Filmski je esej uvjetovan spregom intertekstualnosti, intermedijalnosti i interdisciplinarnosti,
odnosno istraživanjem različitih umjetničkih disciplina, interdisciplinarnim
interakcijama s ...humanističkim znanostima, kao i susretima sa
znanstvenim disciplinama. Film transformira sve što citira, a filmski esej uvijek
teži ka metafilmu koji računa na upućenost gledatelja. Svojstvo je filmskog
eseja nestalnost forme i otvorenost k eksperimentu. Intertekstualnost se tako
najjednostavnije može definirati kao međusobnu povezanost dvaju ili više
tekstova, prvenstveno kao odnos prema književnim tekstovima u kojem se podrazumijeva
da je za razumijevanje jednoga djela ključno poznavanje drugog
djela. Ideja o intermedijalnosti pak proizlazi iz činjenice da mediji nisu u potpunosti
samosvojne cjeline nego da se uvijek sastoje od kompleksnih medijalnih
konfiguracija. Film po svojoj prirodi uvijek teži k ‘nečistim’ formama, odnosno
uvijek nalazi spregu s drugim umjetnostima, posebno s književnosti. U
filmskom se eseju stoga pod intermedijalnošću podrazumijeva ispostava materijala
i tema, u kojoj nije film taj koji se ponaša intermedijalno već njegov
materijal, pa se intermedijalnost događa na nivou naratologije i uvjetovana je
transmedijalnošću priče. Također, intermedijalnost bi se u slučaju filmskog
esejizma mogla nazvati svojevrsnom hermeneutikom filma, načinom analize a
ne samo opisa pojedinog djela. U filmu tako općenito razlikujemo vezu između
filma i drugih umjetnosti, kao i citate iz drugih filmova i citate iz drugih umjetnosti.
Primjena interdisciplinarnosti pak na neizravan način pretpostavlja
oblik dijaloga i interakciju između dviju ili više disciplina kao i denaturalizaciju
postojećeg znanja.
