Apstrakt: Filozofija duha (filozofija uma; eng. philosophy of mind) savremena je filozofska disciplina koja se bavi pitanjima o duhu i mentalnim fenomenima, o osećanjima, pamćenju, jeziku, ...subjektivnom iskustvu. Jedno o najvažnijih, ali i najaktuelnijih pitanja u filozofiji duha jeste pitanje o odnosu između duha i materije, konkretnije izraženo kao problem odnosa uma i tela, tj. svesti i mozga. U samom centru te diskusije stoji problem svesti i svesnog iskustva čoveka. Sam problem nastaje u okviru sukoba dve različite pozicije unutar filozofije duha. To su pozicija redukcionizma i pozicija antiredukcionizma. Zadatak koji smo postavili u ovom radu jeste da pretresemo temeljne koncepcije i argumente koje pronalazimo u oba pravca, da istražimo kako iz njih nastaje savremeni problem svesti, dakle, njegove istorijsko-filozofske, ali i konceptualno-metodološke aspekte, ukazujući pritom na inter-intra-disciplinarni razvoj filozofije duha kao jedne od najzanimljivih, ali i najaktuelnijih oblasti savremenog filozofskog istraživanja.
The Oxford Handbook of Contemporary Philosophy is the definitive guide to what is happening in the lively and fascinating subject of contemporary philosophy. More than thirty distinguished scholars ...contribute incisive and up-to-date critical surveys of the principal areas of research into this subject. The coverage is broad, with sections devoted to moral philosophy, social and political philosophy, philosophy of mind and action, philosophy of language, metaphysics, epistemology, and philosophy of the sciences.
Metafizika je nekada propagirala ideju besmrtnosti onog duhovnog – sada mediji preuzimaju i konkretno provode tu ideju u djelo. Pojam duha se više ne koncipira supstancijalistički, nego ...procesualistički. Na izazove novih medija prilikom (re)produkcije duha, stoga, na adekvatan način mora odgovoriti današnja filozofija. U tradiciji teorije objektivnog duha postoje uporišne točke za filozofsko promišljanje ovih efekata medija. Ali filozofija mora probiti uske pojmovne okvire postavljene od strane tradicije i krenuti novim putevima konceptualnog promišljanja. U članku će u kratkim crtama biti naznačeno koje transformacije će pretrpjeti poimanje fenomena duha pod utjecajem medija.
U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada biće umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu točno; a čak i ako ...nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim četiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treći jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u većini slučajeva loša za osobu
koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Četvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategoričkih želja. Analizom navedenih modela, zaključujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz određene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše budući da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska
teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konačnici susreće s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošću dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Budući da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt
loša za osobu koja je umrla, moj zaključak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim riječima, zaključujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u značajnoj mjeri zabrinjavati.
In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of
terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated
model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that
if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe
that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the
person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much.
