Subject of this research is a manifesto as a genre, with emphasis on
avant-garde manifestos in the sphere of art. Field of the research are
historical avant-gardes. Analysed are the particular ...aspects of the
avant-garde which show that a manifesto in avant-garde artistic practices
holds an equal place with the works of art. Texts that precede manifestos of
the art movements are first seen in the sphere of religion and politics. The
role of a manifesto, as a genre in the public sphere, has been changed
throughout the history: from a text by which a ruler would announce his
intentions to the complete opposite - the voice of the rebels. Period that
comprises the research of the genre genesis starts with Luther’s publishing
of The Ninety-five thesis, and the mature form of the genre is reached with
The Manifesto of the Communist party, which represents the genre model for
artistic, avant-garde manifestos. The first decade of the twentieth century
is a turning-point. The genre becomes a stage for the aesthetic changes,
assimilated by the artistic avant-garde. It was then when the „addressing
expansion“ had started and it lasted for the following two decades. The end
of the programme texts expansion coincides with the end of the so called
years of the historical or early avant-gardes. In the beginning of the 30’s
manifesto became a tool again used by the individuals in power. In the
separate chapter of dissertation, analysed are the: The Founding and the
Manifesto of Futurism (1909), Dada Manifesto 1918, and The First Manifesto of
Surrealism (1924). The analyses show general characteristics of a manifesto:
structure, content, rhetoric, typography, form... Nevertheless, it is not
possible to define the characteristics of the genre in a strict manner.
Manifestos should be approached as documents, too, that help a historian
perceive ideology behind a certain movement, as well as works of art. The
relations between avant-garde and manifesto are interdependent. Obvious are
the similarities between the avant-garde as an artistic practice and a
manifesto as a genre. They are seen in poetics, theory, rhetoric and relation
with the public. Manifestos and works of art, together, give answers to the
questions set to art by the modern times.
Predmet istraživanja je manifest kao žanr, sa akcentom na avangardnim
manifestima u sferi umetnosti. Polje istraživanja su istorijske avangarde.
Analizirani su pojedini aspekti avangarde kroz koje se vidi da manifest u
avangardnim umetničkim praksama zauzima ravnopravno mesto sa umetničkim
delima. Tekstovi koji prethode manifestima umetničkih pokreta javljaju se
najpre u sferi religije i politike. Uloga manifesta, kao žanra u javnoj
sferi, menja se kroz istoriju: od teksta kojim vladar objavljuje svoje namere
do potpune suprotnosti - glasa pobunjenih. Period koji obuhvata istraživanje
geneze žanra počinje Luterovim objavljivanjem Devedeset i pet teza, a zrelu
formu žanr stiče Manifestom Komunističke partije, koji predstavlja žanrovski
model za umetničke, avangardne manifeste. Prva decenija dvadesetog veka je
prekretnica. Žanr postaje pozornica za estetske promene, umetničke avangarde
ga asimiluju. Tada počinje „ekspanzija obraćanja“ i traje naredne dve
decenije. Kraj ekspanzije programskih tekstova poklapa se sa godinama kraja
tzv. istorijskih ili ranih avangardi. Početkom tridesetih godina manifest
postaje sredstvo kojim se ponovo služe pojedinci na vlasti. U posebnom delu
disertacije analiziraju se: Utemeljenje i manifest futurizma (1909), Manifest
Dade 1918 i Prvi manifest nadrealizma (1924). Analize pokazuju opšte
karakteristike manifesta: strukturu, sadržaj, retoriku, tipografiju, formu...
Ipak, osobine žanra nije moguće kruto definisati. Manifestima se pristupa i
kao dokumentima koji istoričaru pomažu u sagledavanju ideologije određenog
pokreta, ali i kao delima. Odnosi avangarde i manifesta su odnosi
međuzavisnosti. Uočljive su sličnosti između avangarde kao umetničke prakse i
manifesta kao žanra. One se ogledaju u poetici, teoriji, retorici i u odnosu
sa publikom. Manifesti i umetnička dela zajedno odgovaraju na pitanja koja
moderno doba postavlja umetnosti.
U društvima poput Kosova, gdje se upravne i državne vlasti ne pridržavaju u potpunosti pravila ponašanja, taj jaz donekle ispunjavaju rodbinske i društvene mreže. Na Balkanu, zbog neučinkovitosti ...državnih vlasti, patrilinearne rodbinske skupine sve do početka 20. stoljeća na neki način predstavljaju javnu sferu (Kaser 1999:23); u slučaju Kosova, to traje i dulje, naime do kraja 20. stoljeća. Ovisno o konkretnom povijesnom, gospodarskom i političkom kontekstu, sustav srodstva prerastao je u sustav koji se temelji na kombinaciji podrijetla i sklapanja braka tijekom cijeloga 20. stoljeća. Baveći se pitanjem onoga što Habermas definira javnom sferom – sfera privatnih osoba koje zajednički tvore javno, to jest "ne obnašaju javne dužnosti niti su na službenom položaju“ (Habermas 1991) – u ovom se istraživanju namjerava analizirati međusobno zamjenjive položaje i uloge koje srodstvo ima u odnosu na privatnu i javnu domenu, tj. ulogu koje srodstvo ima u smislu obiteljskih veza, društvene organizacije i političkog sustava. Istraživanje se temelji na etnografskim podacima prikupljenima u razdoblju od 2011. do 2015. godine u Isniqu (selu koje se nalazi u zapadnom dijelu Kosova).
Na temelju analize sadržaja, vrste i profila priloga u kulturnim rubrikama dvaju hrvatskih dnevnih listova, u članku se razmatra utjecaj promjene strukture vlasništva nad medijima na potencijal ...generiranja kritičke javne sfere i afirmaciju regionalnog karaktera kulture. Ovaj fokus analize odabran je u svjetlu teze da je uspješno uključivanje u globalizacijske procese moguće upravo natemelju postojanja snažnih lokalnih kulturnih identiteta. Analizirana su dva hrvatska regionalna dnevna lista s različitom vlasničkom strukturom, pri čemu je karakter priloga u području kulture poslužio kao indikator promjene uređivačke politike novina koja se događa s privatizacijom medija. Riječ je o prilozima u području kulture objavljivanim u splitskom dnevnom listu SlobodnaDalmacija godinu prije njegova prelaska u transnacionalno korporacijsko vlasništvo (2004.) i godinu nakon što se taj prelazak dogodio (2006.). U istim razdobljima analiziran je i riječki Novi list kao novina s drukčjim strukturom vlasništva.U slučaju Slobodne Dalmacije rezultati analize ukazuju na promjenu fokusa prezentiranih kulturnih tema s lokalno-regionalnog aspekta na teme nacionalnog i međunarodnog karaktera te smanjenje žanrova priloga s kritičkim potencijalom. U Novom listu koji nije promijenio vlasničku strukturu, u istraživanom je razdoblju uočen upravo obrnuti trend; promjena sadržaja s nacionalnim i međunarodnim kulturnim sadržajima na lokalne i regionalne teme, te zadržavanje kritičkog pristupa tim temama. Budući da je Novi list jedna od rijetkih dnevnih novina u Hrvatskoj koja nije u transnacionalnom korporacijskom vlasništvu, analizirani podaci upućuju na to da upravo izostanak takva vlasništva omogućava promicanje i razvoj kulturnih vrijednosti specifičnih za regiju te održavanje kritične lokalne javne sfere.
Tema istraživanja je povezivanje arhitekture i njezine društvene namjene na primjeru Radničkog narodnog sveučilišta “Moša Pijade” (RANS), danas Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (POUZ). Polazeći od ...teze o specifičnim odnosima arhitekture ideološkog i kulturnog okvira, nastoji se sveobuhvatno pristupiti analizi i interpretaciji kompleksne arhitektonske, urbanističke i društvene uloge ove ustanove te time doprinijeti njenoj valorizaciji u nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Težište je na inovativnosti arhitektonskog koncepta, funkcije i društvene uloge, koje se istražuju interdisciplinarno, pristupima povijesti umjetnosti, arhitekture i urbanizma te etnologije i kulturne antropologije. Pritom se kao interpretacijski okvir koriste teorije arhitekture i dizajna, antropologije prostora i arhitekture, antropologije rada i obrazovanja. Polazišta za istraživanje je analiza odnosa arhitekture i društva, odnosno argumentiranje teze o specifičnostima društveno angažirane arhitektonske produkcije. Analizom i usporedbom dosadašnjih prikaza povijesti i značaja ustanove, podataka iz narativnih izvora (intervjua), te uvidom u teorijske i metodološke mogućnosti koje pružaju etnološki i kulturnoantropološki pristupi prostoru i arhitekturi - ukazat će se na oblikovanje i promjene značenja i vrijednosti koje se vezuju uz građevinu; primjerice simboliku i poruke koje su se u upisivale u zgradu, komunikaciju i razmjenu znanja na koju je zgrada poticala, sentimentalne odnose koje se prema zgradi stvarali zaposlenici i posjetitelji. Propitat će se sociokulturne kategorije i odnos kulture i (g)rada u raznim razdobljima djelovanja ustanove – kompleksan odnos zaposlenika, korisnika, programa, dizajniranog arhitektonskog okruženja i danog političkog, ekonomskog i društvenog konteksta.
The Wire je televizijska serija koju je producirala tv kuća HBO u periodu između 2002. i 2008. godine a koja je nastala na osnovu istraživačkog projekta nekadašnjeg novinara Baltimore Suna Davida ...Simona. Autori se koriste dosljednim realističkim narativom kako bi dekonstruirali birokratsko funkcioniranje američkih institucija. Kao teoretski kontekst za interpretaciju serije biće iskorištene klasične marksističke postavke o realizmu Györgya Lukacsa, odnosno biće napravljena komparativna analiza serije i klasičnih realističkih narativa kakve prepoznajemo u realističkom romanu (Honore de Balzac), istraživačkom novinarstvu te dokumentarnom filmu. Teza rada je da je serija, zahvaljujući dosljedno provedenom realizmu (prevođenje dokumentarne forme istraživačkog novinarstva u igranu strukturu) primjer moguće rekonstrukcije odgovorne javne sfere u Habermasovom smislu.
Tko su naši suvremeni pučki tribuni? Kakva je njihova zastupnička namjera? U čije točno ime govore zastupnici naroda? I kakav ih odaziv zajednice prati? Zastupaju li u istoj mjeri »elitne«, ...»svenarodske« i vlastite interese unutar šire interpretativne zajednice? Stvara li svako uzimanje zastupničkog ili reprezentacijskog prava ujedno i osobit socijalni otpor (neuključenih ili prozvanih glasova), baš kao i s njime povezane političke progone? Tekst tumači javnu sferu kao dinamičko polje ideologijskih i estetičkih sučeljavanja, s posebnim naglaskom na umjetničko stvaralaštvo Olivera Frljića i Mate Matišića kao aktualnih pučkih tribuna. Obojicu prati licemjerna optužnica za »manjak patriotizma«, premda upravo napor navedenih umjetnika za uvažavanjem socijalno najranjivijih skupina i pojedinaca svjedoči u prilog osobite etike skrbi, samim time i povišene brižnosti prema zajednici kojoj se obraćaju. Tekst također sadrži i kratke razgovore s obojicom umjetnika na temu umjetnosti kao javnog zastupništva i njegovih kriza.
Sloboda govora smatra se jednim od najvažnijih elemenata suvremenog demokratskog društva, ali se često previđa kako sloboda govora ne znači ništa bez slobode komunikacije – mogućnosti da se govor ...plasira u javnu sferu i da bude svima jednako dostupan. Budući da je javna sfera u suvremenom civilnom društvu medijski posredovana, zadaća je medija da omogući slobodnu komunikaciju. Ali, kao što Baudrillard i mnogi drugi primjećuju, masovni mediji, u kojima se javna sfera ostvaruje, svojom temeljnom strukturom onemogućavaju slobodnu, dvosmjernu komunikaciju, te ju zamjenjuju jednosmjernom, monopolističkom kvazikomunikacijom. Tradicionalni masovni mediji, kao što su radio, novine ili televizija, jednostavno nisu u stanju omogućiti slobodan društveni diskurs unutar vlastitog prostora bez obzira o ideologiji koja ih nadzire i kontrolira. No, prava opasnost po slobodu društva i pojedinca jest činjenica da masovni mediji jesu pod ideološkom kontrolom i da se iskorištavanje njihovog monološkog načina djelovanja smatra uobičajenom i poželjnom praksom. Razvojem interneta otvara se pitanje može li se unutar mrežnog prostora ostvariti iskrena slobodna komunikacija čime bi se revitaliziralo javnu sferu. Internet je po svojoj strukturi drugačiji od tradicionalnih medija i trenutno se vodi žestoka borba (koju javni mediji prešućuju) oko kontrole interneta na infrastrukturnoj razini. Je li internet po sebi toliko slobodan da ga nije moguće obuzdati, ili je neminovno da i on bude pretvoren u još jedno sredstvo ideološkog terora? Pružaju li novi oblici komunikacije na internetu, kao što je blog, dovoljno razloga za optimizam u budućnosti?
Članak se bavi pitanjem političke participacije u mrežnom društvu. Ispituje kako novi oblici javne komunikacije omogućene komunikacijom posredovanom ICT-om (osobito novi mediji), kao i virtualna ...socijalizacija i nove društvene strukture (osobito društvene mreže), koje iz toga proizlaze, utječu na političko sudjelovanje, posebice utjecaj građana na vladu i političke procesi donošenja odluka. Analiza ovih odnosa pokazuje da promjene koje donosi ICT, kako u društvenoj strukturi tako iu području javnog komuniciranja podjednako, te širenje prostora političkih sloboda i političkog komuniciranja, same po sebi ne povećavaju političku participaciju. Određena je prvenstveno tehnološkim zahtjevima, a zatim i sociostrukturnim i sociokulturnim čimbenicima, kao endogenim svojstvima pojedinih društava koja bitno određuju njihovu ukupnu društvenu i političku dinamiku. U tom smislu, stupanj razvoja virtualne sfere, brojnost i raznolikost društvenih mreža i novih medija, ne mogu se sami po sebi smatrati nezavisnim varijablama, niti se mogu promatrati izvan specifičnog društvenog konteksta. To je posebno vidljivo u tranzicijskim društvima u kojima su specifični (nerazvijeni) sociostrukturni i sociokulturni čimbenici ključna prepreka razvoju političke participacije, a time i demokracije.
Pozornost ovoga teksta usmjerena je na pitanje uloge i učinaka prevladavajućih oblika
komuniciranja koji oblikuju “elektroničku javnu sferu”. Postavlja se pitanje, koji su
načini uspostavljanja ...interakcija među sudionicima kibernetskoga prostora ključni za
potencijalno oblikovanje elektroničke sfere. Internet, naime, shvaćamo kao medij koji
udružuje i omogućava niz različitih komunikacijskih obrazaca. U kontekstu normalizacije
kibernetskoga prostora dolazi do važnih strukturnih promjena, pri čemu mrežne
reprezentacije imaju sve važnije mjesto. Prevladavanje paradigme Web mrežnih reprezentacija
i potiskivanje dijaloških prostora, sve više dovodi do nastajanja elektroničke
javne sfere koja više podsjeća na model medijski posredovane javne sfere, nego
što se od njega udaljava. To je kretanje posve konzistentno s rastućom popularnošću
Interneta i činjenicom da su Web mrežne reprezentacije ključni mehanizmi predstavljanja
brojnih aktera, institucija, skupina, korporacija i pojedinaca, koji danas obilježavaju
“virtualno pluralno društvo” u kibernetskom prostoru.
PDF
