Badnji dan je u folklornom smislu najbogatiji dan u kršćanskoj
tradicijskoj kulturi, a u središtu su pozornosti badnjaci. U hrvatskoj
su tradicijskoj kulturi dvije vrste badnjaka. Prvu vrstu ...predstavljaju
lisnate grane cera ili ljeskove grane do dva metra duljine sa što više
resa. Ti badnjaci stavljani su nad vrata, pod strehu ili na krov kuće
i imaju estetski karakter. Drugu vrstu čine tri komada drveta, od
kojih je najdulje dužine metar do dva i debljine trideset do pedeset
centimetara, koji su se nekoć ritualno uvečer unosili u domove i palili
na ognjištima. Obred unošenja pratili su: tradicionalni katolički
pozdrav; čestitanja; posipanja žitom (pokatkad i slamom); polijevanje
vinom; molitve, posebice, preporuke. U nekim krajevima održavali su
se ophodi vezani uz badnjake.
U kršćanskoj tradicijskoj kulturi badnjaci su antropomorfirani i
uz njih se vezuje kult pokojnika. Vatra od badnjaka je mistificirana
te se proricalo po jačini vatre badnjaka na ognjištu kao i badnjih
krjesova. Vjerovalo se da ta vatra daje snagu nadolazećoj godini.
Ostatcima badnjaka narod je pripisivao apotropejske značajke, a
posipanje žitom je panspermijskoga karaktera.
Od konca devetnaestoga stoljeća badnjaci su, najprije u Splitu,
a potom i u drugim krajevima modificirani. Početkom trećega milenija
obred paljenja badnjaka kod Hrvata se ponegdje oživljava, a u
mnogim mjestima badnjaci su drva na kojima su urezani križevi i na
Badnju večer lože se u štednjacima.
Velike su sličnosti obreda i običaja vezanih uz badnjake kod
Hrvata katolika i Srba pravoslavaca.
