Stoljećima potiskivana i stiskana u samostanske zidine, iz
kojih Je ipak nalazila izlaza, mistika Je riječ koja se danas susreće
u svim porama ljudskoga življenja i djelovanja, tako da već
ponegdje ...možemo govoriti o inflaciji mistike i mističnoga iskustva.
Zato treba najprije razlučiti što mistika jest, a što nije. Prije svega,
ona nije 'fuga mundi" - bijeg od svijeta. Kao što kršćanstvo živi u
svijetu, tako i mistika u njemu živi. Ona je u svijetu u punom smislu
riječi - kad je govor o kršćanskoj mistici - "euharistija poslije
euharistije, na stoje naglasak već odavno stavljao Ivan Zlatousti.
Mistično je iskustvo, dakle, življenje punine života, življenje iz
punine ljudskosti. Zato se mistika ne može nigdje drugdje živjeti
nego u svijetu. Mistika je Rahnerov "očovječeni čovjek",
nepomiješano ljudsko i božansko u čovjeku. Mistično iskustvo nije
jedino kršćansko autentično iskustvo. Kršćanski život i život
mistike ne razlikuju se po sadržaju, nego po načinu i intenzitetu
iskustva. Mistika prožima ljudsku svakodnevicu. Za Chardina ona
je ekstaza u svijetu znanosti i stvorenja. Njegovaje mistika mistika
"kozmičkoga Krista", mistika radosti radi toga što čovjek smije biti
sustvaratelj ovoga svijeta čije stvaranje još uvijek traje. U
sustvaranju svijeta čovjek doživljava svoje preobraženje; ono se
sastoji u "silaženju s brda". Ona nije samo služenje, ona je više
slavljenje kroz služenje. Ch. Bernard govori o apostolskoj mistici,
naglašavajući pritom da nije svaki apostolski rad i svaka kateheza ujedno i mistika. Mistika je sjedinjenje s voljom Božjom,
a ona se najbolje manifestira u osobnom suosjećanju bratove
radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Zato je ona življenje umiranja i
rađanja, Božje nazočnosti i odsutnosti. Kroz mistiku ne dolazi se
do nirvane, nego do osjećaja daje takvom čovjeku svejedno, tj.
sve ulazi u jedno mistično iskustvo koje je u biti iskustvo
zajedništva. Rahnerova "teologija ili mistika oslobođenja" u mistici
ide od življenja osobnoga unutarnjega oslobođenja od svih
egoizama. To je unutarnja revolucija koju čovjek sam proživljava
da bi je predao na mistagoški i katehetski način drugima. Zato
mistika živi u svakom svijetu i vremenu.
Poimanje župne zajednice, njezinoga života i rada, čini se, vrlo
je jasno definirano i određeno. No unatoć izvrsnim zaključcima pojedinih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila, kao i mnogih drugih ...kasnijih pastoralnih i katehetskih smjernica, a u najnovije vrijeme i dokumenta Hrvatske biskupske konferencije «župna kateheza u obnovi župne zajednice-Plan i program», postajemo svjesni da je dosadašnje «tkivo Crkve – župna zajednica» ona zajednica pred kojom se prostire put iz «zbrinute» u angažiranu zajednicu, ako uistinu želi biti živo tkivo evanđelja i Radosne vijesti. župna kateheza, kao i uključivanje vjernika laika, a kroz prizmu promišljanja uloge svećenika u cjelokupnom procesu, samo su neki od elemenata o kojima se u okviru ovoga članka želi progovoriti. U bojazni da «kad već ne možemo promijeniti činjenice, promijenimo izraze», članak donosi promišljanja o župnoj zajednici s teološkog i ekleziološkog aspekta, ulozi novoga Programa za župnu katehezu, ulozi svećenika i vjernika laika u obnovi lica župne zajednice, a sve to najprije kroz prizmu župne zajednice, zatim bazičnih zajednica, odnosno živih vjerničkih krugova. Temeljni izazov pred kojim se nalazimo nije svakako u promišljanju svećenika i njegova odnosa prema katehezi. Pravi se izazov ne sastoji čak ni u tome da razmišljamo kako i na koji način te u kojoj mjeri uključiti vjernike laike u aktivno pastoralno djelovanje u župi, nego se pravi izazov sastoji u tome da se vjernike tako odgoji i obrazuje da sama njihova izobrazba postane svjedočenjem bića Crkve. To je zapravo uloga župne kateheze u obnovi župne zajednice koja će se tek onda, iz one «zbrinute», moći razviti u angažiranu zajednicu.
Autor istražuje »Anđela Čuvara«, tiskovni medij za djecu i mladež, mjesečnik u prvoj polovini 20. st. u Hrvatskoj. Koliko je autoru poznato, do sada nisu postojala istraživanja o tom predmetu. Članak
...je strukturiran u četiri dijela. U prvom dijelu autor donosi opće podatke kojima čitatelja upoznaje s naslovom i podnaslovom, vremenom izlaženja, mjestima uređivanja, glavnim urednicima i suradnicima, kao i s općim značenjem toga mjesečnika u Crkvi u Hrvata i hrvatskome narodu. Uz prvi dio izrađena su dva priloga: kronološki red glavnih urednika i mjesta uređivanja i popis »Anđela
Čuvara« po godištima, s napomenom mjesta gdje se nalazi njegova građa. Za bolje (povijesno) razumijevanje autor, u drugom dijelu, »Anđela Čuvara« stavlja u kontekst pojave i razvoja tzv. »knjige za djecu« u Europi. Autor misli da bi ovo istraživanje u tom povijesnom kontekstu moglo također potaknuti na utvrđivanje povijesnoga razvoja i afi rmacije tiskovnih medija za mlade naraštaje u prvoj polovini 20. stoljeća. U trećem dijelu, primjereno tematskom težištu, autor u pet dimenzija ističe višeznačni doprinos »Anđela Čuvara« religioznom odgoju i općem odgoju i obrazovanju u Hrvatskoj. U okviru bogatoga doprinosa posebice se ističe dvojaki doprinos. Naime, kako se izlaženje »Anđela Čuvara« podudara s prvom fazom Katehetskoga pokreta u Europi i Hrvatskoj, autor drži da se njegov prvi doprinos ogledava u populariziranju tzv. psihološke metode u religioznom odgoju. Iz tekstova »Anđela Čuvara«, koji se u najvećoj mjeri odnose na književno-umjetničke prozne i poetske tekstove, kao i iz cjelokupnog konteksta, autoru se nadalje čini utemeljena teza da se drugi doprinos sastoji u moralnom odgoju odnosno u odgoju savjesti djece i mladih. U četvrtom dijelu
autor donosi četiri tematska nacrta s tri podnacrta kao poticaj za daljnja istraživanja. U zaključku se ističu neki važniji završni naglasci od povijesno-aktualnoga značenja.
U ovom radu analizira se svijet Biblije s obzirom na različite osobe koje se u njoj pojavljuju kao nositelji određenih radnji, ideja i pogleda na svijet, određenih odnosa prema Bogu, čovjeku i ...svijetu koji ih okružuje. Nakon nekih općenitih zapažanja o biblijskim osobama i uočavanja temelja njihove paradigmatske vrijednosti za ljudsko, točnije vjerničko doživljavanje stvarnosti, koju otkrivamo u simbolu i procesu simbologizacije, obrađujemo četiri konkretne starozavjetne (Abraham, Josip, David, Jona) i dvije novozavjetne (Nikodem, Izgubljeni sin) osobe. U prvom koraku sažeto iznosimo biblijsko pripovijedanje o njima, fabulu, a onda uočavamo teološke domete i paradigmatsku vrijednost pojedinih osoba, s posebnim osvrtom na tematiku opraštanja. Vodeći računa o teološko-eklezijalnoj, egzegetskoj, heremeneutičkoj i pedagoško-didaktičkoj uporabi Biblije u katehezi, o Bibliji koja propituje naš život i o konkretnom životu koji propituje Bibliju, svaku pojedinu osobu istražujemo po shemi: vidjeti – prosuditi – djelovati.
Svi biblijski likovi su paradigmatski likovi, modeli u kojima se odražava ljudsko povijesno stanje, ljudski uspjesi i tragedije, ljudska nadanja, stremljenja i razočaranja, ljudski međuodnosi i odnosi prema svekolikoj stvorenoj stvarnosti, jednostavno ljudski život. Svi su prikazani u optici odnosa prema vertikali, prema Bogu, izvorištu i dovršitelju života, prema čovjekovoj Bogom ili, filozofskim rječnikom rečeno, transcendentno određenoj stvarnosti. Abrahamova vjera, Josipova pravednost, Davidova ljudskost i Jonina tvrdoglavost, modeli su čovjekova zrcaljenja pred Bogom. A što se tiče opraštanja i pomirenja, Abraham je model preventivnog izbjegavanja i mogućnosti sukoba, model mirotvorstva koji unaprijed nudi oproštenje; Josip velikodušno oprašta onima koji su prema njemu neprijateljski postupili, i to baš kao braća. Ne gaji u sebi osvetu i mržnju, već razborito i postupno priprema promjenu braće i nudi im oproštenje i pomirenje; David je model ljudske slabosti koja ipak znade i opraštati i tražiti oproštenje i prihvatiti ga; Jona, premda čovjek Božji i prorok, tvrdokorno odbacuje Boga oproštenja, barem u odnosu prema neprijateljima. Jedino iz svijesti da je i sam potrebit oproštenja može u njemu dozrijeti prihvaćanje Božjega načina postupanja.
Novozavjetni likovi su uronjeni u cjelinu novozavjetne poruke koja sve ljudsko, čak i patnju, krivnju, pa i samu smrt, doživljava kao mjesto Božje blizine. U kristološkoj optici novozavjetni su autori uvjereni da Bog, unatoč smrti i onkraj smrti, nudi mogućnost konačnog dovršenja. Nikodem je tako osoba koja treba iskoraknuti iz tradicionalnog i stoljećima uobičajenog, prihvatiti Boga koji nudi novo rođenje, koje se povijesno najjasnije očituje u moći opraštanja. Izgubljeni sin je model čovjeka koji želi živjeti bez Boga, koji se želi ostvariti u samostojnosti i slobodi bez Boga. Takav pokušaj nužno rezultira totalnim egzistencijalnim padom iz kojega je moguće izaći jedino obraćenjem, kajanjem i traženjem oproštenja.
Unatoč većoj ili manjoj idealizaciji optikom vjere u Boga, svi biblijski likovi, čak i oni fiktivni, ljudi su svoga vremena i prostora, svi žive normalnim i uobičajenim ljudskim životom obogaćenim sviješću saveza s Bogom. U njima svaki čovjek, bez obzira na to kada, gdje i u kojim okolnostima živi, može tražiti i naći ispravan model integralnog ljudskog ostvarenja koje je od utjelovljena Božjega Sina prožeto božanskom stvarnošću i neodvojivo od nje.
Principijelna odluka Božjeg naroda da se približi ljudima današnjeg demokratskog i sve više individualističkog i pluralističkog društva, potaknula ga je da služi učenicima s ponudom "vjeronauka". ...Cijena za to bila je gubitak izrazitog župnokatehetskog profila u školi. Zauzvrat je Crkva koja se uputila u školu u njoj dobila proširen krug slušatelja Božje riječi. Vjeronauk kao kreativni školski predmet bogat metodičkim varijantama, sudjeluje u mjerenju, prosuđivanju, vrednovanju principijelnih teškoća te manje uspješnim učenicima pokazuje učinkovitije nastavne puteve. Ovaj članak formulira 14 uputa koje pomažu u nevolji, kako bi neugodna pismena kontrola nastavnog uspjeha postojala bez većih šteta.
Polazi se od činjenice da je kateheza u odnosu na prethodnu paradigmu u pokoncilskom vremenu promijenila svoje lice. Ta promjena prepoznatljiva je na četiri međusobno povezane razine.
U prvom dijelu ...se prikazuje interakcijski dijalog teologije i pedagogije sa pozitivnim učincima na religioznu pedagogiju i katehezu/katehetiku. U drugom dijelu riječ je o otvaranju kateheze psihologiji ljudskoga razvoja. Treći dio odnosi se na katehezu koja korespondira sa hermeneutičkim znanostima, posebice biblijskom hermeneutikom. U četvrtom dijelu autor raspravlja o napetosti koja nastaje između katoličke teologije, manjinskih kršćanskih zajednica, svjetskih religija i slobode savjesti u laičkom odgojno-obrazovnom sustavu; u središtu pažnje četvrtoga dijela nalazi se položaj konfesionalnog vjeronauka u javnoj školi. U petom dijelu autor donosi glavne rezultate odnosno zaključke bilance koja je dosad učinjena na području pokoncilske kateheze, na kojima se otvara perspektiva kateheze u vremenu koje je već započelo. Umjesto zaključka, napominjući da je nastupilo vrijeme za stvaranje bilance hrvatske pokoncilske kateheze, autor ističe da ovaj prilog može poslužiti kao znanstvena radna hipoteza za takav zadatak.
