Istraživanja stajališta društvene zajednice prema pristupima djeci s teškoćama u razvoju preduvjet su društvenih promjena u smjeru ravnopravnosti. Stoga se ovim istraživanjem nastojala utvrditi ...razina slaganja građana Republike Hrvatske s tvrdnjama vezanim uz prevalentne modele pristupa djeci s teškoćama u razvoju i aktivnosti koje proizlaze iz određenih modela te moguće razlike s obzirom na sociodemografske karakteristike. Pritom su korištena tri modela pristupa djeci s teškoćama u razvoju: model samilosti, medicinski model i društveni model ljudskih prava (model koji integrira osnovne odrednice društvenog modela i modela ljudskih prava). Istraživanje je provedeno metodom telefonske ankete te je obuhvatilo reprezentativan uzorak punoljetnog stanovništva Hrvatske (N=600). Rezultati su ukazali na visoko slaganje sudionika sa svim tvrdnjama, što s obzirom na nizak odaziv sudionika (oko 20%) zasigurno dijelom proizlazi iz autoselekcije ispitanika i socijalne poželjnosti odgovora na postavljena pitanja. Unatoč ograničenjima, među kojima treba spomenuti i samu metodu telefonskog anketiranja koja ne dopušta obuhvatne operacionalizacije, rezultati provedenog istraživanja ukazuju da se građani Hrvatske najviše slažu s tvrdnjom koja podržava društveni model ljudskih prava, čemu u prilog ide i podatak da slaganje s ovom tvrdnjom ne varira s obzirom na sociodemografske karakteristike. Suprotno tome, rezultati ukazuju na značajnu ulogu roda, dobi, razine obrazovanja i roditeljstva u slaganju s tvrdnjama koje podržavaju model samilosti i medicinski model. Rad prikazuje i podatke o mnijenju građana Hrvatske prema aktivnostima usmjerenima na djecu s teškoćama u razvoju, koje također varira s obzirom na sociodemografske karakteristike te raspravu o teorijskim i praktičnim implikacijama dobivenih rezultata.
Unatoč tome što socijalni pristup u okviru hrvatske psihosocijalne prakse nije novost, konkretna djelovanja za poboljšanje položaja i poštivanje prava korisnika još su uvijek velikim dijelom u skladu ...s medicinskim pristupom, barem kada je riječ o osobama s invaliditetom. To ukratko znači da se oko 9,7% stanovnika RH, koliko iznosi udio osoba s invaliditetom, s ovim poteškoćama nosi velikim dijelom na način «osobne tragedije» njih i njihovih obitelji (što je jedno od obilježja medicinskog pristupa), a manje na način sustavnog, usklađenog, suvremenog profesionalnog pristupa u smjeru izjednačavanja mogućnosti za te osobe. S tim u skladu je i činjenica da je svaki novi zakon o socijalnoj skrbi sve restriktivniji, što znači da je sve manji broj onih kojima će pomoć priskrbiti država ukoliko si ne mogu pomoći sami, a da je sve veća odgovornost na pojedincu i njegovoj obitelji. Sadašnji sustav u velikoj se mjeri temelji na "tretmanu pojedinca" bez uvažavanja okruženja u kojem on živi. Stoga je važno temeljiti aktualne promjene u zakonodavstvu na sistemskom, obiteljskom pristupu. Ako očekujemo od obitelji da preuzme sve veću odgovornost za one svoje članove koji iz različitih razloga ne mogu samostalno zadovoljavati sve svoje potrebe, onda je vrijeme da predvidimo sustavno djelovanje socijalne skrbi kao i obiteljski pristup, ne zanemarujući međusobne utjecaje okoline i pojedinca.
An important step further in the rehabilitation ofpersons with disabilities was made by converting the medical model into a social one, under the influence of welfare society, which appeared in the ...developed countries in the mid-twentieth century.
The medical model, which was predominant during the 1980s, focused on the impairment rather than on the person. In such a society, persons with disabilities are considered to be a problem.
Today, generally accepted is the social model which emphasises the relation of society toward persons with disabilities as the crucial problem. It puts an individual in the centre of decision-making, while making decisions which are relevant for him/her and, which is not less important, places the problem outside the person, into society. The basic idea of the model is that any defect that objectively exists should not be denied but the defect does not reduce the value of the person as a human being. What excludes the persons with disabilities from society are ignorance, prejudice andfears dominating that society. Therefore, the social model emphasises the rights of an individual and strives for a restructuring of society.
With appearance of the social model of disability and the model of human rights, important changes have taken place in the relation of society toward persons with disabilities.
On the basis of the ‘social model of disability ’, inclusive research has been initiated, as a response not only to exclusion of persons with disabilities from the process of research but also as a necessary reaction in the sense of pressure of persons with disabilities and denial of their rights. The International Classification of Functioning, Disability and Health (ICF) has also been adopted in the light of the social model.
The UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities was required because persons with disabilities have long been considered to be ‘objects ’ of care or medical treatment rather than ‘right holders’. A decision to add the instruments of universal human rights, specific for persons with disabilities, arose from the fact that in practice, in spite of their theoretical acquisition of all human rights, persons with disabilities still do not have basic rights and basic freedoms pertaining to most people.
Unatoč tome što socijalni pristup u okviru hrvatske psihosocijalne prakse nije novost, konkretna djelovanja za poboljšanje položaja i poštivanje prava korisnika još su uvijek velikim dijelom u skladu ...s medicinskim pristupom, barem kada je riječ o osobama s invaliditetom. To ukratko znači da se oko 9,7% stanovnika RH, koliko iznosi udio osoba s invaliditetom, s ovim poteškoćama nosi velikim dijelom na način «osobne tragedije» njih i njihovih obitelji (što je jedno od obilježja medicinskog pristupa), a manje na način sustavnog, usklađenog, suvremenog profesionalnog pristupa u smjeru izjednačavanja mogućnosti za te osobe. S tim u skladu je i činjenica da je svaki novi zakon o socijalnoj skrbi sve restriktivniji, što znači da je sve manji broj onih kojima će pomoć priskrbiti država ukoliko si ne mogu pomoći sami, a da je sve veća odgovornost na pojedincu i njegovoj obitelji. Sadašnji sustav u velikoj se mjeri temelji na "tretmanu pojedinca" bez uvažavanja okruženja u kojem on živi. Stoga je važno temeljiti aktualne promjene u zakonodavstvu na sistemskom, obiteljskom pristupu. Ako očekujemo od obitelji da preuzme sve veću odgovornost za one svoje članove koji iz različitih razloga ne mogu samostalno zadovoljavati sve svoje potrebe, onda je vrijeme da predvidimo sustavno djelovanje socijalne skrbi kao i obiteljski pristup, ne zanemarujući međusobne utjecaje okoline i pojedinca.
Članak se zasniva na ideji transformacije načina kreiranja politike prema osobama s invaliditetom u Hrvatskoj, od medicinskoga modela preko socijalnog do modela utemeljenog na ljudskim pravima. Rad ...ističe 7 elemenata prema kojima se navedeni modeli razlikuju, a strukturirani su u kategorije definiranja problema, određivanja ciljeva te zatim implementacije politike prema osobama s invaliditetom (OSI). Analiza je usmjerena na ciljeve hrvatske politike prema OSI, a utemeljena je na interdisciplinarnome istraživačkome projektu politologa, edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka i socijalnih radnika. Empirijski podaci prikupljani su analizom dokumenata, intervjuiranjem značajnih policy-aktera i anketnim ispitivanjem članova predstavničkih tijela na svim razinama vlasti. Diskurzivnom analizom dokumenata, metodom otvorenog kodiranja intervjua te statističkom obradom podataka prikupljenih u anketi rad pokušava, preko indikatora aktivnosti osoba s invaliditetom, odgovoriti na pitanje u kojoj se mjeri hrvatska politika prema OSI transformirala u politiku ljudskih prava.
PDF
