uvoda, koji podsjeća da je svetost konačna afirmacija vječnoga čovjekovog postojanja kao neponovljive osobe, iznose se pojedina opća razmišljanja o svetosti kao teocentričnom pojmu, ali se i utvrđuje svojevrsni povijesni razvoj toga pojma, kao i pridavanje novih sadržaja tom pojmu. U apostolskom i postapostolskom razdoblju pojam sveti odnosio se na svakoga člana Crkve, a posebno na svakoga sudionika euharistijskoga slavlja. U razdoblju poslije progona pojam se sužava na neke, istaknute i izuzetne, članove Crkve. Također se primjećuje i prostorno pomicanje svetosti iz parohijskoga hrama u manastir i pustinju, a osobito, kako autor ističe analizirajući teoriju o posvećenju, pomicanje svetosti iz naosa u oltar hrama, odnosno s laosa na kler. Iako teorija o posvećenju nije nikada u potpunosti zaživjela u Pravoslavnoj Crkvi, njezine su posljedice vidljive i danas. One su terminološke prirode, u slavenskim se Crkvama članovi naroda Božjega nazivaju svjetovnjacima, prisutna je pasivizacija laika u crkvenom, naročito bogoslužnom životu. Iskustvo je Pravoslavne Crkve da postoji ontološka razlika samo u odnosu kršteni i nekršteni, ali ne i u Tijelu Kristovu u kojem su svi sveti i služitelji Gospodinu svomu. Utvrđujući tu svojevrsnu ekleziološku dekadenciju, u nastavku autor razmatra doprinosi li, možda, suvremeni, postmoderni mentalitet reafirmaciji svetosti kao jednoj zaboravljenoj viziji. U rezul-tatima nedavnih socioloških istraživanja može se primijetiti povratak svetoga u srpsko društvo. Međutim, autor upozorava da vrlo često visoki stupanj samoproglašene religioznosti ne znači i povratak na tradicionalno, u Crkvi utemeljeno, kršćanstvo. Taj se suvremeni mentalitet ispituje dvama temeljnim obilježjima svetosti, njezinim eshatološkim karakterom i njezinim zajedničarskim, koinonijskim, karakterom. U zaključnim razmatranjima iznosi se stav da suvremeni religijski mentalitet ne doprinosi reafirmaciji svetosti, kao što to ne čine ni ustaljeno mišljenje o svetima kao nadljudima s natprirodnim moćima i besprijekornom moralnom čistoćom. Svetost se u svom novozavjetnom značenju pojavljuje kao ispunjenje krsnih zavjeta aktivnim sudjelovanjem u svetoj euharistiji.
U članku se proučava antropologija pastoralne konstitucije Gaudium et spes iz kristološke perspektive, posebno kako je razrađena u broju 22. Temeljna teza da je Isus Krist objavom otajstva svoga Oca ...potpuno otkrio čovjeku njega samoga potkrijepljena je različitim kristološkim modelima i njihovim antropološkim značenjima: Krist kao novi Adam te Krist kao savršena slika Očeva. Zaključno se u članku pokazuje trajno značenje konstitucije Gaudium et spes time što se na poseban način ističu dva područja u kojima je taj dokument doprinio teološkom razumijevanju čovjeka: najprije kristocentrizam kao mjesto prožimanja teocentrizma i antropocentrizma; zatim povijesno-spasenjsko utemeljenje antropoloških tema stvaranja i milosti te uprisutnjenje čovjekova eshatološkoga određenja u njegovu konkretnu egzistenciju.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Eschatology as a science about the last events includes the Second Coming of Our Lord and Saviour Jesus Christ. Many Western authors ...have dealt with the various reasons of relations between the eschatological and historical issue of existence in the last hundred years, but their accounts either give an unclear picture or overlook the role of the Church in saving the world. Their, more often than not, biased use of a critical and historical and narrowly textual interpretation of what is said in the Holy Bible and writings of holy fathers. Considering the new origin of the term eschatology, the Orthodox Christian approach to what is considered under terms eschatology and eschatological, is determined not only from the divine or historical point of view, but primarily from the God-man’s horizon of existence. The core of eschatology is the very Eucharist. Historical existence after the fall, which is characterised by the mortality of the world, cannot be identified with eschatology. God-man’s revelation of the Kingdom Come as a way of the existence of the Church is the ontological response to the issue of one being saved from the death which deals with the both the individual and general human existence. The way of celebrating God that is established by God as an eschatological and historical event par excellence, according to the theological thoughts of Maximus the Confessor and Dionysius Areopagite, shows the graceful presence of God in a community that we call the Church. Shadow and eikon and also the Dionysian expression symbol carry within themselves the features of a mixture of life and death, i.e. the historical limitation of the existence that shall last until the Second Coming of Christ and the Resurrection of the dead. Eschatological and historic dimensions of the existence in the widest sense are hierarchical ways of the existence of the overall creation that are revealed by God. God-man’s way of existence is historically gathered by the Secret of Christ which Dionysius the Aeropagite and Maximus the Confessor see as the synonym for the biblical naming of Christ. Each energy that we can notice in the creation with our senses or mind, pose before us a gnoseological requirement to recognise the agreeing or apostation of the hierarchical way of the existence of the God-revealed, i.e. God-founded world in the secret of Christ. The embodiment of the Son of God and the historical Godfoundation of the Church as the Body of Christ primarily means life in a concrete hierarchical community with others. Eiconic presence of infinity within time is set in the hierarchical structures of the God-servicing symbolism of the Church, without which knowing of God is not possible. That is why the hierarchical koinonia, Eucharist, i.e. the liturgical way of existing is a God-founded response to a being’s deepest need to exist. Dionysius and Maximus see the existence and aim of hierarchy as being similar to unifying with God inasmuch it is possible to each individual being, in accordance with the hierarchical symbolism of the Secret of Christ. Baptism represents the ontological approach to life of the divine likeness in Christ. The death of God and Resurrection were given to the Church not in the critical and historian manners but in a manner of God-servicing and mystagogic way, so that the Resurrection of our Lord is connected in a God-servicing manner with the Resurrection of the Church, and not with the individualised approach to the Secret of Resurrection. That is why the hierarchical approach to knowing of God within the community of hierarchical koinonia, Eucharist, represents the fundaments of Dyonysius’ and Maximus’ theology. Differences are big between the ways Dyonisius and Maximus ponder on the issue. Contrary to Maximus, who in many places speaks of the connection of the Secret of Christ and the Church, one can justify the related Dionysius Aeropagite’s point of view, regardless of the differences in terminology, admitting that in Dionysus’ body of work we cannot find a detailed theological accuracy, which we find in Maximus’ statements. The synthesis of Dionysus’ and Maximus’ approach to salvation is clear from their relation to the God-servicing symbolic manner of existence, without which there is no possibility of the salvation of the world. At the same time, ecclesiastical relations which still imply death as a threat to a being, show in an iconic way the presence of the personality of our Lord Jesus Christ in the God-founded hierarchical manner of existence. The Church in this way is not determined by a location. Instead, the location, as the position of the being is determined with the God-man’s community which can only be considered in that manner as an all-cosmic event.- Eshatologija kao nauka o poslednjim događajima podrazumeva Drugi Dolazak Gospoda i Spasitelja sveta Isusa Hrista. O raznovrsnim rešenjima odnosa eshatološke i istorijske problematike postojanja u poslednjih stotinu godina bavili su se mnogi zapadni autori, ali njihove ekspozicije ili nejasno prikazuju ili prenebregavaju ulogu crkve u spasenju sveta. Njihova neretko pristrasna upotreba kritičko-istorijskog i tekstokratskog tumačenja reči Svetog Pisma i svetootačkih tekstova nastala je prenebregavanjem bogoslužbenog utemeljenja biblijskih i svetootačkih tekstova. S obzirom na novovekovno poreklo termina eshatologija, pravoslavno-hrišćanski pristup onome što se podrazumeva pod pojmovima eshatologijom i eshatološkim, određuje se ne samo iz božanskog ili pak istorijskog ugla saznanja, već najpre iz bogočovečanskog horizonta postojanja. Središte eshatologije jeste sama Evharistija. Poslepadno istorijsko postojanje koje karakteriše smrtnost sveta ne može biti poistovećeno sa eshatologijom. Bogočovečansko Otkrivenje Budućeg Carstva Božijeg kao načina postojanja Crkve jeste ontološki odgovor na problem spasenja od smrti koja problematizuje pojedinačno kao i opšteljudsko postojanje. Bogoustanovljeni način slavljenja Boga kao eshatološko-istorijski događaj po preimućstvu, sudeći po bogoslovskoj misli Maksima Ispovednika i Dionisija Areopagita, projavljuje blagodatno prisustvo Boga u zajednici koju nazivamo Crkva. Senka i ikona, kao i dionisijevski izraz simvol nose obeležja pomešanosti života i smrti, dakle istorijskog ograničenja postojanja koje će trajati do Drugog Hristovog Dolaska i događaja Vaskrsenja mrtvih. Eshatološko-istorijske dimenzije postojanja u najširem smislu jesu bogootkriveni hijerarhijski načini postojanja svekolike tvorevine. Bogočovečanski način postojanja istorijski vozglavljuje tajna Hristova koju Dionisije Areopagit i Maksim Ispovednik sagledavaju kao sinonim za biblijsko bogimenovanje Hrista. Svako dejstvo koje zapažamo u tvorevini čulima ili umom postavlja pred nama gnoseološki zahtev za prepoznavanjem slaganja, ili otpadanja od sveštenog načina postojanja sveta bogootkrivenog, odnosno bogoustanovljenog u tajni Hristovoj. Ovaploćenje Sina Božijeg i istorijsko bogoustanovljenje Crkve kao Tela Hristovog najpre podrazumeva život u konkretnoj jerarhijskoj zajednici sa drugima. Simvolično prisustvo večnosti unutar vremena jeste bogoustanovljeno smešteno u jerarhijske strukture bogoslužbenog simvolizma Crkve, mimo kojih bogopoznanje nije moguće. Zbog toga i svešteno sabranje, evharistija, odnosno liturgijski način postojanja jeste bogoustanovljeni odgovor na najdublju potrebu bića za postojanjem. Dionisije i Maksim sagledavaju postojanje i cilj jerarhije kao usličnjenje i sjedinjenje sa Bogom onoliko koliko je to moguće svakom ponaosob biću, u skladu sa sveštenim simvolizmom tajne Hristove. Krštenje jeste ontološki pristup životu božanskog podobija u Hristu. Gospodnja Smrt i Vaskrsenje predato je Crkvi ne na kritičko-istorijski, već na bogoslužbeno-tajnovodstveni način, tako da se i Vaskrsenje Gospodnje bogoslužbeno povezuje sa Vaskrsenjem Crkve, a ne sa individualizovanim pristupom Tajni Vaskrsenja. Zbog toga i svešteni pristup bogopoznanju unutar zajednice sveštenog sabranja, evharistije, predstavlja temelje Dionisijevog i Maksimovog bogoslovlja. Velike su razlike između načina izražavanja Dionisija i Maksima. Za razliku od Maksima, koji na mnogo mesta govori o svezi Tajne Hristove i Crkve, mogu se opravdati odnosna viđenje Dionisija Areopagita, i pored terminoloških razlika, s priznanjem, da u Dionisijevom korpusu ne možemo naići na detaljniju bogoslovsku akriviju na kakvu nailazimo u Maksimovim iskazima. Sinteza Dionisijevog i Maksimovog pristupa spasenju jasna je iz njihovog odnosa prema bogoslužbeno-simvoličnom načinu postojanja mimo koga ne postoji mogućnost spasenja sveta. Istovremeno, crkveni odnosi koji još podrazumevaju smrt kao pretnju biću ikonično projavljuju prisustvo Ličnosti Gospoda Isusa Hrista u bogoustanovljenom jerarhijskom načinu postojanja. Crkva na taj način nije određena mestom, već se mesto kao položaj bića u tvorevini određuje bogočovečanskom zajednicom koja samo na taj način može biti sagledavana kao svekosmički događaj. AB Eschatology as a science about the last events includes the Second Coming of Our Lord and Saviour Jesus Christ. Many Western authors have dealt with the various reasons of relations between the eschatological and historical issue of existence in the last hundred years, but their accounts either give an unclear picture or overlook the role of the Church in saving the world. Their, more often than not, biased use of a critical and historical and narrowly textual interpretation of what is said in the Holy Bible and writings of holy fathers. Considering the new origin of the term eschatology, the Orthodox Christian approach to what is considered under terms eschatology and eschatological, is determined not only from the divine or historical point of view, but primarily from the God-man’s horizon of existence. The core of eschatology is the very Eucharist. Historical existence after the fall, which is characterised by the
Govor o »posebnim«, »privatnim« ili »specijalnim objavama« nije lišen ambivalencija, posebno u novije vrijeme. S jedne strane, teološki ih se nerijetko diskreditira, a s druge, mnogi im pristupaju ...nekritički. U svemu se tome iz vida lako izgubi teološki sadržaj koji one nose i koji zaslužuje biti teološki razmotren, bilo u smislu utvrđivanja teološke istinitosti, bilo u smislu traženja mogućih doprinosa za teologiju. Polazeći od ukazanja u Fatimi i viđenja M. F. Kowalske, ovaj se rad posebno bavi eshatološkim temama prisutnima u tim dvjema konkretnim »posebnim objavama«. Donoseći na poseban način eshatološke teme navedenih »posebnih objava«, u ovom se radu pokušava pokazati teološka relevantnost »posebnih objava«. Upravo one mogu pomoći prikladno komunicirati govor o raju, paklu i čistilištu suvremenomu čovjeku.
O proroštvu i apokaliptici pisano je s više različitih gledišta. Redovito su obrađivani pojedini problemi njihove teologije. U ovome radu autor je pokušao komprimirano izlučiti ...analitičko‑komparativnim pristupom sličnosti i razlike u njihovu međuodnosu. Kao rezultat na vidjelo je izbila značajna povezanost tih dvaju duhovnih, antropoloških, sociološko‑političkih, kulturoloških i književnih pravaca. Analiza je, naime, pokazala da postoje sličnosti između tih pravaca, ali isto tako i razlike koje se mogu shvatiti ili kao razvojno‑teološke ili kao povijesno‑sustavne, pri čemu su međusobna sličnost i povezanost izraženiji od postojećih razlika. To svakako upućuje i na povezanost židovske i kršćanske apokaliptike s proroštvom, čak i u njezinu nastanku. Također je došlo do izražaja da su oba pravca duboko utkana i u antropologiju jer svojim stavovima utječu na sliku čovjeka, njegova života, ali i na teologiju i kulturu, i to ne samo nekoć nego i danas.
Autor u članku prikazuje, analizira, dijelom vrednuje i sintetizira nauk o univerzalnom spasenju, o spasenju svakog čovjeka, svih racionalnih stvorenja po Isusu Kristu kako ga je shvaćao i naučavao ...Origen iz Aleksandrije. Pritom se zadržava samo na onom aspektu Origenova eshatološkog nauka koji se odnosi na univerzalno spasenje i konačnu čovjekovu sudbinu poslije smrti. Na početku autor tematizira postupno oblikovanje raznolikih apokaliptičkih i dualističkih eshatoloških naglasaka do Origenova vremena. U nastavku rada autor na temelju nekih od glavnih filozofskih, apologetskih, egzegetskih i dogmatskih Origenovih spisa pokazuje glavne svetopisamske argumente na temelju kojih razvija svoju optimističnu univerzalističku eshatološku misao, svoju teologiju nade, ukazujući pritom i na neprihvatljive filozofske uvide kojima se Origen služio za svoj nauk o univerzalnom spasenju. Završni dio članka autor je posvetio tematiziranju glavnog pojmovlja vezanog uz Origenovu eshatologiju, kao što je vrijeme, vječan, beskonačan, vječni život, apokatastaza i apsolutna vječnost koju je Origen shvaćao kao kristološku, Božju, stvarnost, izvan koje ništa ne može egzistirati. Autor na kraju dolazi do rezultata i zaključka kako ostaju trajne poteškoće vezane uz Origenov nauk o univerzalnom spasenju kojim je pokušao pomiriti Božju ljubav i čovjekovu slobodu.
U drugome dijelu članka uvodno se navode pozitivni izazovi teologije „kraljevstvo sada“, a nakon toga se analiziraju njezina učenja u području soteriologije, eshatologije, ekleziologije, kristologije ...i antropologije. Na temelju teološko- biblijske analize, zaključuje se kako teologija „kraljevstvo sada“ sadrži dva osnovna problema: prvi je problem „pretjerano ostvarena eshatologija“, gdje se blagoslovi spasenja koji se odnose na buduće vrijeme – na vrijeme Kristova dolaska, pripisuju sadašnjem vremenu, a drugi je problem počovječivanje Krista i divinizacija vjernika. U skladu s tim izražava se potreba da se prepozna i prihvati ono pozitivno što teologija „kraljevstvo sada“ donosi kršćanstvu, ali jednako tako da se prepozna i odbaci sva ona loša i heretička učenja i prakse.
U članku »Biblijska eshatologija« istražujem i razlažem temelje biblijske eshatologije. Istražujem poruku o posljednjim vremenima i posljednjim stvarima svijeta i čovjeka. Rad je podijeljen na dva ...dijela: starozavjetna eshatologija (I) i novozavjetna eshatologija (II). Budući da u Bibliji nema ni u cjelini ni u dijelovima sinteze eshatološke nauke, istražujem biblijsku eshatologiju slijedeći pojedine predaje i biblijske knjige. Najprije istražujem podrijetlo eshatološke misli u SZ (I); opisujem njezin razvoj, počinjući od najstarijih biblijskih predaja slijedeći taj razvoj kroz cijeli SZ do posljednjih starozavjetnih knjiga. Izgleda da je starozavjetna biblijska eshatologija izvorni izraelski fenomen; ona je nastala i razvila se unutar izraelskog naroda. Eshatologiju kakvu pozna Biblija ne susrećemo prije Staroga zavjeta ni izvan njega, svakako ne prije babilonskog sužanjstva. Parsizam iz Perzije izvršio je stanoviti utjecaj, ali su eshatološki elementi iz neizraelskih mitologija i religija u Izraelu bili premišljeni i prerađeni u kontekstu njihove otačke religije. Starozavjetna nada u eshatološku budućnost nastala je iz posebnog izraelskog shvaćanja Boga koji zahvaća u povijest starozavjetnog naroda i u shvaćanju linearne povijesti, povijesti koja je usmjerena prema budućnosti i ne okreće se u začaranom krugu kao prema shvaćanju susjednih naroda. Usmjerenosti prema budućnosti i nadi u bolju budućnost pomoglo je uvelike i proročko naviještanje Mesije i mesijanskih vremena (osobito Izaija), a i stvarnost Saveza koji je Bog sklopio sa svojini narodom. Posebno istražujem eshatološke teme, kao što su »Dan Gospodnji«, »Na kraju (svršetku) dana«, »Ostatak«. Potom prikazujem, isto tako analizom pojedinih biblijskih predaja i knjiga, individualnu eshatologiju, tj. vjeru u zagrobni život. Istražujem Što SZ govori o smrti, podzemlju (šeolu), kraljevstvu Božjem (nebu), osudi (pakao), uskrsnuću tijela ... Ukazujem na utjecaj egipatskih predodžbi o zagrobnom životu (koji je bio u manjoj mjeri) i mezopotamskih predodžbi (koji je bio u većoj mjeri).
Istražujem potom »eshatologiju Novoga zavjeta« (II). Novozavjetni tekstovi govore o svršetku svijeta i povijesti čovječanstva. Eshatologija je središte novozavjetne teologije. Na nju su u velikoj mjeri utjecale kasnožidovske apokaliptičke predožbe: posljednje nevolje, dan Gospodnji, pojavak Gospodnji, dolazak Mesije, posljednji sud, usrksnuće mrtvih, budući život u zajedništvu s Bogom ... U istraživanju novozavjetne eshatologije dvije su bitne crte eshatološkog poimanja: jedni spisi govore o budućem eshatološkom spasenju, a drugi ističu da je eshatološko spasenje u Kristu već ostvareno, prisutno; u Kristu su posljednja vremena već započela, Novozavjetnu eshatologiju istražujem analizirajući tekstove kako su nastali u povijesnom redoslijedu: pavlovski spisi, sinoptička evanđelja (Marko, Matej, Luka), deuteropavlovske poslanice (Kološanima i Efežanima), Četvrto evanđelje. Na Pavlovu eshatologiju imalo je Isusovo uskrsnuće vrlo velik utjecaj. U sinoptičkim evanđeljima Isus je predstavljen kao eshatološki navjestitelj i spasitelj. Kao eshatološki prorok on istjeruje zle duhove, naviješta dolazak kraljevstva Božjega i započinje ga ostvarivati na zemlji svojim čudesnim djelima; njima on dokazuje prisutnost kraljevstva Božjega. Prema Ivanovu evanđelju spasenje je već ostvareno u Isusu (realizirana eshatologija). Vjernici već posjeduju vječni život i nisu više pod sudom. Evanđelist vjeruje da je spasenje dovršeno u Isusu Kristu koji je »spasitelj svijeta«. Sud se ne događa kao dramatski kozmički događaj, nego kao posluh Isusovoj riječi, odgovor vjere njemu. Evanđelist ističe što Isus Krist za nas već sada znači. Isus govori Marti: »Ja sam uksrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11,25). A i sud je već postao sadašnjost; »Tko vjeruje u Sina Božjega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,18). Na kraju u obliku zaključaka iznosim četiri mišljenja suvremenih egzegeta o novozavjetnoj eshatologiji: radikalna, apokaliptička, realizirana i inaugurirana eshatologija.
U ovom se radu izlažu rezultati istraživanja kojemu je temeljni cilj bio utvrditi mjesto i značenje eshatona u životu suvremenih Riječana.Osjetljivost za "nešto sasvim drugo", za "posljednja pitanja ...smisla", za "najviši smisao" raspodijeljena je nejednako medu ljudima, ali suprotno uobičajenom mišljenju, nijedan čovjek nije ravnodušan spram "posljednjih stvari". Nijedan čovjek ne može živjeti u posve "raščaranom svijetu" jer ne može živjeti bez nade. Kako čovjek živi danas ovisi u velikoj mjeri o tome kako shvaća eshaton, u što polaže svoju nadu. Sto razmišlja suvremeni čovjek o "posljednjim stvarima", kako se suočava sa smrću, vjeruje li u zagrobni život, prihvaća li eshatološke kršćanske istine o raju, posljednjem sudu, čistilištu i paklu, neka su od pitanja koja su potakla ovo istraživanje.
PDF
