U ovom radu razmatra se uloga tišine u suvremenom filmu te pitanje kako njezino korištenje uz druge dijegetske zvukove i glazbu pridonosi stvaranju uspješnog filmskog glazbenog zapisa. Detaljnom ...analizom izabranih filmova Paula Thomasa Andersona, te uspoređivanjem sa spoznajama znanstvenih istraživanja o ulozi tišine u filmu, ovaj rad nastojat će prikazati mnoštvo izražajnih mogućnosti kojom tišina obogaćuje i upotpunjuje zvučno stvaralaštvo u filmskom mediju. Iako su već u prošlosti režiseri poput Bergmana, Godarda i Antonionija
koristili tišinu kao stvaralački alat, mlađa generacija predvođena redateljima poput Andersona uspjela je pronaći originalne i inovativne načine kako sintetizirati glazbu, tišinu, dijalog i nijemost te tim pristupom ostvariti filmove koji kod gledatelja ostavljaju upečatljiv dojam.
According to an influential tradition of film theory, the mediality of cinema-that is, its technologically based copying of reality-is also the basis for film aesthetics. Film art's dependence on a ...rather technically complex apparatus has both stimulated and thwarted its development. At the very beginning of film history (and again in recent decades, e.g. Czesław Miłosz), traditionalists have denied cinema the status of art. On the other hand, members of historical and neo-avant-garde, as well as revolutionary forces have advocated for cinema's technological basis. In order to understand so-called realist traditions in film theory, we must abandon ontologically "naive realism" and accept a philosophy of ontological difference. Idiosyncratic theory based on personal experience of an aesthetic object may provide the missing common language between theory and practice, between the technical and aesthetic, between nomothetic and idiosyncratic approaches in humanities, social and natural sciences.