U filozofskoj literaturi o svijesti i problemu odnosa uma i tijela, argument pojmljivosti protiv fizikalizma obično se uzima kao podrška obliku dualizma između fizikalnosti i fenomenalnosti. Obično ...se rasprava usredotočuje na kvalitativni karakter iskustva, što je fenomenalni osjećaj određenog iskustva. Nasuprot tome, subjektivni karakter iskustva – tj. njegova individuacija danom subjektu u prvom licu – nastoji se ostaviti po strani. Cilj je ovog rada predstaviti novu i snažniju verziju argumenta pojmljivosti za dualizam koji se poziva na subjektivni karakter iskustva. Oslanjajući se na uvide filozofa u fenomenološkoj tradiciji, konceptualiziram subjektivni karakter iskustva u prvom licu kao transcendentalni uvjet mogućnosti fenomenalnosti koji se ne može svesti na činjenice trećeg lica o fizičkom svijetu. S obzirom na to, problem uma i tijela koji se odnosi na svijest ne tiče se samo nemogućnosti skupa fizičkih činjenica o stanju mozga da uhvati kvalitativni karakter iskustva nego i egzistencijalnog pitanja o tome zašto je to stanje mozga uopće popraćeno subjektivnošću prvog lica. To nam omogućuje da ponovno zamislimo argument pojmljivosti na način koji predstavlja jaču argumentaciju za dualizam od tradicionalne verzije argumenta.
U ovom prilogu autor nastoji pokazati da je stara paideia-misao pala u zaborav i to ne samo u filozofiji, nego i u pedagogici. Treba podsjetiti da smo možda i mi sami pomalo zaboravili kako ...pedagogika zapravo nastaje iz one filozofske refleksije koja pokušava upravo ovu odgojnu znanost osloboditi od svake vrste »ideologiziranja« i »pragmatiziranja«. Upravo zbog inzistiranja na transcendentalnom karakteru pedagogike, Erwin Hufnagel nastoji našu pozornost ponovno skrenuti na činjenicu da »obrazovanje« i »odrastanje« u »obrazovanju« nije samo puko poznavanje edukativnih modela, nego je ono prije svega jedno odrastanje u »dobru«. U tom smislu Erwin Hufnagel odustaje od povijesno prevladanih modela obrazovanja i značajan naglasak stavlja na spontanost i slobodu samostvaralaštva, kao i na značajnost samosvjesnog života uopće. U stvaranju vlastite transcendentalno-kritičke pozicije, Hufnagel misli na tragu bogate duhovne povijesti Zapada, koja se, s jedne strane, gradi na plodovima neokantovske tradicije i, s druge strane, na hermeneutičkim i fenomenološkim postavkama W. Diltheya i M. Schelera. U tom smislu, zadaća se Hufnagelove transcendentalne pedagogike sastoji u tome da se ona mora prije svega potruditi oko vlastite samorefleksivnosti, na temelju koje je onda tek moguće otkriti i osvjetljavati putove slobodnog i odgovornog djelovanja.
U izdanju Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, u biblioteci Studije i analize, pod brojem 104 iz 2008. godine, objavljenje rad pod naslovom Pokazatelji gospodarskog kriminaliteta ...1998.-2006. (ISBN 978-953-273-006-7, ISSN 1330-0342) autora Dragana Novosela, zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske i Dubravke Rogić-Hadžalić, načelnice Odjela statistike pravosuđa i uprave u Sektoru društvenih statistika DZS RH. Analiziran rad tiskanje na 153 stranice. Tekst rada popraćen je s 3 kartograma, 18 tablica i 91 grafikonom te popisom literature u kojem su navedena 43 recentna djela. Radi se o drugom proširenom i dopunjenom radu autora koji su nastavili s istraživanjem i praćenjem normativnih i fenomenoloških promjena u području gospodarskog kriminali¬teta. Prvo izdanje njihovog istraživanja objavio je 2005. godine pod naslovom Pokazatelji gospodarskog kriminaliteta 1998.-2004. isti izdavač u istoj biblioteci pod brojem 102. U analiziranom stručno-metodološkom radu danje statistički pregled kaznenih djela koja se u svakodnevnoj praksi povezuju s pojmom gospodarskog kriminaliteta i posebno se prate i statistički iskazuju kao mogući pojavni oblici gospodarskog kriminaliteta. Kako autori ističu: "Gospodarski kriminalitet znatno narušava gospodarske tokove svake zemlje. Prevencija i suzbijanje gospodarskoga kriminaliteta s jedne strane, odnosno primjerena zaštita gospodarskoga poslovanja i gospodarskih interesa države s druge strane, neposredno utječu na razvoj gospodarstva, a također i na demokratski razvoj zemlje. Zbog toga postoji stalna potreba približavanja međunarodnim standardima i praksi. Od posebnog je značaja podizanje svijesti javnosti te znatniji udio javnosti u strategijama borbe protiv gospodarskoga kriminaliteta.
Autor polazi od načelnog stava suvremene fenomenologije da naše vlastite i općenito nove poretke i svjetove možemo razumjeti i primjereno vrednovati tek ako poznajemo njihove prethodnike i tradiciju ...u njihovoj drugotnosti. Dakako, u ovom radu ta drugotnost nije ni nužni prirodni svijet ni njegova kozmološka uređenost kao svemira, nego povijesni i politički svijet te mogućnosti njegova mijenjanja i preoblikovanja. Unatoč mijenjanju tijekom povijesti, on zadržava kulturno- povijesni kontinuitet i “temeljne značajke” u obliku stanovitog, kako Husserl kaže, “kontingentnog aprioria”, koji prethodi određenim kulturno-povijesnim iskustvima, ali ne “svemu iskustvu”, kako precizira Waldenfels. Da bi se primjereno razumjela ta kompleksna problematika kulturnog i političkog svijeta, autor slijedi Aristotela, koji u drugoj knjizi svoje Politike u pitanju o najboljoj državnoj zajednici polazi od poznatih oblika države, kako bi pokazao “što je u njima ispravno i uporabivo”, a što ne, te da je moguće postojeće oblike ne samo prevladati nego i nadovezati se na njih i tražiti “još nešto novo”. Nasuprot novovjekovnom reduciranju pojma države na “organizaciju vlasti”, već se kod Aristotela, a prema Demandtu općenito u klasičnim jezicima, država određuje trima pretpostavkama: zemljom, narodom i vlašću, i to “uvijek jednom od svoje tri komponente, dok su druge dvije na neki način uključene”, pa su u različitim oblicima države uvijek sadržana sva tri momenta, zemlja u teritorijalnom smislu, narod kao identitet i suma državljana te suverena vlast kao državna vlast naroda. U razmatranju mogućnosti političkoga djelovanja u suvremenome globalnom svijetu autor se priklanja svojevrsnoj praktičnoj filozofiji koja, unatoč općenitoj krizi današnjeg društva, pokazuje da je praksa dobra života još moguća i da je nisu napustili svi ljudi, te da je utoliko moguće u promišljanju i ozbiljenju dobra života nadovezivati se na Aristotelovu praktičnu filozofiju. Uz fenomenološku i praktičnu filozofiju u završnom se dijelu razmatra politička filozofija američkih komunitarista i pokazuje, da se komunitarni univerzalizam i historicizam prema europskoj fenomenološko- hermeneutičkoj filozofiji odnose komplementarno i produktivno u razvijanju novog povijesnog mišljenja kao praktičnoga znanja koje je primjereno našoj suvremenosti i koje kao povijesno u raznovrsnim sferama i na različitim razinama omogućuje etičkopolitičko djelovanje u suvremenom globalnom svijetu.
Waldenfelsovo fenomenološko razumijevanje moderne zasnovano je na razumijevanju stranog kao bitnog određenja moderne. Strano (das Fremde) je ovdje odrednica mišljenja koja se eksplicira u kulturnim i ...društvenim odnosima te ga stoga treba interpretirati upravo u njegovom fenomenalnom realitetu. Kultura i politika u tom značenju više su od pukog imena za skupni naziv značenja i opravdanja djelovanja. One postaju izraz smisaonog konteksta u kojem se iščitava odnos spram stranog kao referentnog mjesta za razumijevanje samog značenja moderne, njene unutarnje diferenciranosti, tokova koji je određuju i karakteristika koje se uspostavljaju u individualnim odrednicama što obilježavaju njenu povijest. Strano se, u cjelini svojega određenja, zasniva iz tjelesnosti kao realiteta njegovog postojanja. U cjelini uzevši, moderna se, smatra Waldenfels, razumijeva u njenoj postranjenosti (die Verfremdheit), u njenom odnošenju spram stranog koje na koncu rezultira i postranjenjem moderne u cijelosti. Ona kao takva nije zastranila, nego po-stranila, i sama se priklonila stranosti kao vlastitom identitetu, u kojem je čvrsto uspostavljen i filozofijski diskurs na kojem se taj identitet brani. Odnos spram tjelesnosti, koji se postulira u modernoj teoriji, u tom smislu je konzekvenca odnosa spram stranog. Zato se problem transformacije filozofije ne nalazi u novom razumijevanju umstvenosti, nego u diskursu nove racionalnosti, fenomenološkom mišljenju partikulariteta okrenutom kritici obuhvatnosti metafizike subjektiviteta i bilo kojeg oblika umstvenih pretpostavki realiteta. Waldenfelsova interpretacija moderne proistječe iz cjelovitog uvida u kontinuitet mišljenja koje je određuje i iskazuje se kroz njegovo sažimanje u ključnim problemima koji određuju njene tokove. U tom smislu fenomenološki diskurs njegove filozofije dobiva svojevrsno značenje ishodišta filozofijskog mišljenja na prijelazu stoljeća.
Heideggerova rana istraživanja poslanica sv. Pavla pružaju mogućnost razvijanja jedne fenomenologije religije koja s onu stranu svakog opredmećujućeg i psihologizirajućega odnosa sam fenomen religije ...promatra s obzirom na tijek njezina »izvršenja« u faktičnom «vjerničkom tubitku«. Vraćanje sv. Pavlu ima stoga karakter otkrivanja strukture »prakršćanske religioznosti«, u kojoj se zrcali čovjekova ontološka »zabrinutost« (Bekümmerung) za vlastiti tubitak koja izvire iz neposjedovanja sigurnoga znanja o spasenju i nadolasku Spasitelja (παραυσια). U tom se smislu fenomenologija prakršćanske religioznosti pretvara u analitiku vjerničkoga tubitka i time istodobno postaje pripravom one egzistencijalne analitike tubitka koja se konačno uoblikuje u Heideggerovu Bitku i vremenu.
Prekršajni zakon Podhraški, Franjo; Kancir, Krešo
Policija i sigurnost,
06/2009, Letnik:
18, Številka:
1
Book Review
Odprti dostop
Od samog osamostaljenja Republike Hrvatske otpočela je reforma kaznenog zakonodavstva. Međutim, te promjene su se uglavnom odnosile na Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku, dok je Zakon o ...prekršajima prolazio nezapaženo kroz manje kozmetičke promjene. Značajniju reformu prekršajno zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj zabilježilo je 2002. godine stupanjem na snagu Zakona o prekršajima (objavljenog u NN 88/02., 122/02., 187/03., 105/04. i 127/04.). Primjena tog Zakona trajala je nešto više od pet godina iako je već u prvim godinama njegove primjene bilo očito da uz dobra rješenja koja je donio kao značajan čimbenik u reformi prekršajnog prava u RH ima i stanoviti broj praznina, nedorečenosti, koncepcijskih i normativno neprihvatljivih rješenja. S obzirom na navedeno Ravnateljstvo policije je na teren uputilo niz raspisa, obrazaca i uputa za njihovu primjenu, čime se koliko-toliko osigurala ujednačena primjena tog Zakona u svim policijskim upravama, ali time nisu prevladani ranije navedeni nedostaci. Poradi toga, inicirane su njegove izmjene i dopune koje su po svom opsegu nametnule potrebu donošenje novog Zakona. S obzirom na to da se po svom opsegu i sadržaju Prekršajni zakon značajnije razlikuje od Zakona o prekršajima i daje ostavljen veoma kratak rok do njegovog stupanja na snagu, te da se u roku od mjesec dana od dana stupanja na snagu moraju donijeti podzakonski provedbeni propisi, potrebno je odmah početi s poduzimanjem potrebnih aktivnosti kako bi se s primjenom tog Zakona započelo u zakonom predviđenom roku.
