U disertaciji se ponajprije daje prikaz relevantnih suvremenoteorijskih, autobiografskih promišljanja od Philippea Lejeunea, Gérarda Genettea, Manfreda Jürgensona do Andree Zlatar i Helene Sablić ...Tomić. Potom je usustavljen korpus dnevničke proze za djecu i mladež koji čini petnaest naslova: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (1938.); Joža Horvat, Sedmi be (1039.); Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (1942.); Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke, Predrag Raos, 22. rujna (1963.); Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (1989.), Pokušaj zaboraviti (1996.); Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (2000.); Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (2002.); Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (2003.); “Kako da jednoj pčelici...?” (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (2004.); Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (2004.); Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (2004.); Ratko Bjelčić/Silvija Šesto Stipaničić, Dnevnik jedne ljubavi (2007.); Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (2007.). Analitičko istraživanje kronološki poredanih dnevničkih predložaka pokazalo je međusobne strukturne razlike i specifičnosti iz kojih je moguće usustaviti svojevrsne modele dnevničke proze. S obzirom na odnos autor/pripovjedač/lik, u svim je predlošcima (osim u Iz dnevnika jedne djevojčice) proveden narativni model homodijegetske fikcije u kojemu su istovjetni pripovjedač i lik, a autor nije istovjetan ni jednome, što upućuje na fikcionalne dnevnike. Istraživanje je dovelo do vrijedne spoznaje da se među fikcionalnim dnevnicima nalazi i jedan nefikcionalni – dnevnik Zore Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice). Pokazalo se da vremenski raspon dnevničke proze obuhvaća razdoblje od 70-ak godina, pri čemu je većina tekstova nastala od 1989. do 2007. godine. Uvidjelo se da autori dnevničke proze za mlade slengom pridonose uspostavljanju znaka jednakosti na relaciji autor – dnevnički subjekt – recipijent. Provedeno istraživanje na ispitanicima u dobi od osam do sedamnaest godina, dakle onima kojima su djela namijenjena, pomoglo je u rasvjetljavanju problematike dnevničkoga diskursa hrvatske književnosti za djecu i mlade u odnosu na čitateljsku recepciju, utoliko što su dobiveni rezultati potvrdili odabir korpusnih predložaka rada i dokazali opravdanost uvrštavanja žanrovski dvojbenih predložaka u analitičkoteorijsko istraživanje (recipijenti su Dnevnik Pauline P., Mali ratni dnevnik i Dnevnik gimnazijalke prepoznali kao dnevničku prozu, a ne kao romane kako su u postojećoj teoriji književnosti za djecu i mlade do sada bili determinirani). Konačno, dnevnik se pokazao autonomnim modelom/žanrom u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade.
The dissertation begins with a review of relevant contemporary theoretical and autobiographical considerations starting from Philippe Lejeune, Gerard Genette, Manfred Jürgenson, to Andrea Zlatar and Helena Sablić Tomić. Thereupon it systemises a corpus of prose in a diary form, intended for children and young adults, consisting of the following fifteen titles: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (From a Girl's Diary) (1938); Joža Horvat, Sedmi be (Class VIIb) (1939); Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (Pete's Diary) (1942); Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke (The Diary of a High-School Girl), 22. rujna (22 September) (1963); Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (The Forgotten Son or The Angel from Omorina) (1989), Pokušaj zaboraviti (Try to Forget) (1996); Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (The Diary of Paulina P.) (2000); Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (My Dad Sleeps with Angels – Small Wartime Diary) (2002); Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (The Second Diary of Paulina P.) (2003); Ratko Bjelčić, „Kako da jednoj pčelici...?“ (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (How to Tell a Little Bee... (A Small Diary of a Big Love) (2004); Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (The Diary of Mila Horvat) (2004.); Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (The Ballad of Buga’s Panties (The Diary of Gustav S.)) (2004); Ratko Bjelčić/Silvija Šesto Stipaničić, Dnevnik jedne ljubavi (The Diary of One Love) (2007.); Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (The Rebellion of Paulina P.) (2007). Analytical research of chronologically ordered diary paradigms reveals mutual structural differences and specific features from which certain models of diary fiction may be deducted. With regard to the relation author/narrator/character, all the above mentioned examples (with the exception of Iz dnevnika jedne djevojčice (From a Girl's Diary)) contain a narrative model of homodiegetic fiction, in which the narrator is identical to the character, whereas the author is not identical to any of them, which refers to the fact that these diaries are fictional. The research has resulted in a valuable realisation that there is one non-fictional diary among the fictional ones – the one written by Zora Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice (From a Girl's Diary)). The time span of the diary fiction comprises a period of approximately seventy years, and the majority of the texts were created in the period from 1989 to 2007. It has been recognised that authors of diary fiction for young adults use slang as a factor contributing to equalisation in the relation author – subject of the diary – recipient. A research conducted among respondents aged from eight to seventeen, i.e. those for whom these books are intended, has thrown light on the issue of the diary discourse in the Croatian literature for children and young adults in relation to the readers’ reception, in the sense that the achieved results confirm the selection of the examples constituting the corpus of the paper and thus justify the inclusion of several books whose genre was doubtful into the analytical and theoretical research (the recipients recognised Dnevnik Pauline P. (The Diary of Paulina P.), Mali ratni dnevnik (Small Wartime Diary) and Dnevnik gimnazijalke (The Diary of a High-School Girl) as diary fiction, and not as novels, to which category they had been classified so far in the existing theory of literature for children and young adults). Finally, the diary has proven to be an autonomous model/genre in the Croatian literature for children and young adults.
U disertaciji se ponajprije daje prikaz relevantnih suvremenoteorijskih, autobiografskih promišljanja od Philippea Lejeunea, Gérarda Genettea, Manfreda Jürgensona do Andree Zlatar i Helene Sablić Tomić. Potom je usustavljen korpus dnevničke proze za djecu i mladež koji čini petnaest naslova: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (1938.); Joža Horvat, Sedmi be (1039.); Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (1942.); Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke, Predrag Raos, 22. rujna (1963.); Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (1989.), Pokušaj zaboraviti (1996.); Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (2000.); Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (2002.); Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (2003.); “Kako da jednoj pčelici...?” (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (2004.); Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (2004.); Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (2004.); Ratko Bjelčić/Silvija Šesto Stipaničić, Dnevnik jedne ljubavi (2007.); Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (2007.). Analitičko istraživanje kronološki poredanih dnevničkih predložaka pokazalo je međusobne strukturne razlike i specifičnosti iz kojih je moguće usustaviti svojevrsne modele dnevničke proze. S obzirom na odnos autor/pripovjedač/lik, u svim je predlošcima (osim u Iz dnevnika jedne djevojčice) proveden narativni model homodijegetske fikcije u kojemu su istovjetni pripovjedač i lik, a autor nije istovjetan ni jednome, što upućuje na fikcionalne dnevnike. Istraživanje je dovelo do vrijedne spoznaje da se među fikcionalnim dnevnicima nalazi i jedan nefikcionalni – dnevnik Zore Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice). Pokazalo se da vremenski raspon dnevničke proze obuhvaća razdoblje od 70-ak godina, pri čemu je većina tekstova nastala od 1989. do 2007. godine. Uvidjelo se da autori dnevničke proze za mlade slengom pridonose uspostavljanju znaka jednakosti na relaciji autor – dnevnički subjekt – recipijent. Provedeno istraživanje na ispitanicima u dobi od osam do sedamnaest godina, dakle onima kojima su djela namijenjena, pomoglo je u rasvjetljavanju problematike dnevničkoga diskursa hrvatske književnosti za djecu i mlade u odnosu na čitateljsku recepciju, utoliko što su dobiveni rezultati potvrdili odabir korpusnih predložaka rada i dokazali opravdanost uvrštavanja žanrovski dvojbenih predložaka u analitičkoteorijsko istraživanje (recipijenti su Dnevnik Pauline P., Mali ratni dnevnik i Dnevnik gimnazijalke prepoznali kao dnevničku prozu, a ne kao romane kako su u postojećoj teoriji književnosti za djecu i mlade do sada bili determinirani). Konačno, dnevnik se pokazao autonomnim modelom/žanrom u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade.
Istra je list koji je izlazio u Zagrebu od 1929. do 1940. godine. Utemeljio ju je i pokrenuo Ernest Radetić. Radetić je bio njezin vlasnik i prvi njezin urednik, a misija je lista bila okupiti ...istarske emigrante i rehabilitirati hrvatsku riječ koja je u Istri, između dvaju svjetskih ratova, bila zatirana.
Godine 1931. Radetića je naslijedio Ive Mihovilović, a uređivačka koncepcija lista postaje antifašistička. List se počinje tiskati na hrvatskom i na slovenskom jeziku, a njegovo uredništvo u Ljubljani vodio je Joško Žiberna. U Istri su objavljivani književni i politički tekstovi kojima je intencija bila razotkriti fašizam čija se eskalacija i u Europi intenzivno osjećala. Tone je Peruško zamijenio Mihovilovića 1936. godine, ali je pri uređivanju lista nastavio provoditi Mihovilovićevu antifašističku politiku. Kad su prilike za list postale odveć teške, njegovo je uređivanje opet povjereno Ernestu Radetiću. Radetić je list iznova uređivao od 1939. do zabrane njegova izlaženja, 27. rujna 1940. godine.
U Istri su objavljeni književni prilozi brojnih hrvatskih pjesnika, književnika, kulturnih i političkih djelatnika, od kojih su najznačajniji Mate Balota, Ivan Bostjančić, Viktor Car-Emin, Zvane Črnja, Drago Gervais, Rikard Katalinić-Jeretov, Josip Antun Kraljić, Matko Laginja, Ivan Matetić-Ronjgov, Vladimir Nazor, Tone Peruško, Ernest Radetić, Leonard Kalac Vrlinov te Ivo Žic Klačić, a treba spomenuti i Antu Rojnića, Antu Belanića, Antuna (Antu) Bonifačića, Jerka Grškovića, Zvana Kastavca (Ivana Milića), Matu Dvorničića, Vjekoslava Spinčića, Antu Dukića, Hijacinta Petrisa, Rudolfa Strohala, Mirka Breyera, Nikolu Polića, Nikolu Žica, Matka Brajšu Rašana, Ivu Mihovilovića, Antu Modrušana (Prikodražana), Ivu Mogorovića, Tončića, Tona Smerdela te mnoge druge.
Osim tekstova na hrvatskome jeziku, valja izdvojiti i one na slovenskome. Najznačajniji su njihovi autori: France Bevk, Ivan Cankar, Lavo Čermelj, Alojz Gradnik, Ivo Grahor, Simon Gregorčič, Igo Gruden, Jože Jeram, Dragotin Kette, Ciril Kosmač, Srečko Kosovel, Bogomir Magajna, Janko Samec, Tone Seliškar, Albert i Karel Širok, Joško Žiberna, Fran Žgur, Lado Božič i Oton Župančič.
Osim iz hrvatske i slovenske, Istra je objavljivala književne priloge i iz ostalih književnosti, kao što su talijanska, francuska, srpska, češka, armenska, indijska književnost i druge.
Između dvaju svjetskih ratova, emigrantski se list Istra odlučno suprotstavio fašističkoj ideologiji i pridonio očuvanju hrvatskoga i slovenskoga identiteta u Julijskoj pokrajini, a ponajprije u Istri. Periodika je time još jednom dokazala da je njezin doprinos razvitku književnosti i kulture neizmjerno bitan, a povijest je hrvatske riječi na Istarskome poluotoku višestruko to potvrdila, od Dobrilina Istrana, preko Naše sloge, do Radetićeve Istre i dalje.
It is definitely worth talking about periodicals because they are very important in the processes of cultural and social continuity of Croatians and Slovenes, especially on the Istrian peninsula.
During the period among The World Wars, Istra was absolutely devastated by Italian fascist politics. That was a reflection of fascism which took place not only in Italy, but all over the Europe. Slavs in Istra were seriously humiliated and they had to emigrate their native place. Some of them didn`t want to emigrate and they really suffered under the Italian fascist authorities.
One of the emigrants was Ernest Radetić. In Zagreb he founded a political-emigration`s papers named Istra. Istra was published from 1929. till 1940. and Radetić was the first and the last editor-in-chief of it. Ive Mihovilović edited Istra from 1931. till 1936. and Tone Peruško did it from 1936. till 1939.
Istra unveiled fascism on Istrian peninsula and beyond, also brought together Istrian (but not only the Istrian) poets, writers, other artists, intellectual persons and politicians which took their own part in a struggle for a world more just and peaceful. There was a pleiad of notable persons to mention and some of them were: Mate Balota, Ivan Bostjančić, Viktor Car Emin, Zvane Črnja, Drago Gervais, Rikard Katalinić Jeretov, Josip Antun Kraljić, Matko Laginja, Ivan Matetić Ronjgov, Vladimir Nazor, Tone Peruško, Ernest Radetić, Leonard Kalac Vrlinov, Ivo Žic Klačić, Ante Rojnić, Ante Belanić, Antun (Ante) Bonifačić, Jerko Gršković, Zvane Kastavac (Ivan Milić), Mate Dvorničić, Vjekoslav Spinčić, Ante Dukić, Hijacint Petris, Rudolf Strohal, Mirko Breyer, Nikola Polić, Nikola Žic, Matko-Brajša Rašan, Ive Mihovilović, Ante Modrušan (Prikodražan), Ivo Mogorović, Tončić, Ton Smerdel etc.
Slovenes also gave their contribution in a struggle for a better world. The most important Slovene names were: France Bevk, Ivan Cankar, Lavo Čermelj, Alojz Gradnik, Ivo Grahor, Simon Gregorčič, Igo Gruden, Jože Jeram, Dragotin Kette, Ciril Kosmač, Srečko Kosovel, Bogomir Magajna, Janko Samec, Tone Seliškar, Albert Širok, Karel Širok, Joško Žiberna, Fran Žgur and Oton Župančič.
Istra also published contributions from the other literatures such as Italian, Serbian, French, Bohemian, Armenian, Indian etc.
This paper with it`s own existence in the period between The World Wars proved that the only worth nationality`s humanity.
Ovaj zbornik sadrži 35 radova, vrijednih i dosad neobjavljenih, a autorice i autori su im cijenjeni članovi akademske zajednice svih generacija, iz Hrvatske i inozemstva (Austrija, Norveška, SAD, ...Srbija). Kako navodi recenzentica Ljiljana Marks, neki radovi obrađuju teme o kojima se, poput platisemije i similisemije, prvi put piše u nas. Znanstveni su radovi podijeljeni u dva velika poglavlja, I. Riječ u strujanjima sadašnjosti (3–272) i II. Riječ u tragovima prošlosti (273–528).
U radu se s aspekta književne povijesti i književne kritike analizira cjelokupno književno djelo Viktora Cara Emina (Kraj, 1870. Opatija, 1963.), pisca koji se u hrvatskoj književnosti javlja u ...periodu narodnoga preporoda u Istri i književno djeluje sve do kraja pedesetih godina ovoga stoljeća, objavivši 11 romana, oko 140 pripovijetki i tri drame. Književni je opus V. Cara Emina podijeljen u tri stvaralačka razdoblja. U prvome stvaralačkome periodu (1888. 1917.) Car progovara o aktualnim problemima Hrvata u Istri, zalažući se za očuvanje nacionalnog identiteta. Pripovijetke su grupirane u nekoliko tematskih krugova: o isluženim mornarima, o narodnim učiteljima te o osobama s društvenih margina. Desetak najboljih pripovijetki iz toga razdoblja objavljeno je u zbirci Starci (1917.). Kroz galeriju gubitnika autor daje sliku kraja od Rijeke do Brseča, gdje se odvijaju radnje svih njegovih djela. Objavio je i trilogiju istarskih romana: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1903.) i Iza plime (1913.), među kojima se kvalitetom izdvaja roman Iza plime, a tu je i roman Nove borbe (1908.) te drama Zimsko sunce (1903.). Drugi je period (1918.-1941/45.) Careve književne djelatnosti također vrlo plodan, tematski se nastavlja na prethodni, a novina su povijesni romani Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). Romani sa suvremenom tematikom (Naša Mare, 1931., Među dva ognjišta, 1934., Vitez mora, 1939.) ne ističu se ni sadržajem niti obradom građe. Car ostaje tendenciozno-utilitarističko-didaktički orijentiran, s nemogućnošću odmaka od problema koji pritišću njegovu Istru. Napisao je i dramu Vicencica (1934.) koja je najbolja među njegovim dramskim uradcima. Treći period (1946.-1963.) obilježen je Danuncijadom romansiranom kronisterijom riječke tragikomedije 1919-1921 i Carevim iskorakom iz tradicijskog. Odlikuje se modernim pristupom i pripovjedačkim postupcima i svojevrstan je žanrovski novum. U tom je periodu značajna i Careva autobiografska proza, naročito Autobiografija (1949.) i Dnevnik (1951.). Ukupna je Careva zasluga što je tijekom 70 godina svoga stvaralaštva uveo u književnost likove primoraca - Istrana i Riječana, te upozoravao na egzistencijalne probleme toga kraja. Smatramo ga regionalnim piscem i asinkronom književnom pojavom u odnosu na dominantne književne tjekove u hrvatskoj književnosti, ali ne anakronim književnikom.
U radu se s aspekta književne povijesti i književne kritike analizira cjelokupno književno djelo Viktora Cara Emina (Kraj, 1870. Opatija, 1963.), pisca koji se u hrvatskoj književnosti javlja u periodu narodnoga preporoda u Istri i književno djeluje sve do kraja pedesetih godina ovoga stoljeća, objavivši 11 romana, oko 140 pripovijetki i tri drame. Književni je opus V. Cara Emina podijeljen u tri stvaralačka razdoblja. U prvome stvaralačkome periodu (1888. 1917.) Car progovara o aktualnim problemima Hrvata u Istri, zalažući se za očuvanje nacionalnog identiteta. Pripovijetke su grupirane u nekoliko tematskih krugova: o isluženim mornarima, o narodnim učiteljima te o osobama s društvenih margina. Desetak najboljih pripovijetki iz toga razdoblja objavljeno je u zbirci Starci (1917.). Kroz galeriju gubitnika autor daje sliku kraja od Rijeke do Brseča, gdje se odvijaju radnje svih njegovih djela. Objavio je i trilogiju istarskih romana: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1903.) i Iza plime (1913.), među kojima se kvalitetom izdvaja roman Iza plime, a tu je i roman Nove borbe (1908.) te drama Zimsko sunce (1903.). Drugi je period (1918.-1941/45.) Careve književne djelatnosti također vrlo plodan, tematski se nastavlja na prethodni, a novina su povijesni romani Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). Romani sa suvremenom tematikom (Naša Mare, 1931., Među dva ognjišta, 1934., Vitez mora, 1939.) ne ističu se ni sadržajem niti obradom građe. Car ostaje tendenciozno-utilitarističko-didaktički orijentiran, s nemogućnošću odmaka od problema koji pritišću njegovu Istru. Napisao je i dramu Vicencica (1934.) koja je najbolja među njegovim dramskim uradcima. Treći period (1946.-1963.) obilježen je Danuncijadom romansiranom kronisterijom riječke tragikomedije 1919-1921 i Carevim iskorakom iz tradicijskog. Odlikuje se modernim pristupom i pripovjedačkim postupcima i svojevrstan je žanrovski novum. U tom je periodu značajna i Careva autobiografska proza, naročito Autobiografija (1949.) i Dnevnik (1951.). Ukupna je Careva zasluga što je tijekom 70 godina svoga stvaralaštva uveo u književnost likove primoraca - Istrana i Riječana, te upozoravao na egzistencijalne probleme toga kraja. Smatramo ga regionalnim piscem i asinkronom književnom pojavom u odnosu na dominantne književne tjekove u hrvatskoj književnosti, ali ne anakronim književnikom.
