Imunosupresivno liječenje nakon transplantacije pluća Pavliša, Gordana; Vukić Dugac, Andrea; Jaksch, Peter ...
Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1991). Medicinske znanosti,
05/2015
522=41
Journal Article
Odprti dostop
Transplantacija pluća je postupak koji spašava život bolesnicima s krajnjim stadijem različitih plućnih bolesti. Optimalna imunosupresija predstavlja ključ dugotrajnog preživljenja presadka. ...Protokoli imunosupresivnog liječenja nakon transplantacije pluća mogu se podijeliti u tri glavne grupe: indukcijska terapija, terapija održavanja i terapija liječenja reakcija odbacivanja. Cilj indukcijske terapije je osigurati intenzivnu imunosupresiju u ranom posttransplantacijskom periodu, kada je rizik odbacivanja alografta najveći. Indukcijski lijekovi su primarno usmjereni na T limfocite, koji se smatraju glavnim stanicama u stanično posredovanoj reakciji odbacivanja. Trenutno se terapija održavanja tipično sastoji od inhibitora kalcineurina, antimetabolita i kortikosteroida. Pulsne doze kortikosteroida su prvi izbor liječenja akutnog staničnog odbacivanja. Načini liječenja refraktornog staničnog odbacivanja uključuju zamjenu ciklosporina takrolimusom, primjenu monoklonalnih i poliklonalnih antilimfocitnih protutijela, azitromicina i ekstrakorporalne fotofereze. Mogućnosti liječenja humoralnog odbacivanja uključuju plazmaferezu i imunoglobuline u kombinaciji s rituksimabom.
Cilj: Cilj je prikazati neobičan spontani nestanak HBsAg nakon dugotrajne infekcije.
Prikaz slučaja: Dvadesetšestogodišnji muškarac započeo je kroničnu hemodijalizu (HD) 1994. godine zbog kroničnog ...glomerulonefritisa. Serološka analiza bila je pozitivna na infekciju virusom hepatitisa B (VHB). Tijekom sljedećih godina liječen je HD-om i njegovi su biljezi VHB ostali nepromijenjeni (HBsAg pozitivnost). Kada je antivirusna terapija postala dostupna, pacijent je odbio liječenje. HBsAg postao je 2006. negativan po prvi put u 12 godina, dok su anti-HBs i anti-HBc postali pozitivni, što bi upućivalo na to da je nakon prirodne infekcije razvio imunost. Do sada su sve ponovljene pretrage negativne za HBsAg. 2008. godine transplantiran mu je bubreg od mrtvog darovatelja i uvedena terapija imunosupresivima (IS). Tijekom liječenja IS-om, koja je u tijeku, bio je stabilan i bez HBV viremije (HBsAg negativno).
Zaključak: Još uvijek nije jasno kako se spontana HBsAg serokonverzija dogodila u našeg bolesnika nakon dugotrajne infekcije. Također je zanimljivo da su i 11 godina nakon serokonverzije njegovi biljezi VHB-a još uvijek nepromijenjeni (HBsAg negativnost) i pokazuju znakove preboljele infekcije VHB-om, unatoč devetogodišnjem IS-u zbog bubrežnog presađivanja. Moguće je da su njegove razine anti-HBs dovoljno visoke da ga zaštite i inhibiraju reaktivaciju VHB-a ili virus uopće nije prisutan u njegovim hepatocitima.
Izazovi u transplantaciji pluća Džubur, Feđa; Samaržija, Miroslav
Medicus (Zagreb, Croatia : 1992)
32, Številka:
2. Transplantacija
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Tijekom proteklih 40 godina transplantacija pluća postala je održiva opcija za bolesnike s nizom nemalignih plućnih bolesti kojima su iscrpljene sve druge mogućnosti konzervativnog liječenja. Iako je ...prva transplantacija pluća u čovjeka obavljena četiri godine prije prve transplantacije srca, još davne 1963., sve do sredine osamdesetih nije bilo velikih pomaka u navedenom području. Razlozi nisu bili tehničke prirode, već odraz potrebe za boljim imunosupresivnim lijekovima, odnosno protokolima njihove primjene. Tek uvođenjem ciklosporina u kliničku praksu transplantacija pluća doživljava svojevrsnu renesansu te se još tijekom devedesetih godina počinje širiti izvan granica SAD-a. Najčešće indikacije za transplantaciju pluća su kronična opstruktivna plućna bolest, idiopatska plućna fibroza, hipersenzitivni pneumonitis, idiopatska plućna hipertenzija, cistična fibroza te potom rijetki plućni entiteti kao što su sarkoidoza pluća, alveolarna mikrolitijaza, alveolarna proteinoza, limfangioleomijaomatoza i slično. Od 2000. bilježi se stalan rast transplantacijskih postupaka pluća s približno 4 500 postupaka godišnje u posljednjih nekoliko godina. Trenutni ograničavajući faktor je broj odgovarajućih donorskih pluća. Unatoč povoljnim rezultatima posljednjih godina transplantacija pluća i dalje je opterećena rizikom mortaliteta i morbiditeta koji su povezani s primarnom disfunkcijom transplantata (PGD), brojnim infekcijama, većom incidencijom sekundarnih malignih bolesti te kroničnom disfunkcijom alografta pluća (CLAD). Prema nedavnom izvješću ISHLT registra (engl. International Society for Heart and Lung Transplantation), medijan preživljenja za odrasle primatelje od 2010. je 6,7 godina. Srednje preživljenje bolesnika transplantiranih u našoj ustanovi iznosi 96 mjeseci, što je više od ISHLT prosjeka. Za poboljšanje ishoda liječenja kronične disfunkcije transplantata potrebni su nam bolja dijagnostika kroničnog odbacivanja i bolji protokoli imunosupresije.
Uporaba generičkih imunosupresijskih lijekova može smanjiti trošak transplantacije, iako je ukupan trošak vezan uz prevođenje bolesnika s originalnog na generički pripravak predmet trajnih rasprava s ...obzirom na potrebu učestalog praćenja bolesnika. Hrvatsko društvo za nefrologiju, arterijsku hipertenziju, dijalizu i transplantaciju osnovalo je radnu skupinu s ciljem donošenja preporuka za uporabu generičkih imunosupresiva nakon transplantacije bubrega. Imunosupresijski lijekovi pripadaju tzv. "lijekovima uske terapijske širine” s velikim varijacijama u serumskoj koncentraciji lijeka s obzirom na unos hrane i pića, druge lijekove, ali i funkciju jetre i bubrega. Nemogućnost održavanja odgovarajuće ravnoteže imunosupresije rezultira poremećajem funkcije presatka, ali ugrožava i život bolesnika. Podatci o terapijskoj ekvivalenciji različitih generičkih imunosupresiva su rijetki ili ih uopće nema. Radovi o toj temi se nedovoljno objavljuju. Postojanje velikog broja različitih generičkih oblika na tržištu nosi opasnost nekontroliranog prevođenja bolesnika s jednog na drugi oblik lijeka od strane ljekarnika ili liječnika obiteljske medicine, što može imati teške posljedice budući da generički lijekovi ne moraju biti međusobno bioekvivalentni, već se bioekvivalencija uspoređuje samo s originatorom. Hrvatsko društvo za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega se ne protivi uporabi generičkih imunosupresiva, ali smatra da se smiju rabiti samo pod strogim nadzorom i uz indikaciju nefrologa koji se bave transplantacijskom medicinom. Potrebno je uložiti daljnje napore u edukaciju bolesnika, liječnika obiteljske medicine i ljekarnika kako bi se izbjegle neželjene pojave nekontrolirane uporabe imunosupresijskih lijekova.
Infekcije su jedan od vodećih uzroka mortbiditeta i mortaliteta u bolesnika s reumatskim bolestima. Iako su bakterije najčešći uzroci infekcija u tih bolesnika, imunosupresivna terapija koja ...poglavito djeluje na staničnu imunost (kortikosteroidi, ciklosporin, ciklofosfamid, leflumomid dijelom TNF-alfa antagonisti), suvremena monoklonska protutijela), može dovesti do reaktivacije i teških kliničkih slika uzrokovanih latentnim virusima kao što su predstavnici porodice Herpesvirusa te hepatitis B i C virus. Osobit problem ovih infekcija je diferencijalno dijagnostička mogućnost zamjene s egzacerbacijom osnovne bolesti. U radu se ukratko prikazuju glavna klinička obilježja, dijagnostički i terapijski pristupi najčešćim virusnim infekcijama u imunosprimiranih reumatskih bolesnika.
Tripanosomoza deva (Surra) uzrokovana vrstom Trypanosoma evansi najvažniji je uzrok pobola i smrtnosti deva. Bolest neciklički prenose hematofagni insekti (npr. Tabanus sp.), a endemska je u Africi, ...Aziji i Južnoj Americi. Osim deva ugrožene su i druge vrste domaćih životinja. Zbog velike zemljopisne proširenosti, kontrola bolesti privukla je međunarodnu pozornost s težištem na oblikovanju i uvođenju djelotvornih strategija u svrhu povećanja proizvodnosti te smanjenja pobola i smrtnosti. U radu su opisani kliničko-patološki nalazi bolesti s ciljem njezina djelotvornog suzbijanja. Glavni znak bolesti je anemija. Razvoj i trajanje anemije tijekom bolesti dovodi do anoksije što se očituje znakovima poremećene funkcije različitih organa kao rezultat pada pH u tkivu i oštećenja krvnih žila. Zatim slijedi oslobađanje velikih količina citoplazmatskih i mitohondrijskih enzima, naročito aspartat aminotransferaze (AST) i alanin aminotransferaze (ALT) u serum, uzrokujući daljnje stanično i tkivno oštećenje. Usporedno s ovim promjenama dolazi i do imunosupresije koja povećava osjetljivost životinja za druge infekcije i dovodi do smrti ako se ne liječi. Kontrola bolesti temelji se na njezinoj točnoj dijagnozi, liječenju djelotvornim tripanocidnim lijekovima kao što je tripan i primjeni metoda suzbijanja vektora.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Cilj: Kliničko i imunološko praćenje bolesnika s presađenim bubregom u KBC-u Rijeka te procjena imunosne reaktivnosti primatelja ...bubrežnog presatka, koji primaju anti-CD25 monoklonsko protutijelo daklizumab u sklopu standardnog imunosupresivnog protokola.
Bolesnici i metode: Retrospektivna analiza obuhvaća kliničke podatke o 588 bolesnika, kojima je presađen bubreg u KBC-u Rijeka u proteklom gotovo 25-godišnjem razdoblju. Prospektivno randomizirano istraživanje obuhvaća primatelje bubrežnog presatka od 2006. do 2008. g. Iz ispitivanja su isključeni bolesnici s pozitivnim biljezima na hepatitis B ili C. Imunosna reaktivnost bolesnika određivana je analizom staničnog ciklusa limfocita periferne krvi, metodom protočne citometrije. Kontrolne skupine činili su zdravi darivatelji krvi i bolesnici na liječenju redovitom dijalizom.
Rezultati: Kumulativno preživljavanje bolesnika i bubrežnih presadaka od 2001. do 2007. g. postalo je značajno bolje u odnosu na primatelje u razdoblju od 1985. do 1995. g. Tijekom 25-godišnjeg razdoblja, najčešći uzroci smrti bili su srčanožilne bolesti, infekcije i zloćudni tumori. Među zloćudnim tumorima najčešće se javljao karcinom kože, a potom karcinom bubrega i uretera. U bolesnika s endemskom nefropatijom nađena je visoka učestalost karcinoma prijelaznog epitela s lošom prognozom. Tijekom razdoblja praćenja zabilježen je porast prosječne starosne dobi bolesnika, značajan porast udjela muških primatelja bubrežnog presatka te značajno smanjenje učestalosti kroničnog glomerulonefritisa kao uzroka završnog bubrežnog zatajenja. Bolje preživljavanje presatka uočeno je u primatelja koji su bolovali od policistične bolesti bubrega, dok je značajno lošije bilo u slučaju primatelja ili darivatelja starijih od 50 g., te u muških primatelja nakon presađivanja bubrega od ženskih darivatelja. U prospektivnom dijelu ispitivanja, analizom staničnog ciklusa, uočeno je da tijekom prvih šest tjedana nakon presađivanja bubrega dolazi do postupnog pada proliferativnog odgovora limfocita T u odnosu na kontrolne skupine. Daklizumab je, ovisno o dozi, blokirao anti-CD3 potaknutu proliferaciju limfocita T te je doveo do naglog pada zastupljenosti IL-2 receptora na njihovoj membrani, dok je izražaj IL-2 receptora na stanicama NK varirao na niskoj razini. Uočen je i pad zastupljenosti ukupnih limfocita T, pomoćničkih i citotoksičnih stanica te limfocita B. U kasnijoj fazi, od 2.-6. tj. nakon presađivanja, zastupljenost ovih stanica se normalizirala. NK stanice su neposredno nakon presađivanja pokazale porast postotnog udjela, koji se u kasnijoj fazi ponovno normalizirao.
Zaključak: Ovi rezultati predstavljaju značajan doprinos kliničkom praćenju bolesnika s bubrežnim presatkom i optimizaciji imunosupresivnog liječenja, s ciljem da se smanje neželjeni učinci prekomjerne imunosupresije i da se poboljša preživljavanje bolesnika i presatka.- Aim: Clinical and immunological follow-up of renal allograft recipients in UHC Rijeka and estimation of the immune reactivity of patients receiving the anti-CD25 monoclonal antibody daclizumab, in combination with the standard immunosuppressive protocol.
Patients and methods: Retrospectively, clinical data on 588 patients who received a renal allograft in UHC Rijeka over an almost 25 year period, were analyzed. The prospective randomized trial included recipients of renal allografts from 2006 until 2008. Excluded were patients with positive hepatitis B or C markers. The patients' immune reactivity was determined by analyzing the cell cycle of peripheral blood lymphocytes with flow-cytometry. Control groups were healthy blood donors and patients undergoing regular dialysis treatment.
Results: Cummulative patient and graft survival of transplants performed during the period from 2001 until 2007 became significantly better than for kidney recipients in the period from 1985 until 1995. Over the 25 year period, most common causes of death were cardiovascular disease, infections and malignant tumors. The most common malignant tumor was skin cancer, followed by kidney and uretheral cancer. In patients with endemic nephropathy, a high incidence of urothelial cancer was observerd with a poor prognosis. During the follow-up period an increase in the patients' age average, a significant increase in the proportion of male renal allograft recipients and a significant decrease in the incidence of chronic glomerulonephritis as primary renal disease were observed. Recipients with polycystic kidney disease had better graft survival while the survival was significantly worse in case of recipients or donors age over 50 and in male recipients of kidneys from female donors. In the prospective part of the trial, cell cycle analysis showed a step-wise decrease of the proliferative response of T lymphocytes in comparison to the control groups during the first six weeks after renal transplantation. Daclizumab inhibited, dose-dependently, the anti-CD3 stimulated proliferation of lymphocytes T and lead to a sudden drop in the proportion of IL-2 receptors on their membrane, while the expression of IL-2 receptors on NK cells varied at a low level. A drop of the proportion of all T lymphocytes, both helper and cytotoxic cells as well as of B lymphocytes was observed. Over a period of two to six weeks after transplantation, the proportion of these cells normalized. NK cells showed a rise of their proportion immediately after engraftment, which normalized again in the latter phase.
Conclusion: These results represent a valuable contribution for the clinical follow-up of renal transplant recipients and the optimization of immunosuppressive treatment, in order to minimize side effects of overimmunosuppression and to improve patients and graft survival.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Prikazan je tok endodontskog liječenja periapeksnog procesa kod bolesnika sa renalnim transplantatom. Bolesnik je permanentno pod terapijom citostatika koji suprimiraju imunološki sistem, pa je stoga ...rizik uspjeha endodontskog liječenja veći, a postoji i mogućnost oštećenja zdravlja bolesnika. Opisana je i obrazložena priprema, premedikacija i izvedba endodontske terapije primjerena kod rizičnih bolesnika. Kod pristupanja terapiji bilo je potrebno konzultirati nadležne medicinske djelatnosti, pa se iz prikaza može vidjeti interdisciplinarni pristup koji je neophodan kod rizičnih bolesnika.
Karcinom anusa, koji čini 1%-2% svih malignih bolesti, rijedak je tumor u općoj populaciji. Planocelularni karcinom je
najčešći tip karcinoma anusa. Humani papilomavirus i imunosupresija glavni su ...čimbenici rizika za razvoj analnog planocelularnog
karcinoma. Stoga je stopa incidencije analnog planocelularnog karcinoma značajno veća u bolesnika s transplantiranim
bubregom nego u općoj populaciji. Prikazujemo bolesnika s transplantiranim bubregom koji je razvio analni karcinom
devet godina nakon transplantacije. S obzirom na to da je u našeg bolesnika došlo do značajnog kašnjenja u postavljanju
dijagnoze, htjeli bismo naglasiti važnost redovitog probira na karcinom anusa u bolesnika s transplantiranim bubregom.
PDF
