U radu razmatram pojam “loma” u likovnoj umjetnosti, koji zahvata prvu polovicu 20. stoljeća. Walter Benjamin tehnološka dostignuća u doba industrijalizacije smatra izazovom auratičnosti umjetničkog ...djela, te navodi film kao umjetnost koja je potpala pod utjecaje tehnologije. Nadalje, likovna umjetnost doživljava prekid s tradicijom kroz tematiku, tehniku i formu, a cijeni se idejnost. Avangardni pravci na svojevrsne načine propituju tradicionalni pristup likovnoj umjetnosti. Umjetnici napuštaju galerijski prostor i ne ograničavaju se na tradicionalne nosioce poput platna i daske, te približavaju svoj rad običnom čovjeku putem performansa, instalacija, intervencija u prirodi, te kreiraju uz pomoć ljudskog tijela. Osvrnut ću se na doživljaj moderne umjetnosti, ali i na položaj klasične umjetnosti u eri moderne. Naime, uočavam prisutnost problematike osobnog izraza u klasicističkom pristupu umjetničkom djelu, koji uključuje estetske principe Velike antičke teorije lijepog. Postavlja se pitanje kako ukomponirati subjektivnost, individualnost i psihološko djelovanje što podržava avangarda, s kvalitetama tehničke izvedbe koje se vežu za tradiciju likovne umjetnosti. Kroz primjere reprodukcije i filma razmotrit ću svoje stanovište o auri kao vezi između ljudskog bića i djela, koja ne poznaje ograničenja u materijalnoj stvarnosti.
This article approaches a potential tension in the work of Slavoj Žižek between his critique of communist ideology and his endorsement of the communist idea. The aim is to show how this endorsement, ...in effect, emerged out of Žižek’s sustained engagement with communist ideology. The article captures this transformation by focusing on his understanding of the notion of the idea and the ways in which ideology can be transgressed. The conclusion drawn is that in moving from a Kantian to a Hegelian notion of the idea, Žižek also leaves behind his initial Beckettian Leninism in favor of an understanding of revolution that no longer depends on the heroic act of a subject, but on the immanent logic of the communist idea.
Samomor je v Sloveniji kljub visoki stopnji samomorilnosti še vedno tabu tema, zato sem se mu natančneje posvetila v pregledu filozofskih stališč in klasifikacij prostovoljne smrti. V ...interpretativno-analitični raziskavi sem Kačurjevo smrt v Cankarjevem romanu Martin Kačur utemeljila kot samomor, ki sem ga premislila z različnih perspektiv. Upoštevala sem Schopenhauerjevo filozofsko strpnost do samomora skozi etiko sočutja, Nietzschejevo upravičenje samomora kot izraza človekove svobode v svetu, Freudovo razlago povezave nagona smrti in življenja ter tri stopnje filozofskega prepričanja oziroma razpoloženja. To so idealizem, nihilizem in fatalizem, razporejeni v nenehno dialoško razmerje, prek katerih prestopamo z zgodbene na pripovedno raven. Pri upoštevanju realistične (postopen propad Kačurja) in simbolistične (slutenjska logika simbolov) poetike sem za dokaz samomora uporabila različne klasifikacije, po katerih je Kačurjev samomor subtilna povezava egoističnega ali sebičnega in logičnega ali nihilističnega ter krotkega in nezavednega samomora. Medtem ko povezava egoističnega in logičnega filozofsko utemelji Kačurjevo odločitev, vpliva preplet nehotenega in krotkega samomora na bralno empatijo. Z njeno pomočjo tragičnega propada altruističnega Kačurja, podobnega večini Cankarjevih glavnih likov, ne poskušamo razumeti samo skozi tematizacijo nesrečnega idealista, ampak tudi s posebno poetiko (avstrijske) moderne, ki je na začetku 20. stoletja smrti namenila posebno pozornost.
Sa stajališta racionalizma čin spoznavanja shvaća se kao pojmovno razumijevanje stvari, odnosno kao moć kojom čovjek kao svjesno jesuće (mens) oblikuje ideju stvari u pojmu. Pojmovno shvaćanje ...utoliko predstavlja adekvatan način spoznavanja same bîti stvari. Pri tom je važno naglasiti kako je pojam proizvod djelujućeg mišljenja, a ideja kao pojam nije svediva ni na predodžbu/sliku (imago) ni na riječ (verbum). U svjetlu prepoznavanja otvorenosti pojma spram medija, istraživanje je usredotočeno na mogućnosti virtualne stvarnosti (VR) i integriranje multimedija u svrhu efikasnog izražavanja bîti stvari. Može li se korištenjem multimedijske platforme izbjeći zbrci konotacija koju osjetilni podražaji u stvarnosti evociraju? U praktičnoj primijeni, istraživanje se oslanja na primjere integracije i upotrebu VR medija i uređaja u brodogradnji.
The rationalism understands an act of cognition as a conceptual understanding of things, that is, as the power with which human as a conscious being (mens) forms the idea of a thing in a concept. Therefore, conceptual understanding represents an adequate mode in knowing the essence of a thing. It is important to emphasize that the concept is a product of an act of thinking, while the idea as a concept is not reducible to the image (imago) nor to the word (verbum). In light of recognized openness of the concept to the medium, the focus of the research are the possibilities of virtual reality (VR) and integration of multimedia for the purpose of effective expression of the essence of things. Can using a multimedia platform avoid the confusion of connotations that sensory stimuli actually evoke? In its practical application, the research relies on examples of integration and use of VR media and devices in shipbuilding.
Pojava, ideja, um Škarica, Dario
Služba Božja,
09/2020, Letnik:
60, Številka:
3
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Jednim svojim dijelom članak je posvećen dvjema nesvjesnim presumpcijama
bitno vezanima uz naše (perceptivno i misaono) znanje: presumpciji stvarnosti i presumpciji bitne idealnosti stvari. ...Presumpcija stvarnosti
drži naše osjete primarno pojavom stvarnosti, zbilje (a ne tek pojavom u
našem umu). Pritom, u skladu sa samom idejom stvarnosti, da bi se uistinu potvrdila kao pojava nečeg stvarnog i zbiljskog, pojava mora u sadržajnom pogledu biti i javna i objektivno određena. U tom se smislu naše perceptivno znanje pokazuje bitno utemeljenim i na senzornoj informaciji i na ideji stvarnosti. Presumpcija bitne idealnosti stvari drži mogućnost, nemogućnost i nužnost pojedine stvari bitno ovisnom o njezinoj ideji, je li (ta ideja) u sebi protuslovna ili neprotuslovna, odnosno (kad je riječ o nužnome) je li njoj oprečna ideja u sebi protuslovna ili neprotuslovna. U tom smislu, naše se (misaono) znanje o mogućem, nemogućem i nužnom pokazuje utemeljenim na ideji protuslovlja. Drugim svojim dijelom članak je posvećen epistemološkim implikacijama dvaju međusobno suprotnih shvaćanja ideje što dominiraju zapadnom filozofskom tradicijom. Ako su, naime, ideje tek reprezentacije u našem umu, onda subjektivizam u pogledu našeg znanja (bilo perceptivnog, bilo misaonog) čini se da je neizbježan. Ali, ako su ideje sama bit stvari, onda je naše znanje (bilo perceptivno, utemeljeno na ideji stvarnosti, bilo misaono, utemeljeno na ideji protuslovlja) objektivno određeno. Pokazuje se, dakle, da u pozadini tih dvaju međusobno suprotnih shvaćanja ideje leži suprotnost između subjektivističke i objektivističke koncepcije našeg uma i znanja. U završnom odsječku članka ukratko je razmotren problem opravdanja tih dviju koncepcija uma,
u okviru kako neutralnog (kartezijanskog), tako i zdravorazumskog (reidovskog) pristupa spoznajnom opravdanju, s polučenim zaključkom da se unutar neutralnog pristupa ni jedna koncepcija ne čini opravdanom, dok se unutar zdravorazumskog pristupa objektivistička koncepcija pokazuje u potpunosti opravdanom.
One main topic of this paper concerns two unconscious presumptions inevitably tied to our (perceptual and intellectual) knowledge: the presumption of reality and the presumption of the essential ideality of things. The presumption of reality holds that our sensations are primarily appearances of actual reality (and not just appearances in our
mind). Here, in accordance with the very idea of reality, an appearance
has to be, with respect to its content, both public and objectively determined, in order to confirm itself as truly an appearance of something actual and real. In that sense, our perceptual knowledge turns
out to be essentially founded both on sensory information and on the idea of reality. The presumption of the essential ideality of things holds the possibility, impossibility and necessity of a thing essentially dependent on its idea, i. e. on whether the idea is internally consistent or inconsistent and (when it comes to the necessary) on whether its contradictory idea is internally consistent or
inconsistent. In that sense, our (intellectual) knowledge of the possible, impossible and necessary turns out to be founded on the idea of contradiction. Another main topic of this paper, closely connected to
the first one, concerns the epistemological implications of the two opposite conceptions of idea that dominate the Western tradition of philosophy. Namely, if ideas are but representations in our mind, then subjectivism with respect to our knowledge (whether perceptual or intellectual) seems to be unavoidable. However, if ideas are the very essences of things, then our knowledge (whether perceptual, founded on the idea of reality, or intellectual, founded on the idea of contradiction) is objectively determined. Thus, what lies behind the two
opposite conceptions of idea turns out to be the opposition between the
subjectivist and objectivist conception of our mind and knowledge. In the closing section of the paper, the issue of the justification of the two conceptions of our mind is briefly addressed, within the frame of both neutral (Cartesian) and common sense (Reidian) approach to epistemic justification. The conclusion is reached that within the neutral approach neither conception seems justified, while within the common sense approach the objectivist conception proves fully justified.
The notion of rhythm in the works of Stephane Mallarmé has a specific position upon which all the poet’s most taunting ideas refract. Following the line this notion opens, in the first step ...established are the parallels between Mallarmé’s aesthetic postulates and Husserl’s phenomenology. In the second step, the Husserl – Mallarmé parallel serves as a matrix for understanding some basic paradoxes of Derrida’s deconstruction. It will be shown that Derrida, too, was in search of a specific, distinctive rhythm. In the third step, it will be shown how from Mallarmé, over Derrida’s work-through, the rhythm (rhythm of appearance and rhythm of verse, rhythm of words and rhythm of whiteness) became one of the discrete, but most radical theoretical premises among some of the most influential philosophers of the postmodern: Agamben, Kristeva, Rancière, Nancy.
Autor analizira pisanje primorskih slovenskih liberalnih novina u vrijeme balkanskih ratova 1912. i 1913., prikazuje geopolitičke stavove toga političkoga kruga te ga smješta u širi kontekst sukoba ...različitih vizija jugoslavenstva. Specifičan položaj primorskih Slovenaca i geopolitičko značenje Trsta odrazili su se na naklonjenost toga dijela Slovenaca što širemu južnoslavenskom konceptu, koji je trebao biti poluga za slovensku političku emancipaciju. Isprva se taj dio Slovenaca zauzima za ujedinjenje južnoslavenskih naroda unutar Habsburške Monarhije, no analizirano razdoblje donosi preokret koji se očituje u ispuštanju habsburškoga okvira u prvom krugu balkanskih ratova. Drugi je
pak krug prouzročio isključivanje Bugarske iz južnoslavenskih koncepata, čime se dio primorskih Slovenaca priklanja užoj viziji južnoslavenske državne ideje sa Srbijom u središnjoj ulozi.
The author analyses the writings of Slovene journals from the Primorska (Slovene Littoral) region in the period of the Balkan Wars, in the years
1912 and 1913. The article presents the shift of liberal Slovenes’ attitudes towards the Yugoslav idea and places it in the broader context
of the conflict between various geopolitical ideas. The specific position of the Primorska region and Istria as well as the consequential
geopolitical importance of Trieste were reflected in the inclination of
those liberal Slovenians to the broader concept of the Yugoslav political idea, which included all South Slavic nations and was supposed
to be the leverage for Slovenian political emancipation. Initially, the
Slovene liberals, who were gathered in the political group named Edinost (Unity) in Trieste and around the journal Soča in Gorizia, favoured the idea of a third political unit within the Habsburg
Monarchy, with the ambition of including Trieste and Gorizia into that entity. However, due to fears of being left outside of that third unit, these Slovenes abandoned so called ‘trialist’ idea. The defeats of the Ottoman Empire in the first round of the Balkan Wars resulted in omitting the Habsburg context in Slovene journals from the Primorska region, while the second round caused the exclusion of Bulgaria from the
South Slavic state concepts, and pushed those Slovenes towards the narrower version of the Yugoslav idea, where Serbia was to have a central role.
Latvijas padomju okupācijas laikā Latvijas valsts neatkarības ideju uzturēja latvieši, kas dzīvoja dažādās Rietumu pasaules valstīs. Līdzīgi kā lielākās latviešu kopienas (ASV, Austrālijā, Kanādā ...u. c.), arī latvieši Dienvidamerikā uzskatīja, ka Latvijas valsts juridiski turpina pastāvēt, un savu atrašanos ārpus Latvijas uzskatīja par piespiedu trimdu. Šie uzskati bija svarīgs latviešu kopienu pašidentitātes elements, un tos latvieši apliecināja ar plašām un daudzveidīgām politiskām aktivitātēm, lai saglabātu Latvijas neatkarības ideju un veicinātu neatkarības atjaunošanu. Raksta mērķis ir atklāt latviešu politiskās aktivitātes Dienvidamerikas reģionā, kur tās, lai arī kopumā līdzīgas kā citās valstīs, vietējo politisko un ģeogrāfisko apstākļu dēļ ieguva specifiskas iezīmes.
U ovom će radu biti riječi o odnosu između novovjekovne ideje napretka i društvenih promjena. Premda je s negativnom kritikom čovjekovih intelektualnih i, značajnije, moralnih kapaciteta u kreaciji ...boljega društva i svijeta dovedena u pitanje utopijska ideja o svijetloj budućnosti, ideja napretka još uvijek egzistira u suvremeno doba. Ono što ostaje problematičnim, što se i dalje može s pravom smatrati podbačajem ideje napretka, nalazi se u odgovorima na tri pitanja: o subjektu napretka (tko se razvija?), o objektu napretka (što se razvija?) i o sredstvu napretka (kako se razvija, tj. na koji se način napredak ostvaruje?). U beskompromisnom suočavanju s odgovorima na njih i s posljedicama pronalaženja boljih alternativa davno zadanim premisama napretka leži rehabilitacijski potencijal ideje napret¬ka i terapijski potencijal društvenih promjena.
Srpski republikanci su od osnivanja Republikanske stranke januara 1920. u Beogradu bili suočeni sa malom podrškom stanovnika jugoslovenske monarhije. Nisu se obeshrabrili u svom političkom delovanju, ...nego su pokušali da sarađuju sa većinom političkih grupa koje su bile ili su mogle biti bliske njihovim političkim shvatanjima i stavovima. U tom smislu okrenuli su se Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci (HRSS) Stjepana Radića, koja je od izbora za Konstituantu novembra 1920. pokazala veliku snagu u političkom životu međuratne jugoslovenske monarhije. Međutim, već tokom 1921. godine doživeli su izvesna razočaranja u pogledu delovanja Stjepana Radića i HRSS prema jugoslovenskoj državi i ideji jugoslovenstva, ali nisu odmah odustali od pokušaja saradnje. Najveća aktivnost u približavanju stavova HRSS i srpskih republikanaca odigrala se tokom 1922. godine, kada se pokazalo da saradnja nije ostvariva zbog drugačijeg cilja političkog delovanja Stjepana Radića i hrvatskih republikanaca. Odnos srpskih republikanaca i hrvatskih nacional-republikanaca analiziran je i prikazan u radu na osnovu izvora pohranjenih u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti, Arhivu Jugoslavije, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, štampe, periodike i relevantne istoriografske literature.
PDF
