Neposredan povod ovom tekstu objava je knjige Joža Skok / Prilozi povijesti hrvatske kajkavske i dječje književnosti: Zbornik radova u povodu 85. obljetnice autorova rođenja (Priredio Ernest Fišer, ...Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.), dok je namjera ovog teksta kroz prikaz navedenog zbornika ocrtati nemjerljiv doprinos Jože Skoka znanstvenoj valorizaciji hrvatske kajkavske i dječje književnosti. Stoga se u ovom tekstu, dosljednim citiranjem mnogih važnih naglasaka iz stručnih prinosa 45-ero autora sintetiziraju ključni naglasci opisa znanstvenih, antologičarskih, uredničkih i inih doprinosa Jože Skoka hrvatskoj kajkavskoj i dječjoj književnosti.
U pozadini burnih društvenopolitičkih zbivanja povezanih s Hrvatskim proljećem, krajem 1960-ih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj se pojavljuju različite inicijative kojima je cilj (re)afirmiranje ...kajkavskog kulturnog identiteta. U ovome ćemo radu prvo predstaviti sve te inicijative (udruge, časopisi, recitali), a zatim ćemo analizirati njihov utjecaj na kajkavsku književnost i kulturu. S obzirom na brojnost projekata koji se pojavljuju u razdoblju kajkavskog proljeća (1968.-1971.), pri kraju rada zaključujemo kako se u tome razdoblju dogodio novi procvat kajkavske književnosti i kulture. Kao najvrjedniju inicijativu prepoznali smo časopis Kaj koji je i inspirirao sve ostale projekte te je i bio jedini koji je bio potpuno specijaliziran za kajkavsku književnost i kulturu.
Delo temelji na predpostavki, da je secesijski slogovni kompleks, ki ga je mogoče povzeti iz dosedanjih del (A. Stamać, V. Žmegać), nekakšna konstanta kajkavskega deleža znotraj hrvaške književnosti ...od moderne do postmoderne. V uvodnem delu skušamo z analizo in komentarji dosedanjih del odgovoriti na vprašanje, zakaj prihaja do nove tradicije poezije v kajkavskem in čakavskem dialektu ravno v obdobju moderne. Na podlagi interpretacij pesmi Dragutina Domjanića (Figurice, Park med alejami, Inje), kratkega opisa pesniških zbirk in nekaterih antologij kajkavske lirike ugotavljamo secesijske (ornamentalne, dekorativne) pojave in problematiziramo njihovo funkcijo v hrvaški kajkavski poeziji in kontekstu novejše hrvaške književnosti sploh.
Žene iz plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana u 16. su i 17. stoljeću značajne sudionice hrvatskih povijesnih i kulturnih zbivanja. Na njih nisu utjecale samo kao savjetnice i suputnice nego i kao ...samosvjesne i samostalne sudionice. Dvije su Frankopanke, obje imenom Ane Katarine, prva i posljednja gospodarica čakovečkoga dvora Zrinskih, ostavile značajnoga traga i u hrvatskoj pismenosti. Bogata glagoljaška tradicija iz koje potječe, afirmacija narodnoga jezika i svijest o potrebi širenja pisane riječi utječu na odluku prve žene Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog da u hrvatskome prijevodu tiska molitvenik svoga ispovjednika Nikole Dešića dok, rođena stotinu godina kasnije u istoj obitelji, žena Petra Zrinskog sastavlja na hrvatskome jeziku Putni tovaruš. Oba su molitvenika dio iste kulturne, vjerske i književne tradicije, napravljena prema istim knjižarskim i žanrovskim pravilima, u istom jezičnom okruženju, u istim obiteljima. U radu se stilističkom analizom ukazuje na jezične osobitosti i jednoga i drugoga djela, koje svjedoče o povijesnom razvoju hrvatskoga jezika od druge polovice 16. do sredine 17. stoljeća. Posebno se ukazuje na elemente koji nedvojbeno upućuju na to da su molitve pisane posebno za žene, što se u radu povezuje s biografskim podacima i osobnim uvjerenjima pripadnica obitelji Zrinskih i Frankopana.
Ludbreška je pjesmarica rukopisna zbirka poetskih tekstova (bez notnih zapisa) završena nakon 1833. godine. Najvećim dijelom sadržava napitnice preuzete iz starijih rukopisnih zbirki ili naprosto ...zapisane po pjevanju u raznim prigodama. Pretežu kajkavske, ali među njima ima štokavskih, mađarskih, njemačkih, latinskih i slovenskih zapisa. Pored napitnica tu je i veći broj dužih ili kraćih pjesama. Najveći dio zapisa opet čine kajkavski tekstovi, ali su među njih ubačene štokavske, mađarske i njemačke popijevke, a jedna je i naslovljena kao Kranyzka. Osnovna je značajka tog dijela rukopisa da su u njemu citirani primjeri iz pisane i usmene književnosti toliko isprepleteni da se samo pomnjivom analizom mogu odvojiti jedni od drugih. Usmenoknjiževni su kajkavski tekstovi prostorno ograničeni na relativno malo područje u Podravini istočno od Ludbrega i na srednje i donje Međimurje istočno od Preloga. Autorski tekstovi nisu vezani za određeni prostor i gotovo svi ulaze u korpus kajkavskoga svjetovnog poetskog stvaralaštva iz 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća. Mogući je sastavljač i pisac zbirke Donjodubravčanin Štefan Belovari, neko vrijeme školnik
i u Kuzmincu.
U povijestima je hrvatske književnosti sve do tridesetih godina dvadesetoga stoljeća starija kajkavska književnost redovito dobivala vrlo skromno mjesto. Autori često nisu razumjeli kajkavski tekst, ...a ocjene su obično donosili bez stvarnog kontakta s djelom o kojem su pisali.
Prve je znanstvene temelje za proučavanje starije kajkavske književnosti postavio Franjo Fancev tek tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Nakon njega je uslijedilo nekoliko istaknutih znanstvenika (Vladoje Dukat, Olga Šojat, Zvonimir Bartolić) koji su za sobom ostavili vrijedna djela, ali i ta djela danas zahtijevaju određene korekture i dopune.
Povijesni je zaokret u proučavanju starije kajkavske književnosti počeo 1990. reprint izdanjima kojih je objavljivanje inicirao, tekstove transkribirao i predgovore pisao Alojz Jembrih.
Danas, zahvaljujući Jembrihovu trudu, mlađim znanstvenicima stoji na raspolaganju dvadesetak pretisaka izvornih tekstova rijetkih ili rijetko pristupačnih djela, što im omogućuje da mogu donositi vlastite ocjene i zaključke.
Sažetak
U članku se pokušava istražiti koliko ono što danas nazivamo globalizacijom utječe na rastući prevoditeljski korpus suvremene kajkavske književnosti, koji se kreće u rasponu od prijevoda ...starijih i modernih književnih klasika, preko prijevoda suvremenih autora, do prijevoda djela popularne kulture.
Pred čitateljima je prvo kritičko izdanje Ezopuševih basni pohrvačenih Ignca Kristijanovića, objavljeno na početku prošle (2011.) godine u Nakladničkoj kući „Tonimir“ iz Varaždinskih Toplica, uz ...materijalnu pomoć Ogranka Matice hrvatske iz Varaždina.
Radi se o pretisku djela iz 1843. koji je svom priređivaču Joži Skoku dao priliku da opširnije progovori o dva u široj javnosti već gotovo zaboravljena imena, o legendarnom grčkom basnopiscu Ezopu i njegovu kajkavskom prevoditelju Ignacu Kristijanoviću.
Svezak obuhvaća devedeset basni iz prve naklade i trideset i sedam tekstova koje je Kristijanović objavljivao u svom kalendaru Danica zegrebečka od 1842. do 1850. godine.
Lakše čitanje starog teksta omogućuju paralelne transliteracije, a razumijevanje sadržaja opširan kajkavski rječnik.
Slijede dva iznimno poticajna priređivačeva eseja.
Prvi (Ezop i njegove basne u svjetskoj i hrvatskoj književnosti) najprije govori o Ezopovoj građanskoj osobnosti, a zatim o recepciji ezopovske basne u europskim i u hrvatskoj književnosti.
Skok poimence navodi tri najznačajnija europska basnopisca: La Fontainea, Lessinga i Krylova i tri najveća kajkavska pripovjedača 17. i 18. stoljeća: Habdelića, Zagrepca i Gašparotija kao nastavljače ezopovske tradicije.
Drugi je esej (Ignac Kristijanović i njegove Ezopuševe basne) posvećen osobi najplodnijeg prevoditelja Ezopovih basni u nas i najupornijeg borca za kajkavsko narječje kao književni jezik.
Svaka je basna popraćena odgovarajućom ilustracijom uzetom iz nekog od brojnih europskih izdanja Ezopovih basni.
Knjiga po svom sadržaju i opremi zadovoljava najstroža bibliofilska mjerila i svakako predstavlja još jedan vrijedan kamen u mozaiku starije kajkavske književnosti.
U radu se analiziraju frazemi i druge višerječnice u kajkavskim djelima ludbreškoga pisca Mladena Kerstnera, s namjerom da se utvrdi autorova frazeološka kreativnost kao posljedica upotrebe frazema u ...kontekstu.
Analizom po formalnome kriteriju utvrđeno je da sedamdeset posto građe čine preuzeti temeljni oblici općehrvatskih, podravskih i ludbreških frazema te ustaljene ludbreške varijante podravskih frazema, u kojima o autorskoj kreativnosti nema govora. Tek tridesetak posto građe čine autorske modifikacije ustaljenih frazema i varijanata te inovativne Kerstnerove višerječnice.
Semantičkom je analizom utvrđeno da je za razumijevanje čak 91% višerječnica (koje uključuju i frazeme) potrebno stereotipno znanje o podravskome kraju i poznavanje općekajkavskoga govora. Tomu je tako jer je autor s jedne strane želio stvoriti autentičnu sliku gornjopodravskoga naselja i njego-vih stanovnika sedamdesetih godina 20. stoljeća, a s druge je strane želio ostvariti što širu recepciju svojih djela i u ne-podravskoj i u ne-kajkavskoj Hrvatskoj. Balansirajući između tih dviju težnji, Kerstner je i općehrvatske štokavske frazeme i lokalne ludbreške kajkavske frazeme modificirao do razine po-dravskoga stereotipa.
Analiza ustaljenih ludbreških varijanata podravskih frazema pokazala je da do frazemske varijantnosti dolazi ponajviše radi prilagodbe frazema jezičnom i kulturno-geografskom prostoru dijelom kojega postaju.
U potrazi za Kerstnerovom frazeološkom kreativnošću pokazalo se da kreativnost nije bila autorova primarna nakana, već je to bilo stvaranje autentičnosti i humora, uz neprestano zadržavanje na jezičnoj i frazeološkoj razini koja je pristupačna širem sloju publike.
Šime Ljubić, hrvatski književni povjesničar u Ogledalu književne poviesti
jugoslavjanske na podučavanje mladeži (knj. II., 1869.) među kajkavske
pisce ubraja i hrvatske autore s područja ondašnje ...zapadne Ugarske i
Doljnje Austrije, danas gradišćanskohrvatskoga prostora, te ih u cjelini
naziva „književnost pisana kajkavštinom“. Kajkavsku i hrvatsku književnost
zapadnougarske regije Ljubić stavlja pod zajednički nazivnik poglavito
zato što smatra da hrvatski autori zapadnougarske regije pišu isto za
kajkavce, samo ugarske kajkavce. Žanrovskim, sadržajnim, pa i stilskim
obilježjima, gradišćanskohrvatska književnost bliska je dijelu kajkavske
književnosti 17. i 18. stoljeća. Prema tim kriterijima mogli bismo ih vezati
u jednu cjelinu, ali ne i kada je riječ o jeziku. Gradišćanski Hrvati govore
čakavskim i štokavskim narječjem, a kajkavaca je među njima malo. Na
cjelokupnome području koje se uzima kao gradišćansko u dijalektološkome
smislu postoji samo jedan govor dvaju sela Vedešin i Umok (Hidegség
i Fertőhomok) u zapadnoj Mađarskoj blizu Šoprona, koji bi se mogao
smatrati kajkavskim, iako ni on nije tipično kajkavski. Najbrojniji su čakavski
govori te je osnovicom gradišćanskohrvatskoga (književnog) jezika
postalo čakavsko narječje, odnosno ikavsko-ekavski govori sjevernoga i
srednjega Gradišća. Odgovor na pitanje zašto Šime Ljubić Hrvate zapadnougarske
regije i Doljnje Austrije smatra ugarskim kajkavcima trebalo
bi vjerojatno tražiti u činjenici da su prvi rezultati ozbiljnijih i sustavnijih
istraživanja jezika i kulture zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih
Hrvata objavljeni istom nakon Ljubićeva Ogledala književne poviesti jugoslavjanske
(1869.). Izvori kojima se Ljubić služio bile su ponajviše dvije
knjige: Bibliografia hrvatska iz 1860. Ivana Kukuljevića Sakcinskog i djelo
Geschichte der südslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und
kroatischen Literatur) Paula Josefa Šafaříka, objavljeno u Pragu 1865.
godine. Ljubić preuzima podatke iz navedene literature, većinom ne provjeravajući
njihovu točnost.
Ljubićevo djelo stoji na samome početku hrvatske književne povijesti i
treba ga promatrati u kontekstu vremena u kojemu je nastalo. Njegov je
cilj bio „prokrčiti put“ nasljednicima koji će dalje izgrađivati književnu
povijest. Iako njegovo djelo u nekim svojim postavkama nije relevantno
današnjoj književnoj povijesti, ono najbolje svjedoči o njezinim samim
početcima i važno je uporište daljnjega razvoja književne povijesti.
