U članku koji slijedi želimo iznijeti nekoliko teoloških promišljanja Karla Rahnera
o simbolu Presvetog Srca Isusova i njegovoj ulozi u kristološkoj interpretaciji
povijesti spasenja.
Kongregacija za ...bogoštovlje i disciplinu sakramenata ukazuje na potrebu štovanja
i širenja pobožnosti Presvetomu Srcu Isusovu. Na petak poslije druge nedjelje
po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Osim liturgijskog
slavlja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kristovo Srce.
Nema dvojbe da je pobožnost Spasiteljevu Srcu bio i jest jedan od najraširenijih
i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti.
Shvaćen u svjetlu božanskog Pisma, izraz »Srce Isusovo« označuje samo Kristovo
otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj
i bitnoj jezgri: Božji Sin, nestvorena mudrost, beskrajna ljubav, počelo
spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. »Srce Isusovo« je Krist, utjelovljena
i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnje — s beskrajnom božansko–ljudskom
ljubavlju — u Duhu pro–tegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama.
In this article we wish to present several of Karl Rahner’s theological reflections on
the symbol of the Divine Heart of Jesus and its role in the christological interpretation
of salvation history. The Congregation for Divine Worship and the Discipline
of the Sacraments points out the need to revere and spread the devotion to the Most
Sacred Heart of Jesus. On the Friday following the Second Sunday after Pentecost
the Church celebrates the Feast of the Most Sacred Heart of Jesus. Aside from the
liturgical celebration, there are numerous other expressions of devotion to the Heart
of Christ. Without a doubt, the devotion to the Saviour’s Heart was and is one of
the most widespread and cherished expressions of ecclesiastical devotion. When understood
in light of the Divine Scripture, the phrase »Heart of Christ« signifies the
very mystery itself of Christ, the totality of His being, as seen at its most intimate
and essential core: the Son of God, uncreated wisdom, infinite love, the principle of
salvation and sanctification for all of mankind. »The Heart of Jesus« is Christ, the incarnate
and salvific Word which is in itself, internally — with infinite divine–human
love — extended in the Spirit to the Father and to all men, His brothers and sisters.
Haightova tvrdnja da je Isus simbol Božji u središtu je njegove kristologije koja, generičkom metodom kritičke korelacije i konverzacije, treba unutar kristološkog pluralizma novozavjetnih ...kristologija najbolje prenijeti središnju poruku za postmoderno vrijeme, da je Isus svojim simboličkim spasenjskim posredovanjem Božje prisutnosti donositelj Božjeg spasenja. Tu poruku moguće je prenijeti postmodernoj kulturi po reinterpretaciji temeljnih kršćanskih religioznih simbola koji bi bili razumljivi i smisleni u njezinom kulturnom kontekstu, a kojom bi se izbjegao tradicionalizam ili fundamentalizam, te radikalni liberalizam s krajnjim ciljem da vjera preuzme oblik kulture u kojoj se implementira. U isto vrijeme, ta reinterpretacija trebala bi ostati vjerna tradiciji i osnažiti vjernički život kršćanske zajednice. Cilj rada je prezentacija, analiza i kritičko vrednovanje značenja religioznog simbola u Haightovoj teologiji, a napose identifikacije Isusa kao Božjeg simbola kroz čiju se dijalektičku strukturu izražava njegovo bogočovještvo. Preferirajući pneumatološku kristologiju koja izbjegava hipostatizaciju Boga kao Riječi u ivanovskoj Logos kristologiji i omogućuje adekvatnije izricanje Božjeg djelovanja u svijetu kroz simbol Boga kao Duha, Haight u svojoj kristologiji polazi "odozdo" od egzistencijalno-povijesnog Isusa iz Nazareta koji je dostupan svih ljudima kroz iskustvo Isusa kao individualne i partikularne ljudske osobe, koja kao religiozni simbol posreduje Božju spasenjsku prisutnost. U tom smislu, Haight želi reinterpretirati Nicejsko i Kalcedonski nauk na način da je Isus bio ljudska osoba s integralnom ljudskom naravi, u kojem je "nitko manji od Boga", dakle, božanska narav, bio na djelu. Prenaglašavanjem simbolizma u Isusovom spasenjskom posredništvu (jer simbol posreduje nešto različito od sebe) i njegove dijalektičke strukture (da se u isto vrijeme može tvrditi da Isus jest i nije Bog), Haight pokazuje samo soteriološki interes, bez ontološkoga kristološkog pitanja, tko je Isus u sebi i u odnosu prema Bogu. Njegov pokušaj odgovora svodi se na kvantitativno razlikovanje Božje prisutnosti u Isusu i drugim ljudima, gdje je Bog bio na superlativan način prisutan u Isusu, a da istovremeno, uz jasno potvrđivanje Isusova čovještva i konsupstancijalnosti s ljudima, izostaje izravno afirmiranje njegove božanske naravi. Razdvajanje soteriologije od kristologije ima za posljedicu to da kristocentrizam ustupa mjesto Haightovom teocentrizmu koji omogućuje druga i jednako valjana spasenjska posredovanja izvan Krista i kršćanstva, što ponovno afirmira "deiktičku" teoriju božanskog posredovanja, bez jasne identifikacije Riječi s jedinim istinskim Bogom.
Haight's claim that Jesus is a symbol of God is the focal point of his christology (uncapitalized throughout his works). Through the genetic method of critical correlation and conversation, within the christological pluralism of New Testament christologies, Haight conveys his central message for the postmodern period that Jesus is the bearer of God's salvation by his symbolical salvific mediation of God's presence. This message can be conveyed to the postmodern culture by reinterpreting the fundamental Christian religious symbols, which should be intelligible in the cultural context in order to avoid traditionalism, fundamentalism and radical liberalism, with the ultimate goal for faith to assume the form of the culture in which it is implemented. At the same time, such reinterpretation must remain faithful to tradition and strengthen the life of the Christian community. The objective of this dissertation is to present, analyze and critically assess the meaning of religious symbols in Haight's theology, especially the identification of Jesus as God's symbol, whose divinity and humanity are expressed through his dialectical structure. Preferring Spirit christology that avoids the hypostatization of God as Word in Johannine Logos christology, in order to express God's activity in the world through the symbol of God as Spirit, Haight begins from "below" in his christology, from the existentialhistorical Jesus of Nazareth, who is accessible to all people through their experience of Him as an individual and particular human person, who mediates God's salvific presence as a religious symbol. Although Haight claims to accept Nicaea and Chalcedon, professing that Jesus was a human person with an integral human nature in whom "no less than God," divine nature was at work, his reinterpretation of the Councils significantly alters the meaning. Overemphasizing symbolism in Jesus' salvific mediation (a symbol mediates something other than itself) and its dialectical structure (so that at the same time it is possible to say that Jesus is and is not God), Haight demonstrates merely a soteriological concern without asking the ontological christological question of who Jesus is in himself and in relation to God. Haight’s attempt to answer the christological question boils down to a quantitative differentiation of God's presence to Jesus and to other people, wherein God was present to Jesus in a superlative manner. Haight clearly confirms Jesus' humanity and consubstantiality with other human persons but there is no direct affirmation of Jesus' divine nature. The separation of soteriology from christology results in christocentrism being replaced by Haight's version of theocentrism, which allows for other and equally valid salvific mediations without Christ and outside Christianity, thereby reaffirming the old deictic theory of divine mediation without the clear identification of the Word as the only one and true God.
Disertacija je podijeljena na dva dijela. U prvom, uvodnom dijelu, autorica najprije prikazuje dosadašnje spoznaje o Šagi-Bunićevu znanstvenom doprinosu u njegovim objavljenim radovima na latinskom ...jeziku, posebice se zadržavajući na onome što su kao njihovu osobitu vrijednost istaknuli teolozi svjetskoga glasa (prvo poglavlje). Potom predočava sadržaj Šagi-Bunićevih neobjavljenih spisa koji predstavljaju izvor novih spoznaja o autorovim istraživanjima kristologije prvih stoljeća Crkve. Detaljno obrađuje njegovu korespondenciju s Hadrijanom Borakom te donosi bitne informacije o Šagi-Bunićevim neobjavljenim radovima, nacrtima i bilješkama o efeškoj kristološkoj problematici (drugo poglavlje). Drugi i glavni dio rada nosi isti naslov kao i sama disertacija: „Efeška kristološka kontroverzija prema djelima T. J. Šagi-Bunića – od raskola (431.) do sjedinjenja (433.)“. U njemu autorica rekonstruira Šagi-Bunićeve započete i ne do kraja realizirane ideje da napiše jedno sustavno djelo o efeškoj kristološkoj kontroverziji. Taj je dio podijeljen na šest poglavlja. U prvome poglavlju autorica obrađuje Šagi-Bunićeva izvorna promišljanja o temeljnim prijeporima Ćirilove i antiohijske kristološke spekulacije u predvečerje Efeškoga sabora. Njegovim uvidima o samome saboru i o žalosnom raskolu do kojega je došlo između antiohijskih i aleksandrijskih biskupa, bavi se u drugome poglavlju. U trećem iznosi zanimljive informacije koje Šagi-Bunić donosi o više ili manje (ne)uspješnim pokušajima mirenja dviju kristoloških struja nakon Efeškoga sabora, a koji su pokušaji rezultirali time da su antiohijci odlučili predložiti Ćirilu svoj Antiohijski simbol kao temelj sjedinjenja. Autorovu analizu toga Simbola detaljno prikazuje u ĉetvrtom poglavlju. U petom poglavlju progovara o sjedinjenju između Ivana Antiohijskog i Ćirila Aleksandrijskog koje je bilo sklopljeno 433. g. na temelju Ćirilove poslanice Laetentur coeli u koju je Aleksandrinac uklopio Antiohijski simbol. Na koncu, u šestom poglavlju, saţima najznaĉajnije autorove uvide o utjecaju poslanice Laetentur coeli (i, preko nje, o utjecaju Antiohijskog simbola) na Kalcedonsku definiciju. U zakljuĉku autorica donosi kritičku prosudbu vlastita doprinosa obrađenoj temi te prosudbu o specifičnostima Šagi-Bunićevih neobjavljenih istraživanja o efeškoj kristološkoj kontroverziji.
La dissertazione è divisa in due parti. Nella prima, che ha funzione introduttiva, l’autrice raccoglie anzitutto le conoscenze che si hanno fino ad oggi sul contributo scientifico di Šagi-Bunić attraverso le sue opere pubblicate in lingua latina, soffermandosi soprattutto su quello che teologi di fama mondiale hanno messo in evidenza (capitolo primo). Poi presenta il contenuto degli scritti inediti di Šagi-Bunić che sono la fonte delle nuove conoscenze sulle ricerche cristologiche che l’autore fa sui primi secoli della Chiesa. Inoltre esamina dettagliatamente la corrispondenza tra Šagi-Bunić e Adriano Borak, riportando informazioni essenziali sulle opere inedite del primo e sugli schemi, sulle annotazioni, che questi elabora, riguardo alla problematica cristologica efesina (capitolo secondo). La seconda e più importante parte del lavoro porta lo stesso titolo della dissertazione: “La controversia cristologica efesina secondo le opere di T. J Šagi-Bunić – dallo scisma (431) all’unione (433)”. In essa l’autrice ricostruisce le idee iniziate e non realizzate pienamente di Šagi-Bunić che voleva un’opera sistematica sulla controversia cristologica efesina. Questa parte è suddivisa in sei capitoli. Nel capitolo primo l’autrice tratta le riflessioni genuine di Šagi-Bunić sulle fondamentali controversie tra Cirillo d’Alessandria e le speculazioni cristologiche antiochene alla vigilia del Concilio di Efeso. Il capitolo secondo si occupa delle sue conoscenze sullo stesso Concilio e del triste scisma avvenuto tra i vescovi antiocheni e quelli alessandrini. Nel capitolo terzo riporta le interessanti informazioni che Šagi-Bunić raccoglie circa i tentativi, più o meno efficaci, di pacificazione delle due correnti dopo il Concilio di Efeso. Tentativi che vedevano gli antiocheni come coloro che proponevano a Cirillo il proprio Simbolo Antiocheno come fondamento dell’unione. L’analisi dettagliata che Šagi-Bunić fa di tale Simbolo è l’oggetto del quarto capitolo. Nel capitolo quinto tratta dell’unione tra Giovanni Antiocheno e Cirillo d’Alessandria che si fece nel 433 sulla base della lettera di Cirillo Laetentur coeli, nella quale l’Alessandrino ha incluso il Simbolo Antiocheno. Alla fine, nel capitolo sesto, riassume le più importanti intuizioni dell’autore sull’influsso che la Lettera Laetentur coeli (e attraverso di essa sull’influsso del Simbolo Antiocheno) ha avuto sulla definizione Calcedonense. Nella conclusione l’autrice fa una valutazione critica sia del proprio contributo sul tema trattato che sulla specificità delle ricerche inedite riguardo alla controversia cristologica efesina di ŠagiBunić.
The dissertation is divided into two parts. In the first, which has an introductory function, the author first collects the knowledge that has been gained to date on the scientific contribution of Šagi-Bunić through her works published in Latin, focusing mainly on what world-famous theologians have highlighted (chapter one). Then it presents the content of Šagi-Bunić's unpublished writings, which are the source of new knowledge about the Christological research that the author does about the first centuries of the Church. In addition, it examines in detail the correspondence between Šagi-Bunić and Adriano Borak, giving essential information on the unpublished works of the former and on the patterns, the annotations he elaborates, concerning the Ephesian Christological problem (chapter two). The second and most important part of the work carries the same title as the dissertation: “The Ephesian Christological controversy according to the works of T. J Šagi-Bunić - from schism (431) to union (433).” In it, the author reconstructs the initiated and unrealized ideas of Šagi-Bunić who wanted a systematic work on the Ephesian Christological controversy. This part is divided into six chapters. In the first chapter, the author deals with the genuine reflections of Šagi-Bunić on the fundamental disputes between Cyril of Alexandria and the crystological speculations against ochene on the eve of the Council of Ephesus. Chapter Two deals with his knowledge of the same council and the sad schism that took place between the Antiochene and Alexandrian bishops. In chapter three, the interesting information Šagi-Bunić gathers about attempts, more or less effective, to pacify the two currents after the Council of Ephesus. Attempts to see the antiochenes as those who proposed to Cyril his own Antiochene Symbol as the foundation of the union. The detailed analysis Šagi-Bunić makes of this Symbol is the subject of the fourth chapter. In the fifth chapter it deals with the union between John Antiochene and Cyril of Alexandria which was made in 433 on the basis of Cirillo Laetentur coeli's letter, in which Alexandrine included the Antiochene Symbol. Finally, in chapter six, he summarizes the author's most important insights into the influence that the Letter Laetentur coels (and through it on the influence of the Antiochene Symbol) had on the Calcedonense definition. In the conclusion, the author makes a critical assessment of both her contribution on the subject and the specificity of unpublished research on the Ephesian Christological controversy of ŠagiBunić.
U aktualnom vremenu, koje se nalazi između post-moderne
i kasne-moderne, pitanje o sudbini povijesti postaje sve hitnije,
do te mjere, da se danas mnogi pitaju mogu li se filozofija i teologija
...povijesti uzdići na nivo znanosti, istodobno postajući sve
nesigurnije s obzirom na sadržaj onoga što je u biti povijest. Ovaj
članak želi temeljitom analizom pokazati da problem nije u potpunosti
nov, nego se nalazi i u filozofskoj i u teološkoj refleksiji u 20.
stoljeću i to analizirajući sva djela jednog od najpoznatijih belgijskih
teologa Gustava Thilsa, utemeljitelja i prvog direktora, između
ostaloga, slavne revije Revue Théologique de Louvain. Članak
se bavi trima interesantnim tezama Gustava Thilsa koje su sinteza
njegova istraživanja, a govore o činjenici da povijest nastavlja
s postojanjem iako je od Kristova utjelovljenja povijest podijeljena
na dva dijela: ante i post Christum natum (prije i poslije Kristova
rođenja). Prva teza (inkarnacionistička) izjavljuje da povijest
nastavlja u mjeri u kojoj se odnosi na svjetsku stvarnost kojom se
bavio i Isus Krist. Druga teza, ona eshatološka, potvrđuje suprotno,
tj. nužnost ulaska bljeskova vječnosti u vrijeme, dopuštajući
“s određene distance” povijesnim procesima bolju interpretaciju
duhovnog smisla. Trećom tezom Thils nedvosmisleno izjavljuje da
sadržaj povijesti jest trajni impuls koji dolazi od Duha Svetoga,
koji dolazi izvana i, dakle, osigurava da povijest postoji i da se o njoj može teološki i filozofski promišljati. Thilsova glavna teza jest:
Isus Krist utjelovio se u povijesti iako ona nužno mora nestati.
Cilj ovoga rada je predstavljanje specifičnog teološkog pravca koji se naziva „dramatska teologija“. Pri tome se kao prvo nastoji u kratkim crtama obrazložiti kontekst nastanka te teologije, koji je ...tijesno vezan uz teološko djelovanje Karla Bartha i Gustava Auléna te napose uz njihovu kritiku liberalno-prosvjetiteljske teologije Adolfa von Harnacka. Centralni dio ovog rada vezan je uz predstavljanje takozvane insbruške dramatske teologije te nauk njezina utemeljitelja Raymunda Schwagera. Pri tome osobito nastojim obratiti pozornost na Schwagerovu sintezu ignacijske duhovnosti, teološke ostavštine Hansa Ursa von Balthasara te osebujnog djela francuskog mislioca Renéa Girarda. Vrijednost dramatske teologije očituje se kroz novo sagledavanje važnih antropoloških, kristoloških i soterioloških pitanja. Također, čini se da ona uspijeva na nov način sagledati cjelinu biblijske misli i poruke.
Cilj ovoga rada je predstavljanje specifičnog teološkog pravca koji se naziva „dramatska teologija“. Pri tome se kao prvo nastoji u kratkim crtama obrazložiti kontekst nastanka te teologije, koji je ...tijesno vezan uz teološko djelovanje Karla Bartha i Gustava Auléna te napose uz njihovu kritiku liberalno-prosvjetiteljske teologije Adolfa von Harnacka. Centralni dio ovog rada vezan je uz predstavljanje takozvane insbruške dramatske teologije te nauk njezina utemeljitelja Raymunda Schwagera. Pri tome osobito nastojim obratiti pozornost na Schwagerovu sintezu ignacijske duhovnosti, teološke ostavštine Hansa Ursa von Balthasara te osebujnog djela francuskog mislioca Renéa Girarda. Vrijednost dramatske teologije očituje se kroz novo sagledavanje važnih antropoloških, kristoloških i soterioloških pitanja. Također, čini se da ona uspijeva na nov način sagledati cjelinu biblijske misli i poruke.
Autori ovim prilogom žele upoznati čitatelje s temeljnim kristološkim postavkama američkog prezbiterijanca Johna Hicka. Hickova kristologija (koju on naziva agape kristologija) usko je vezana uz ...njegovu pluralističku (teološko-religijsku) poziciju, a teze koje iz nje proizlaze usmjerene su uglavnom na obranu te pozicije. Osim toga, Hick upućuje kritiku kalcedonskoj inkarnacijskoj kristologiji i doslovnome govoru o utjelovljenju Sina Božjega, predlažući pritom dinamički umjesto ontološkoga govora unutar agape kristologije. U svom kristološkom promišljanju razmatra također mogućnost višestrukog utjelovljenja, i to s ciljem relativizacije normativno-spasenjske uloge Isusa Krista. Prihvaćajući stupnjevitu kristologiju, govori o utjelovljenju kao mitu, odnosno metafori, stavljajući Isusa Krista u isti rang s duhovnim vođama i učiteljima drugih religijskih tradicija.
Starozavjetni mesijanski naslovi odigrali su značajnu ulogu u nastanku novozavjetne kristologije. Pavao dijeli većinu tih naslova s drugim novozavjetnim autorima, što ne znači da s njima u potpunosti ...dijeli i njihov sadržaj. To proizlazi iz same činjenice da se on ne bavi životom i učenjem Isusa iz Nazareta i odnosom niskosti njegove zemaljske egzistencije prema uzvišenosti mesijanskog poslanja, već je sav usredotočen na Isusovu smrt i uskrsnuće. Još k tome, Pavao nema pred očima samo Isusovu smrt nego smrt na križu. Štoviše, križ postaje središtem njegova evanđelja, što i ideji starozavjetnog mesijanizma daje posve novo obilježje. Članak se bavi upravo tim pitanjem odnosa Pavlove teologije križa i ideje mesijanizma. Točnije, kako je u Pavlovim zajednicama od ranokršćanske vjere da je Bog Isusa, optužena za mesijanizam i osuđena na sramotnu smrt na križu, učinio Mesijom i Spasiteljem, došlo do vjere u Isusa kao Gospodina i Sina Božjega? Usto, važnu ulogu u nastanku specifične Pavlove kristologije ima i ideja preegzistentnoga Sina Božjega, odnosno njezin odnos prema ideji mesijanizma i teologiji križa.
Riječi “Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni
učiniste” (Mt 25,40) Šagi-Bunić je smatrao temeljnim polazištem
izgradnje civilizacije ljubavi, iščitavajući iz njih da se Sin Božji
...poistovjetio, sjedinio sa svakim čovjekom te da u svakome čovjeku treba vidjeti Isusa Krista. Smatrao je da su te iste riječi također sastavni dio Irenejeva nauka o rekapitulaciji. O njoj je pisao u nekoliko navrata, te je želio izraditi teološku analizu Irenejevih promišljanja, uvjeren da ona mogu pružiti dodatno teološko utemeljenje civilizaciji ljubavi. U ovome članku želimo donijeti prilog njegovim neostvarenim nakanama. Irenejevim spisima pristupamo analitičko-deduktivnom metodom. Preciznije, nastojimo pronaći i analizirati ona mjesta u kojima lionski biskup govori o onome što Šagi-Bunić podrazumijeva pod Mt 25,40 te otud izvodimo zaključke o mogućim tumačenjima
Irenejeve rekapitulacije i o njihovoj bliskosti sa Šagi-Bunićevim
promišljanjima. Članak je podijeljen na dva poglavlja. U prvome istražujemo pitanje sjedinjenja i poistovjećivanja Logosa sa svakim čovjekom. U drugome, u tri koraka, tragamo za onim mjestima u Irenejevim djelima u kojima govori o Božjoj vidljivosti i gledanju Boga. Pronalazimo da Irenejeva teologija rekapitulacije svega u Kristu, s naglašeno univerzalnom soteriologijom i razvojnom antropologijom, u sebi – bilo izričito bilo implicitno – sadrži ideje koje je Šagi-Bunić izvodio iz Mt 25,40. Zaključujemo da bi se Irenejeve riječi “Gloria enim Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei” mogle i ovako protumačiti: Slava Božja je svaki živi čovjek. Život čovjekov je gledanje Boga u svakome čovjeku.
PDF
