U članku se ističe kako teologija, ako želi odgovarati na znakove našeg vremena ili govoriti o Bogu, ne smije previdjeti probleme koje čovjek izaziva svojim odnosom prema prirodi i tako u njoj ruši ...svaku ravnotežu. Nadu u bolju budućnost ne može podržati samo uvjerenje da su Bog ili neke druge transcendentne sile te koje određuju sudbinu svijeta. Moramo biti svjesni da Bog djeluje po nama i da se smijemo nadati samo ako smo svjesni vlastite odgovornosti i ako u skladu sa svojim snagama činimo ono što nam nalaže savjest. Stoga je potrebno produbljavanje osobne vjere u kršćana i istinsko svjetovno povezivanje svih religija glede biti vjerskih pogleda na svijet i iz nje proizlazeće duhovnosti, holističkog razumijevanja čovjeka i svijeta uopće. Time bi se osigurao mir i zaštita od nasilja prema čovjeku i prirodi. Ekološka teologija je zbog toga vrlo važna, a još više življenje i djelovanje u skladu s njezinim pogledima.
Za kršćansku teologiju Mateljan, Ante
Nova prisutnost,
08/2009, Letnik:
VII, Številka:
2
Journal Article
Odprti dostop
U izlaganju autor polazi od posebnosti kršćanske teologije utemeljene na ispovijesti vjere u Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka te na teološkom poimanju vremena kao povijesti spasenja. ...Ukoliko želi biti doista kršćanska, teologija je usmjerena uvođenju u otajstvo Isusa Krista, u samoj sebi dijaloška, organska i crkvena te se treba razvijati u kontekstu sadržaja i života autentično kršćanske vjere. Iako nastoji odgovoriti na egzistencijalna pitanja svakoga čovjeka i svih vremena, kršćanska teologija neodvojiva je od samoga teologa koji izlaže odgovor vjere na znanstven način. Konačno, u dijalogu sa suvremenim prirodnim i humanističkim znanostima, za kršćansku teologiju je odlučujući koncept vremena i povijesti te poimanje ljudske osobe. Autor na kraju, uz »Dekalog za kršćansku teologiju«, zaključuje da se mnogovrsno nastojanje oko ostvarenja integralne kršćanske teologije može ostvariti samo na temelju ideje ljubavi, koju treba postaviti u središte teološkog i antropološkog govora.
Pitanje deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije zaoštrava se problematiziranjem identiteta kako pojedinaca tako i zajednica, posebno onih etničkih i nacionalnih. To se problematiziranje ...intenzivira slabljenjem uloge nacionalnih država uslijed globalizacije te se strahuje da će nacionalne kulture ostati bez svog najjačeg zaštitinika – nacionalne države. Upravo u Petrićevo vrijeme kada se stvaranjem nacionalnih država ‘nacionaliziraju’ kulture europskih naroda, a njihove filozofije postaju bitnim formativnim kulturnim identifikacijskim elementom, filozof s Cresa dolazi s provokantnom tezom da začetak europske filozofije nije u starogrčkoj, nego u egipatskoj i kaldejskoj mudrosti. Ta je njegova teza bila i do danas je potiskivana u drugi plan činjenicom što se Petrića stoljećima stiliziralo kao najborbenijeg renesansnog platoničara i kritičara ‘bezbožnog’ Aristotela i aristotelizma. Analizom Petrićevih tekstova ilustrira se njegova dehelenizacijska inicijativa, profilira njegov motiv da se razotkriju korijeni grčke filozofije i naglasi crkvena recepcija egipatske i kaldejeske ‘pobožne’ mudrosti za koju se zalaže i nagovara papu Grgura XIV. Da naredi da se, uz Platonovu filozofiju, uvede na učilišta umjesto ‘bezbožnog’ aristotelizma. Na kraju se naznačuje suvremeni diskurs o toj Petrićevoj inicijativi u izmijenjenom političkom i ideologijskom kontekstu u kojem je najglasniji spor među afrocentrističke teze o europskoj kulturnoj ‘krađi’ i sjevernoafričkom porijeklu filozofije i eurocentrističke teze o ‘samoniklosti grčke narodne’ filozofije, kako bi rekao Albert Bazala, koja je zaštitni znak identiteta europske filozofije i kulture u cjelini.
