Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, osnovano 1868. kao Društvo sv. Jeronima, postoji neprekidno 146 godina. Njegova je svrha promicanje i širenje kršćanske uljudbe među hrvatskim pukom, tj. ...promicanje i širenje kršćanskim duhom prožete književnosti, znanosti i prosvjete među svim stanovnicima Republike Hrvatske i Hrvatima diljem svijeta. U tu je svrhu Društvo izdavalo i izdaje knjige i razne časopise. Najraširenije sredstvo širenja književnosti kršćanskog nadahnuća jest kalendar “Danica” koji je do sada objavljen u 133 godišnja broja. Tijekom toga dugoga niza godina u njemu su objavljivali mnogi poznati i manje poznati pisci i pjesnici, među njima Franjo Iveković, Ivan Trnski, Dragutin Stražimir, Vjekoslav Klaić, Cvjetko Rubetić, Ferdo Rožić, Josip Zorić, Josip Kotarski, Josip Štadler, Josip Pazman, Rudolf Horvat, Rudolf Vimer, Dominik Gudek, Valentin Čebušnik, Velimir Deželić stariji, Velimir Deželić mlađi, Kerubin Šegvić, Josip Andrić, Ljubomir Maraković, Petar Grgec, Radovan Grgec i mnogi drugi.
U radu je ekscerpcijom crkvenog nazivlja iz reprezentativnog korpusa katekizama na hrvatskom jeziku, tiskanih tijekom 18. stoljeća, zabilježen velik broj danas poznatih, ali i potpuno nepoznatih ...crkvenih naziva. Odabrani korpus katekizama smatra se udžbeničkom literaturom za katolički vjeronauk u kojoj znanstveni stil prevladava nad književnoumjetničkim. Prati se izraz ekscerpiranih crkvenih naziva u dijakronijskoj perspektivi kako bi se pokazala uporabna norma (kao i značenje) u istovrsnim djelima tijekom stotinu godina. Među prikazanim primjerima primijećene su i određene izrazne varijante. Komparativnom analizom izraza i značenja povijesnih i suvremenih naziva uočavaju se posebnosti u značenjskim odnosima crkvenih naziva. Značenjska struktura crkvenog nazivlja upućuje na činjenicu da je terminologizacija crkvenoga nazivlja u 18. stoljeću provedena, ali da su postojale razlike u nekim izrazima i značenjima u odnosu na suvremeno crkveno nazivlje.
U radu je pozornost usmjerena na tri katekizma bellarminovske tradicije koji su nastali u Slavoniji u 18. stoljeću. To su: Put nebeski (Venecija, 1707.) Ivana Grličića, Dušu čuvajuće pohođenje ...(Budim, 1750.) Jerolima Lipovčića i Satir iliti divji čovik u nauku krstjanskom ubavistit (Pešta, 1766.) Đure Rapića. Usporednim čitanjem tumačenjâ četvrte Božje zapovijedi pokušalo se ukazati na sličnosti i razlike u oblikovanju modela obitelji u katekizamskom štivu posttridentskog razdoblja. Osim što je riječ o modelu koji implicira hijerarhijske odnose u kućanstvu i široj
društvenoj zajednici, htjelo se pokazati kako žanr katekizma, iako visoko normiran nabožni žanr, također podliježe subjektivnim i kontekstualnim utjecajima, što ga čini vrijednim izvorom za književnoantropološka istraživanja.
Svrha je rada istražiti različite pristupe proučavanju molitvenika i katekizama, građi koja se uglavnom svrstava u pobožnu literaturu i veže uz Crkvu i njezino učenje. U uvodnom dijelu rada dane su ...definicije molitvenika i katekizma te njihove razlike i tipologije. U drugom dijelu rada predstavljeni su rezultati pretraživanja triju najvećih skupnih kataloga u Hrvatskoj (Crolista, Metelwina i Zakija), potom kataloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatske znanstvene bibliografije te portala HRČAK kako bi se dobio uvid u literaturu u kojoj su istraživani molitvenici i/ili katekizmi, a s ciljem izdvajanja znanstvenih polja i grana kojima su takve publikacije predmet bavljenja. Literatura dobivena pretraživanjem tematski je analizirana te su na temelju UDK klasifikacijskih oznaka utvrđena polja i grane odnosno pristupi navedenoj temi. Time se nastojalo utvrditi opseg interdisciplinarnosti istraživanja koje se u posljednje vrijeme sve više aktualizira u znanstvenim krugovima. Temeljni je doprinos rada dobivanje uvida u načine istraživanja i bavljenja molitvenicima i katekizmima koje primjenjuju različite znanosti i struke.
Za pretkoncilskoga hrvatskog katoličkog svećenika, promatranoga na temelju pastoralnih udžbenika kojima se služio, nesumnjivo se može ustvrditi da visoko vrjednuje katehetsko poučavanje u opsegu ...svojega pastoralnog djelovanja. U skladu s pretkoncilskim teološkim individualizmom spasenja, on katehetsko poučavanje definira kao vješto pružanje prilike učenicima da preko nastojanja katehete usvoje sve što je potrebno za spasenje. Poučavanje u vjeri urezano je u habitus pretkoncilskoga svećenika kao njegova poglavita zadaća koju on shvaća kao trajno nastavljanje Isusove učiteljske službe u Crkvi u vidu svoje posredničke uloge 'alter Christusa'. Prvotni je predmet katehetske pouke za djecu i odrasle Isus Krist, cijeli sadržaj Objave kako je objavljena u Svetomu pismu i predaji, te kako je Crkva predlaže vjerovati. Pravovjernost se pritom želi pod svaku cijenu sačuvati. Svećenik-kateheta bio je svjestan da o kvalitetnoj sustavnoj i metodičkoj katehizaciji ovisi buduća generacija vjernika i plodonosno primanje sakramenata. Svrha katehetskoga poučavanja ne nalazi se samo u obrazovanju, nego i u disponiranju volje katehizanata da čine dobro. Upravo stoga svećenik se smatrao ne samo katehetom, nego i odgojiteljem u vjeri. Da bi to mogao biti, nastojao je osposobljavati se u pedagogiji, didaktici te metodici, obazirući se prilikom katehiziranja na konkretno iskustvo svojih naslovnika. Morao je dobro poznavati i specifičnosti dječjega te zavičajnoga govora, uvodeći ih postupno u razumijevanje religijskoga govora. S obzirom na metodologiju, služio se akromatičkom te heurističkom metodom, a često i njihovom kombinacijom kako bi istine vjere tumačio u pripovijedanju s biblijskom potkom, formulirajući sadržaj u nastavne jedinice, te provjeravajući na kraju sata usvojeno znanje. U svemu tomu kateheta se pokazao kao nezamjenjiv u katehetskomu nastavnom procesu, jer je kušao oživljavati nerijetko suhe i beživotne nastavne cjeline neoskolastičkih vjeronaučnih katekizama. U izboru gradiva slijedio je propisane neoskolastičke katekizme, a kasnije i deharbovske katekizme u kojima se gradivo vezivalo uz biblijske pripovijetke, kako bi katehetska poruka djeci bila zanimljiva, jer su pripovijetke ipak davale konkretni oblik apstraktnim dogmatsko-moralnim katekizamskim formulacijama. Školski je vjeronauk bio u svojemu planu i programu komplementaran sa župnom katehezom, jer su se obje komponente vjerske pouke služile istim pomagalom – katekizmom. Svećenik-kateheta djecu je i odrasle na župnoj katehezi poučavao i obredoslovnici (liturgici), tumačeći im crkvenu godinu te obrede, a snažan naglasak stavljao je i na sakramentalnu katehezu koja je u svojoj operacionalizaciji bila i dalje pod snažnim utjecajem neoskolastičkoga intelektualizma. Pretkoncilski je svećenik razvijao i euharistijsku katehezu, te priježenidbenu katehezu za zaručnike, a i sam sakrament pomirenja bio je katehetski intoniran u opsegu ispovjednikovih savjeta pokornicima. Individualno dušobrižničko vodstvo također je imalo svoje veoma snažne katehetske naglaske u sklopu individualnoga vodstva obitelji, djece i mladeži, te raznih staleža. Katehizaciju je nastojao dovesti u pastoralni međuodnos s propovijedanjem, odnosno s nedjeljnim i blagdanskim evanđeoskim perikopama. Takvim, za onodobne prilike, komplementarnim katehiziranjem nastojao ih je integrirati u župnu zajednicu.
