Izvještaji iz "Balvanije" Drača, Vinko
Tragovi,
05/2021, Letnik:
4, Številka:
1
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Članak nudi imagološku analizu izvještavanja o pobuni Srba u Hrvatskoj u dva regionalno snažna dnevna lista: Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije tijekom 1990. i 1991. godine. Izvještavanje i ...komentiranje samih početaka ratnih zbivanja u dnevnom tisku promatra se kroz tri česta i zastupljena skupa imagema preko koje se percipiralo Srbe u Hrvatskoj: imagem “Balkana” i “Europe” kao semantički suprotstavljenih pojmova kroz koje se percipiralo Srbe i Hrvate, imageme “hajdučiji” i “razbojništvu” i narativ o “zavjeraštvu”. Svi navedeni imagemi evocirali su etničke stereotipe i poticali strah i mržnju prema Srbima i s vremenom su postupno uklopljeni u dominantan nacionalistički narativ.
This paper deals with imagological analysis of media reports on the Serb uprising in Croatia in two regionally strong dailies: “Slobodna Dalmacija” and “Glas Slavonije” during the years 1990 and 1991. Reporting and commenting on the events that immediately preceded start of the Yugoslav Wars in daily press is viewed through three frequently represented sets of imagems through which Serbs in Croatia were perceived: imagems of “Balkans” and semantically opposed term “Europe”, imagems of “Haiduks” and “brigandry”, and the imagological narrative of “conspiracy”. All these narratives evoked ethnic stereotypes and encouraged fear and hatred towards Serbs, and over time they gradually formed a part of imaginary of the dominantnationalist narrative.
Avstrijska literarna zgodovina se je doslej že ukvarjala s podoba Dunaja v slovenski literaturi. Maria Vera Claricini (1996) je za obširni zbornik Wien als Magnet prispevala razpravo o Cankarjevem ...Dunaju. Bolj inventivna pa je študija Stefana Simoneka (2004), ki je analiziral zlasti svet dunajskih parkov pri Cankarju. Osrednji slovenski literarni zgodovinar, ki se je ukvarjal s to problematiko, pa je gotovo naš slavljenec France Bernik (1998). Medtem ko so se dosedanji raziskovalci osredinili zlasti na Cankarja, pa želi naša študija prikazati še druge slovenske opisovalce Dunaja in tako orisati nekatere stalnice v slovenski podobi tega mesta.
Rad analizira putopisne napise o Crnoj Gori Zadranina Josipa (Joze) Modrića, novinara i publicista, bečkog studenta, koji se potpisivao i kao Giuseppe Modrich i Modric, a pisao je i objavljivao svoje ...radove na talijanskom jeziku. Istraženi su povodi njegovih dviju posjeta Crnoj Gori 1892. i 1902. kao i njegova imagološka slika te zemlje i njenih stanovnika, Crnogoraca, koja se dijelom poklapa, a dijelom odstupa od uvriježene, stereotipne slike o njima u europskim putopisnim zapisima s konca 19. i početkom 20. stoljeća. U svojim je putopisima Josip Modrić dao znatan doprinos formiranju, usvajanju i promjeni diskurzivne prakse o kraljevini Crnoj Gori toga vremena, u vremenu kad se, zbog specifičnih povijesnih okolnosti vezanih za dinastije Savoia i Petrović, bilježi znatan porast interesa talijanske javnosti za ovu prekojadransku zemlju.
Analiza kreće od provjere svojstava hrvatske književnosti i kazališta u kontekstu europske kulture XVIII. stoljeća na repertoaru kazališnih izvedaba hrvatskih izvođača. Na općoj razini povijesti ...književnosti moguće je problematizirati status XVIII. stoljeća, tj. njegovu pripadnost tzv. starijoj povijesti. S druge strane, postoje argumenti za napuštanje simplifikacije o XVIII. stoljeću kao stoljeću predugoga hrvatskog baroka. Osobitosti XVIII. stoljeć vidljive su u raznovrsnim bilješkama i zapažanjima vezanima uz izvedbe koje se odnose koliko na pripreme izvedbe toliko na reakcije tj. recepciju gledatelja na izvedeno, i u auditivnom i u vizualnom aspektu. Njihova analiza otkriva da je, nakon uspostavljenoga korpusa znanstvene literature primijenjene na romantizam, kronologiju ideje „književne nacije“ i nacionalnoga identiteta potrebno usmjeriti na XVIII. stoljeće: svojstva koja se pripisuju XIX. stoljeću kao novome dobu, svojstva romantizma, ilirizima, narodnoga preporoda i sl., prisutna su već u XVIII. stoljeću.
Polazeći od teorijskih postavki historijske imagologije autor analizira predodžbe Dositeja Obradovića o Dalmaciji i njenom morlačkom stanovništvu u unutrašnjosti. Kao središnji problem postavlja se ...pitanje koliko su mentalni stavovi prosvjetiteljske epohe i specifični sociokulturni konteksti prostora „morlačke“ Dalmacije, posebno njene srpskopravoslavne sastavnice, utjecali na Dositejevo stvaranje i oblikovanje slika i predodžbi o zemlji i narodu. U tom razmatranju postoje zapravo dva Dositeja: „mladi“ iz dalmatinskog razdoblja koji je još uvijek pod utjecajem crkvene tradicije, i „zreli“ iz kasnijeg vremena, koji je već usvojio ideje prosvjetiteljskog doba. Većina Dositejevih predodžbi potječe iz zrelijeg razdoblja i u funkciji su njegova tada već potpuno izgrađenog prosvjetiteljsko-racionalističkoga vrijednosnog sustava. Višeslojnost njegovih pogleda na Dalmaciju ogleda se u kritici tri vrste fenomena: kritici praznovjerja i običaja morlačkog puka, kritici religijske kulture i vjerske nesnošljivosti među Morlacima „grčkog“ i „latinskog“ vjerozakona, te u kritici uloge koju običaji imaju u formiranju pojedinca i kulture uopće. Dositej ne slijedi u svemu književni diskurs morlakizma koji tada dominira u europskoj prosvjetiteljskoj literaturi. U dalmatinskim Morlacima ne prepoznaje „plemenite divljake“, nego plemenite priproste ljude, ne „otkriva“ egzotičan narod, već vlastiti („slavenosrpski“) narod koji želi podučiti i osvijestiti u prosvjetiteljskom duhu. Ono što ga najviše veže uz morlakistički diskurs jest umjerena idealizacija stanovnika dalmatinske unutrašnjosti: to su pravdoljubivi i pošteni ljudi, ali ih neprosvijećenost i praznovjerje čini zaostalim u svakom pogledu. Prema Morlacima ima ambivalentan odnos: o njima katkad piše s pozicije sunarodnjaka (Mi-odnos), a ponekad kao o Drugima, drukčijima od sebe (Oni-odnos), naročito u slučaju kritike običaja i praznovjerja. Kao poseban problem ističe vjersku nesnošljivost, ali izvor tome vidi u crkvenim krugovima, napose monaštvu, a ne u narodu, što ga čini bliskim Fortisu i Lovriću.
Sažetak
Na heteropredodžbe o istarskim i dalmatinskim Slavenima koje
talijanski književni imperijalistički iredentizam, poput D’Annunziova,
preuzima iz poklada mletačkoga kolonijalnog iskustva kao ...stereotipe,
Nazor odgovara antikolonijalnim stereotipima, koje preuzima mahom
od Šenoe; „orijentalizmu“ suprotstavlja slavenstvo, talijanskome i
„rimskome“ nacionalnom mitu slavenski mit.
Stereotipne predodžbe o Turcima, osvajačkoj sili koja je predstavljala neprestanu prijetnju Hrvatskoj i Europi, od 15. stoljeća stalno su mjesto književnih i poluknjiževnih obrada okršaja kršćanske i ...osmanlijske vojske. I najpoznatije literarno ostvarenje Pavla
Ritera Vitezovića – "spjev" Odiljenje sigetsko – pribjeći će mnogovrsnim atribucijama napadačke turske vojske od kojih se samo manji dio može okarakterizirati negativnim, čime je učinjen očigledan odmak od dotadašnje protuturske produkcije. Slijedeći tragove
suvremenih imagoloških istraživanja i još uvijek relativno svježih pokušaja apliciranja njihovih zaključaka na hrvatsku književnost (Dukić), Vitezovićevo se Odiljenje motri iz perspektive stereotipiziranih kvalifikacija protivničke, osmanlijske vojske i njihovih funkcija. Razlozi stvaranja znatno ublaženije slike Turaka traže se podjednako među sadržajnim i formalnim posebnostima teksta, ali i u recepcijskoj njegovoj usmjerenosti koja je u velikoj mjeri uvjetovala možda i najsnošljiviji književni odnos prema
neprijatelju s istoka u ranonovovjekovnoj našoj književnosti.
Autorica donosi kraći pregled problematike donedavne
marginalizacije nefikcionalne pripovjedne proze te njezine
strukturne mijene iz rakursa teorije i povijesti književnosti,
položaj putopisa u ...povijesti etnoloških istraživanja, te
obrate koji su putopis doveli u centar interesa obiju disciplina.
Putopis se u tekstu analizira ne samo kao književni tekst, već,
što je ovdje važnije, i kao tekst kulture, vezujući se pritom
na Geertzov koncept kulture kao teksta i antropološkog
istraživanja kao interpretacije istog. Kao primjer za analizu
autorica koristi putopis Istra i Dalmacija (1878) francuskog
autora Charlesa Yriartea.
U članku se preispituju komunikacijske mogućnosti ranonovovjekovne karte kao povijesnog izvora u teorijsko-metodološkim okvirima povijesne imagologije i konstrukcionističke teorije. Komparativnom ...analizom otkrivaju se višestruke reprezentacije i slike Drugoga. One su ovisne ne samo o kartografskim vještinama autora, njihovu odabiru ponuđenih informacija i primijenjenim kartografskim tehnologijama nego i o habsburškim, mletačkim i osmanskim imperijalnim strategijama te kartografskim politikama na višegraničnim prostorima u Hrvatskoj ranoga novog vijeka. Zahvaljujući njihovoj sugestivnosti kartama se često interpretiralo geografske, ideološke, konfesionalne, kulturne i lingvističke slike i značenja, pa čak i manipuliralo njima. Drugi nije uvijek oslikavan kao drugačiji s druge strane granice, nego i kao različitost »među nama«. Kroz cijelu lepezu složenih prikaza Drugoga, nekad i imperijalno impostiranih, europski su, ali i hrvatski kartografi stvorili strukturirani i hijerarhijski pristup u kartografiranju i kartiranju Drugoga. Suvremeno iščitavanje tih izvora zahtijeva dobro poznavanje okolnosti nastanka pojedinačne karte, ali i kritički pristup ne samo izvorima već i interpretacijskim obrascima. Na kraju je nužno sravniti kartu s komplementarnim povijesnim izvorom »druge strane« radi premošćivanja i prerade postojećih mentalnih mapa i nadogradnje interkulturnih kompetencija da bismo bolje upoznali Drugoga.
Rad tematizira pjesnička ostvarenja potaknuta Velikom trešnjom u Dubrovniku i okolici 1667. godine. Analiziraju se načini na koji su pjesnici doživjeli katastrofu Grada i pojedinačne sudbine njegovih ...stanovnika. Propituje se koliko u tim stihovanim svjedočanstvima ima autentične emocije i stvaralačkog zanosa, a u kojoj su mjeri ona tek programatska pratnja diplomatskim nastojanjima Republike da se izvuče iz teške poslijepotresne krize. Poetika katastrofe Velike trešnje u najvećoj je mjeri lišena introspektivne intime individualnog i osobnog, jer je usredotočena na opće i javno, na Grad i sudbinu Republike.
