U članku su prezentirani rezultati istraživanja o sudionicima savjetovanja s javnošću (e-savjetovanja) o propisima i planskim dokumentima kojima se uređuju organizacija i obavljanje javne arhivske ...službe u Hrvatskoj. Podatci su prikupljeni metodom kvantitativne analize sadržaja pojedinačnih izvješća o provedenim savjetovanjima od 2017. do 2020. godine dostupnih na središnjem mrežnom portalu e-Savjetovanja i popratnih dokumenata. Nakon uvoda slijedi teorijski dio, u kojem je ukratko opisan normativni okvir provedbe e-savjetovanja u Hrvatskoj, arhivski propisi i planski dokument, o kojima je provedeno e-savjetovanje te metodologija istraživanja. Potom su prezentirani rezultati istraživanja te se o njima raspravlja. Prezentirani podatci o broju i strukturi sudionika (fizičke osobe, razne kategorije pravnih osoba) te broju komentara koje upućuju (ukupno i po pojedinom e-savjetovanju) interpretirani su kao važan pokazatelj zainteresiranosti društvene okoline za javnu arhivsku službu, odnosno rad državnih arhiva kojima je njezino obavljanje povjereno. S druge strane, sudjelovanje u e-savjetovanjima pojedinih strukovnih arhivističkih društava, državnih arhiva i njihovih administrativnih i stručnih djelatnika interpretirano je kao pokazatelj zainteresiranosti za jačanje normativne infrastrukture vlastite službe.
Counsellings with the public are in the Croatian context a relatively new instrument of public participation in legislating regulations and other general acts whose characteristics and effects have not been scientifically researched in practice to a greater extent. The aim of the paper is to contribute to these perceptions by the elaboration of a subject i.e. analysing the participants of e-counsellings on regulations and planning documents that concern organizing and performance of the public archival service in Croatia. The subject is suited for a complete elaboration, since in the period from 2017 to 2020 the competent Ministry of Culture (renamed in July 2020 Ministry of Culture and Media) had carried out counsellings via the central internet portal on 8 such legal acts (two laws, five ordinances and one planning document). Apart from the new ordinance on evidences that has yet to be regulated, this constitutes a comprehensive normative and planning framework of the public archival service coordinated with changes in the surroundings where public archives work. The data had been gathered by the method of quantitative analysing of the content of individual reports on conducted counsellings available on e-Counselling portal, as well as additional documents. The Data on the number and structure of participants (natural persons, various categories of corporations) and amount of comments they sent (in total and for each e-counselling) are interpreted as an important indicator of the public interest for the public archival service i.e. the work of the state archives who are intrusted with performing it. On the other hand, the participation of individual professional archival societies, state archives and their administrative and professional employees on e-counsellings is interpreted as the indicator of interest for strengthening of normative infrastructure pertaining to their own service. The total of 412 comments was sent to the analysed e-counsellings, submitted by 56 participants. Since individual procedure of e-counselling is conducted for each legal act, the same natural person or corporation can appear as a participant in several counsellings. Therefore, in the total number of 56 participants individual natural persons or corporations were counted more than once, depending on the number of e-counsellings they participated in. Further analysis established that 40 different natural persons and coorporations participated in e-counsellings. The largest number of participants, as far as 30 or 75 %, participated in just one e-counselling. Six participants took part in two counsellings (15 %), whereas three counsellings had three participants (7.5 %). Four counsellings had no participants, whereas only one person (2.5 %) took part in five of them, which is also the largest number of noted participations by the same participant. Research results further show that from the total of 40 various participants of e-councellings 30 of them are natural persons and only 10 corporations. In the process, the natural persons had 43 and the corporations 13 participations. The same number of persons from the professional archival community (administrative and professional employees in archives, state archives and professional archival associations) and persons from social environment i.e. interested public in the broad sense participated in e-counsellings. The former comprises of 21 participants and the latter has 19 of them. The biggest difference between the two groups concerns the number of participations. The professional archival community had 35, whereas other interested public 21 participations. The presented results indicate a rather low level of interest of the general public, as well as the professional archival community, for the normative infrastructure of the public archival service. This conclusion is supported by the comparison of the number of participants from both groups with other relevant data, such as the number of creators of documental and archival records under the jurisdiction of state archives i.e. the number of employees in state archives. The authorised ministry and state archives should use this as the basis for re-examination of the current approach in implementing e-counsellings i.e. encourage them to further motivate the professional community and the general public to participate in this segment of their work. The lower turnout can certainly be put into context of influences of the e-counsellings that had so far taken place, regarding the formation of the final proposals of legal acts in terms of the level of acceptance of the sent suggestions (comments). Analysis of this segment, including the content and types of comments (without arguments, with arguments, technical, professional etc.), is only pointed out in this paper as a subject that warrants separate research.
The article discusses the circumstances of the establishment of the Youth Salon exhibition in the autumn of 1968 and its role in profiling the socio-political identity of young artists in the ...following period. The starting claim is that the current knowledge about how much events related to global and local student protests directly influenced the art scene in socialist Croatia and Yugoslavia is relatively modest, that is, that the connection between a certain type of avant-garde artistic practice and particular historical context is based on general assumptions. In order to clarify these ties, the article reflects on the cultural policy that immediately preceded the rebellious year, which was marked by general reform efforts in socialist Croatia and the Socialist Federal Republic of Yugoslavia in the second half of the 1960s. The social position of young artists became one of the important topics in regard to the reform efforts in the field of culture, as evidenced by the intensity of discussions at the level of the League of Socialist Youth. The text further explains the material and professional working conditions of young artists and the reasons for their dissatisfaction with the cultural and artistic system. Light is shed on events related to student protests at the Academy of Fine Arts in Zagreb in June 1968, which were an immediate occasion for the establishment of the Youth Salon exhibition. The thesis is that the Youth Salon, as a representative type of exhibition organised by the central republican art association (ULUH) and the Central Committee of the League of Socialist Youth, represented a typical parade gesture made by the state, which sought to pacify young people’s dissatisfaction with the general situation in the field of art and culture. As such, the Youth Salon experienced severe criticism in the first years of its existence. It also influenced the politicisation of young artists, who began to engage in criticism of the system as a whole. The controversy over the Youth Salon was also the immediate cause of the identity divergence between the young avant-garde artists, within which two art groups were the leading opponents: the so-called ‘neoplasticists’, gathered around Zagreb’s SC Gallery, and artists gathered in the Art Group ‘Atelier biafra’, who were the initiators and organisers of the Youth Salon in the first years. This antagonism would determine the balance of power on the Croatian art scene in the long run and influence the understanding of the echoes of 1968 in art and culture in general.
U radu se razmatraju dvije inicijative Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske iz 1960-ih kojima je uporište u ideji o "sintezi likovnih umjetnosti": organizacija izložbi Zagrebačkoga salona i ...zalaganje za obavezni postotak koji bi se odvajao za likovnu opremu pri svakoj javnoj izgradnji. Budući da ULUH u razdoblju 1950-ih i 1960-ih privilegira onu varijantu umjerenoga modernizma koja se zasniva na ideji o autonomiji umjetnosti, vrijedno je istaknuti te dvije inicijative koje proizlaze iz ideje o sintezi, kao projekta druge, racionalističke varijante modernizma. Pritom se razmatra reformatorski potencijal ideje o sintezi, koja je iskorištena kao sredstvo u procesu modernizacije i demokratizacije Društva u tome razdoblju ‘tranzicije’ ULUH-a iz doktrinarnog i birokratskog u moderno strukovno udruženje. Cilj je ovoga rada na temelju arhivske dokumentacije, prikazom jednoga segmenta svijeta umjetnosti 1960-ih, dijelom rasvijetliti njegovo funkcioniranje i institucionalnu infrastrukturu.
U članku se na osnovi arhivske građe rekonstruira i analizira uloga Alekse Čelebonovića u procesu postavljanja temeljnih okvira poslijeratnoga modernističkog modela predstavljanja jugoslavenske ...umjetnosti na Bijenalu u Veneciji između 1956. i 1964. godine. Čelebonovićeva aktivnost na funkciji komesara jugoslavenskih nastupa na Venecijanskom bijenalu razmatra se u kontekstu kulturno-političkih agendi jugoslavenske države, s ciljem da se otvori prostor i potaknu daljnja pitanja za bolje razumijevanje značajne djelatnosti ovog aktera svijeta umjetnosti u Jugoslaviji, kojem dosad nije posvećena pozornost istraživača.
Članek ponuja vpogled v načine razvoja sodobne slovenske dramatike na začetku tretjega desetletja 21. stoletja. Popisuje obstoječe formalne in neformalne oblike izobraževanja in spodbud nastajanja ...ter načine javnih predstavitev sodobne slovenske dramatike in povzema razvoj njenega uprizarjanja v Sloveniji. Postreže s podatki o deležu slovenskih besedilnih predlog v repertoarjih javno ustanovljenih slovenskih gledališč in o nihanju tega deleža v zadnjih dveh desetletjih. Naslanja se na širšo raziskavo, v kateri smo na podlagi obsežnega vprašalnika s kvantitativno in kvalitativno raziskovalno metodo analizirali procese ter okoliščine nastajanja sodobne slovenske dramatike z vidika različnih skupin njenih deležnikov: dramskih pisateljev_ic, prevajalcev_k, dramaturgov_inj, režiserjev_k, umetniških vodij in direktorjev_ic javnih zavodov, nevladnih organizacij in zasebnih gledaliških hiš, urednikov_ic in založnikov_ic, pedagogov_inj in predstavnikov_ic javnih sofinancerjev. Izsledki osvetljujejo šibko razumevanje ustvarjalnega procesa s strani sekundarnih poklicev, povezanih s sodobno slovensko dramatiko, izrisujejo posledice dolgoletne finančne in kadrovske podhranjenosti polja ter nakazujejo najučinkovitejše načine razvoja sodobne slovenske dramatike v prihodnosti. Med slednjimi izstopajo uprizarjanje, neposredno naročanje dramskih besedil, rezidence avtorjev v gledališčih ter ustanovitev specializiranega prizorišča, namenjenega izključno uprizarjanju sodobne slovenske dramatike.
The article offers insight into various approaches to developing contemporary Slovenian playwriting at the beginning of the third decade of the 21st century. It lists existing formal and informal educational opportunities for playwrights, methods of cultivating new writing and various public presentation formats of new Slovenian dramatic writing and the recent development of its staging in Slovenia. The author presents quantitative data on the percentage of Slovenian scripts staged in government-funded theatres and the variations of this percentage over the last two decades. The author’s analysis is based on an extensive questionnaire which includes both quantitative and qualitative research methods examining the processes and circumstances of writing contemporary Slovenian drama from the viewpoints of its various stakeholders: playwrights, translators, dramaturgs, directors, artistic directors and general managers of government-funded public cultural establishments, NGOs or private theatres, editors, publishers, teachers and the representatives of public funding bodies. The findings show a lack of understanding of the creation processes of contemporary Slovenian playwriting by representatives of its peripheral professions (i.e., non-authors). The research results also reveal the consequences of the field’s long-lasting insufficient funding and lack of an expert workforce. Based on the research results, the author proposes possible future directions for the efficient development of contemporary Slovenian playwriting. These proposals include staging, commissioning and long-term theatre residencies for playwrights, as well as establishing a specialised venue aimed exclusively at staging contemporary Slovenian plays.
Članek ponuja vpogled v načine razvoja sodobne slovenske dramatike na začetku tretjega desetletja 21. stoletja. Popisuje obstoječe formalne in neformalne oblike izobraževanja in spodbud nastajanja ...ter načine javnih predstavitev sodobne slovenske dramatike in povzema razvoj njenega uprizarjanja v Sloveniji. Postreže s podatki o deležu slovenskih besedilnih predlog v repertoarjih javno ustanovljenih slovenskih gledališč in o nihanju tega deleža v zadnjih dveh desetletjih. Naslanja se na širšo raziskavo, v kateri smo na podlagi obsežnega vprašalnika s kvantitativno in kvalitativno raziskovalno metodo analizirali procese ter okoliščine nastajanja sodobne slovenske dramatike z vidika različnih skupin njenih deležnikov: dramskih pisateljev_ic, prevajalcev_k, dramaturgov_inj, režiserjev_k, umetniških vodij in direktorjev_ic javnih zavodov, nevladnih organizacij in zasebnih gledaliških hiš, urednikov_ic in založnikov_ic, pedagogov_inj in predstavnikov_ic javnih sofinancerjev. Izsledki osvetljujejo šibko razumevanje ustvarjalnega procesa s strani sekundarnih poklicev, povezanih s sodobno slovensko dramatiko, izrisujejo posledice dolgoletne finančne in kadrovske podhranjenosti polja ter nakazujejo najučinkovitejše načine razvoja sodobne slovenske dramatike v prihodnosti. Med slednjimi izstopajo uprizarjanje, neposredno naročanje dramskih besedil, rezidence avtorjev v gledališčih ter ustanovitev specializiranega prizorišča, namenjenega izključno uprizarjanju sodobne slovenske dramatike.
Avtorica uvodoma razpravlja o nekdanjih oblikah prenašanja znanja in kulture na prebivalce, oblikah, kakršne poznamo predvsem v času nastajanja nacionalnih držav: narodno buditeljstvo in ...izobraževanje odraslih. Ob tem poudari, da je imela sleherna nacionalna država svoje narodne buditelje, ki so z navduševanjem, povezovanjem, kulturnim izobraževanjem prebivalcev družbi vdihnili dinamično življenje. Sociokulturna animacija je francoski koncept, ki kljub imenu ni sodoben pojav, saj izvira iz ljudskega izobraževanja, po drugi svetovni vojni pa se pridevnik ljudsko začne opuščati in vse bolj je v rabi izraz sociokulturna animacija. Sociokulturno animacijo je najti povsod tam, kjer so ljudje, naj bodo različnega stanu in iz različnih slojev ali družbenih skupin, njen cilj pa je izboljševati človeka in človeštvo. Avtorica naniza raznolike opredelitve sociokulturne animacije in jih ponekod ilustrira z daljšimi prikazi primerov. Navede tudi prevladujoče kriterije za klasifikacijo oblik sociokulturne animacije, možne nosilce in nazadnje tudi funkcije sociokulturne animacije. Podčrta, da je sociokulturna animacija podsistem francoske kulturne politike, kar jo naredi različno od drugih oblik izobraževanja odraslih za življenje.
U povijesti hrvatskoga kazališta, izravno (subvencije, zakoni) i neizravno (različite regulative) uvijek ovisna o državi, prepoznatljivi su različiti oblici političkoga utjecaja i nadzora, posebice ...kroz poziciju i izbor intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Članak tematizira osobno iskustvo intendantice središnjega nacionalnog kazališta od 2005. do 2013. odnosno javno sučeljavanje s ministricom kulture oko natječaja za treći mandat tijekom 2012. i 2013., kada je zbog osobne eliminacije izmijenjen članak Zakona o kazalištima (tzv. lex Lederer). Slučaj pokazuje neprihvatljive metode političkoga vladanja prostorom kulture pod krinkom demokracije, nepoštovanje zakona i procedura te stvaranje upravljačke krize kao posljedice neodgovornosti tadašnje administracije Ministarstva kulture prema sustavu institucionalne kulture, ali i suštinskog nepoznavanja kazališnoga organizma. Sučeljavanje intendantice i ministrice kulture može se čitati kao još jedan prilog odnosu politike i kazališta u suvremenoj demokraciji, svakako i kao sukob različitih političkih i ideoloških pozicija odnosno kulturnih politika, ali i otvaranje trajno neriješenih kazališnih pitanja – o različitim sustavima kulturne
produkcije, o nacionalnim kazalištima, kazališnom upravljanju i još uvijek neosmišljenim strukturnim promjenama.
Kroz polemiku iz 1953. između intendanta HNK-a Marijana Matkovića (1949. – 1953.) i Vjekoslava Afrića, istaknutog protagonista kulturne politike Druge Jugoslavije, ovaj članak opisuje složen proces ...implementacije doktrine samoupravljanja u kazalištu, započet 1950. godine. Bio je to pokušaj da se, po uzoru na tvorničke pogone, upravljanje spusti na niže razine te izmijeni dotad neupitan, tradicionalni instrumentarij odlučivanja. Iako je samoupravljanje u našim kazalištima opstalo sve do sloma socijalizma i osamostaljenja Republike Hrvatske, ono, unatoč velikim ambicijama i visokim ciljevima, nije uspjelo reformirati prethodno naslijeđen model upravljanja. Razlozi za to kriju se prvenstveno u potpunoj neprimjenjivosti formule »tvornice radnicima« na kulturne institucije, no jednako tako i u nesnalaženju vodećih apologeta tadašnje kulturne politike u području složenih i njima dalekih zahtjeva kazališne prakse.
Cilj članka je dokumentirati i kontekstualizirati slike prosvjeda koje su se pojavile u Sloveniji u prvoj polovici 2020. godine pomoću medijskih izvora, intervjua i terenskog rada. U radu se razmatra ...kako je vlada koristila pandemiju bolesti COVID-19 i vlastitu poziciju moći kako bi pokušala promijeniti kanon slovenske kulture, povijesti i umjetnosti. Članak se fokusira na prosvjede i prosvjedne materijale umjetnika i drugih kreativaca koji su se pridružili prosvjednom pokretu i daje doprinos razumijevanju političkih i kulturnih procesa koji su se odvijali u Sloveniji u razdoblju između 2020. i 2021. godine. Umjetnost, nekad „funkcija građanske svijesti o slobodi“, u vrijeme trećeg mandata Janeza Janše sve više gubi na snazi. Jačanje neoliberalizma i uništavanje socijalne države, financijska kriza koja je trajala od 2008. do barem prve polovice prošlog desetljeća te rastući populizam, u Sloveniji su stvorili plodno tlo za udruživanje neoliberalnih politika s rastućom plimom fašizma, što se osobito osjeća u ovom razdoblju Janšine vladavine. Prvi prosvjedi dogodili su se već tjedan dana prije izbora zbog odluke DeSUS-a (Demokratična stranka upokojencev Slovenije), NSi-a (Nova Slovenija) i SMC-a (Stranka modernega centra) da se pridruže Janšinoj vladi. Na ulicama se okupilo oko tisuću ljudi. Vlada je za ministra kulture imenovala Vaska Simonitija, umirovljenog profesora povijesti. U ožujku 2020., umjetnička scena još je gajila nade i pokušala pridobiti vladu da pomogne novozaposlenim kulturnim djelatnicima; no, paketi pomoći nisu bili namijenjeni kulturnoj proizvodnji. Ono što je Sloveniji dobila, osim nevolja u kulturi, bio je stalni dotok političkih skandala koji su prosvjednike tjerali na ulice. Mnogi umjetnici i kulturni djelatnici odlučili su se uključiti i iskoristiti svoje talente za oslikovljenje prosvjeda. Nekoliko aktivističkih pokreta u Ljubljani je formiralo Narodnu protestnu skupštinu koja se bavila raznim društvenim i političkim temama kao što su zaštita prirode, stanovanje, prekarni rad, kultura, antifašizam i mediji. Oni su predstavljali najugroženije sektore, one koji su bili pod najžešćim napadom—ne bolesti, već nove vlade i njezine politike. Na Protestnoj skupštini je odlučeno da će se ispred Ministarstva kulture organizirati tzv. Akcija za kulturu, koja će zahtijevati poduzimanje odgovarajućih mjera; u narednom razdoblju ih je uslijedilo još šest. Djelatnici u umjetnosti i kulturi postali su tako jedni od najangažiranijih suradnika općih prosvjeda petkom. Vrlo su dobro razumjeli da ljudi vole kad ih se angažira, te su s lakoćom izrađivali plakate koje su prosvjednici mogli držati tijekom protesta ispred parlamenta i u drugim akcijama. Umjetnička i kulturna scena koriste slike drugačije nego politika; u tome im pomaže i poznavanje suvremenih teorija o slikovnom zaokretu te drugih koje propituju moć slike u suvremenom društvu, što pak potpuno nedostaje vladinim strukturama koje prosvjednike napadaju grubom policijskom silom i govorom mržnje kroz službene i neslužbene kanale. U nadmetanju za smisao između vladinih i prosvjednih slika, prosvjedna je strana bila kreativno mnogo jača—njihove slike su bile kreativno slobodnije, nevezane nekom pojedinačnom političkom ideologijom osim želje za pravednim, slobodnijim i otvorenijim društvom. Iako situacija u kojoj se umjetnost i kultura u Sloveniji nalaze svakim danom postaje sve teža i tmurnija, iako se kultura u vladinim medijima predstavlja kao segment društva koji treba potisnuti i „reformirati” kako bi bolje odgovarao Janšinoj političkoj strategiji, na prosvjedima 2020. i 2021. vizualna umjetnost se etablirala kao nositelj istine i utoliko odnijela simboličku pobjedu. Unatoč nasilju koje provodi treća Janšina vlada, umjetnici su nepopustljivi u svojoj kritici društva te razotkrivaju sablažnjivu istinu koja se skriva iza očigledne moći. U ovom trenutku, umjetnost snažno manifestira svoju temeljno opozicijsku prirodu spram političke vlasti te predstavlja uzorni izraz društvene samokritike.
PDF
