Chan ali zen? Jana S. Rošker
Ars & humanitas,
12/2022, Letnik:
16, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Šola budistične meditacije, ki predstavlja transformacijo Bodhidharmovih naukov in ki je tipična za teorije in prakse vzhodnoazijskega budizma, je na Zahodu znana pod pojapončenim imenom zen. Le malo ...ljudi se zaveda dejstva, da gre pri tej šoli za specifično vrsto kitajskega budizma, ki se izvorno imenuje chan 禅. Ker pa se ta pismenka v japonščini izgovarja kot zen, se je japonski prevod imena te šole udomačil v Evropi 19. stoletja, ko je v procesu kolonializacije in modernizacije Vzhodne Azije Japonska predstavljala most med Evropo in vzhodnoazijsko regijo. Medtem ko se je ta meditacijska šola na Kitajskem osnovala in razvijala od 6. stoletja dalje, segajo korenine pojapončenega chana, ki se je na Japonskem razvil pod imenom zen, šele v 12. stoletje, ko ga je po svojem obisku Kitajske na Japonskem predstavil in razširil budistični menih Myōan Eisai. Pričujoči članek namerava zapolniti to vrzel v evropskem poznavanju vzhodnoazijskega budizma in popraviti napačne predstave o izvoru in naravi omenjene budistične šole. V ta namen na kratko predstavi zgodovino kitajskega budizma chan ter razloži njegov nastanek in razvoj, ki je osnovan na sintezi budizma, daoizma in izvornega konfucijanstva.
U radu se usmjeravam na povijesnu pozadinu suvremene filozofijske prakse ističući određene aspekte filozofijskog obrazovanja Marka Aurelija, naročito dnevne rutine upražnjavane tijekom njegova ranog ...djetinjstva, koje su mu prenijeli njegovi učitelji. Argumentirat ću u korist ideje da postoje određene prakse koje se mogu strukturirati kao dio života filozofijske zajednice. Moja se analiza zasniva na Hadotovoj interpretaciji filozofijskog ideala Marka Aurelija, vezanog za figure poput Katona mlađeg, Rogacijana i Aula Gelija, kako bi se naglasila ideja da je Aurelijeva posvećenost filozofiji bila rezultat dugotrajnog procesa sudjelovanja u duhovnim aktivnostima predloženima od strane njegovih učitelja, kojima je odao počast u prvoj knjizi svojih Meditacija. Idejom se predlaže da je pod utjecajem Epikteta svaki od učitelja poticao na oprimjerivanje karakteristične vrline u dnevnim vježbama tijekom Aurelijevih formativnih godina, kao počast helenskoj koncepciji filozofije kao »brige o duši«. Stoga, bez da se radi o historiografskom istraživanju, rad nastoji ponuditi izvor suvremenom filozofijskom praktičaru, o prirodi filozofijskog savjetovanja, nudeći povijesne izvore za suvremenu filozofijsku praksu, te oblik uvoda u filozofijsko savjetovanje za nepraktičare, time ilustrirajući stoičko filozofijsko savjetovanje na djelu.
U prvom dijelu rada izlaže se Suárezovo razumijevanje vječnih istina. Tri su momenta relevantna za tumačenje Descartesa: hipotetička nužnost vječnih istina, uloga djelotvornog uzrokovanja i vječne ...istine o bićima razuma. U drugom dijelu teksta brani se teza da 16. odlomak Treće meditacije (AT VII 42) sadržava dvije suarezijanske vječne istine i da obje tvrde da Bog postoji. Između ostalog, to vodi zaključku da taj odlomak Treće meditacije zapravo sadržava Descartesovu nestvorenu vječnu istinu o egzistenciji Boga (AT I 150).
The article analyzes Suárez’s understanding of the eternal truths in his 31st Disputation, in regard to the status of creatures in the divine mind and the role of efficient causality. Three points are relevant for an interpretation of Descartes: for Suárez, the eternal truths regarding the essences of creatures express a hypothetical necessity concerning real existence; it is impossible to adequately understand these essences apart from their actual or possible efficient cause; there are eternal truths about entia rationis that express nothing concerning real existence. Part two of the article defends the thesis that Paragraph 16 of the Third Meditation (AT VII 42) contains two Suarezian eternal truths and that from both of these it follows that God exists: from “it could be demonstrated that there exists in the world something apart from myself,” it follows that God exists, and from “it cannot be demonstrated that there exists in the world something apart from myself” it also follows that God exists, i.e. myself. Hence, paragraphs 17–22 of the Meditation do not contribute to the proof of God’s existence, but they do prove that the subject itself of the Meditations is not God. All of the above leads to the conclusion that paragraph 16 of the Third Meditation in fact contains Descartes’ uncreated eternal truth about the existence of God (AT I 150).
Dvojba kojom Descartes u Razmišljanjima o prvoj filozofiji želi raskrčiti put prema istini širi se od djelomične dvojbe kojom je zahvaćena vjerodostojnost pojedinih spoznaja, preko pitanja o (ne)moći ...spoznavanja kao takvog, do krajnjih granica osjetivih, iskusivih, zamislivih, mnijetljivih i naposljetku do subjekta samog. Pokušaj izvođenja takve posvemašnje dvojbe uključuje i zlog genija, obmanjivača, koji se kao mogućnost pojavljuje takvim pretpostavljanjem koje je obrtanje u protivno mnijenja o najboljem Bogu, tvorcu koji može sve i izvoru istine i koje (obrtanje) spada u moć slobodne volje. Descartesovu sveopću dvojbu moguće je promatrati kao svođenje na ništa (reductio ad nihilum). Takva pak dvojba pretpostavlja neka postojeća, a time i misao o tvorbi, koja je sadržana u mnijenju o Bogu i u mnijenju o zlom geniju, a potom se otkriva i u ideji o Bogu. Time je naznačena opsegovna (objektna) strana dvojbe koja se, subjektno i pri svome kraju, kroz »ja« odlučuje suočiti s veoma moćnim i veoma lukavim obmanjivačem. Pritom se »ja« u svojem postojanju, pogledom unatrag, osvješćuje i o istini svojeg porijekla. U tekstu koji slijedi, polazeći od samih Descartesovih spisa, potražit ćemo odgovore na pitanja ima li pretpostavka obmanjivača i sama pretpostavke i koje, što Descartes podrazumijeva pod zlim genijem i zašto ga treba, odnosno zašto ga uvodi u razmatranja te kako se sanjanje i ludilo odnose prema dvojbi.
In his treatise Meditations on the First Philosophy, Descartes seeks to clear the path to truth by means of doubt which extends from partial doubt, affecting the credibility of certain insights, to queries about man’s (in)capacity for reasoning as such. It pursues the ultimate limits of that which can be sensed, experienced, thought or imagined
(res) and ends with the subject itself. The endeavor to pursue doubt to its limits involves the evil genius, the deceiver who, as a possibility, emerges with such inverted reasoning as to oppose notions about the goodness of God, of an omnipotent Creator
who is the wellspring of truth, and which (inverted reasoning) is representative of the power of free will. It is possible to regard Descartes’ universal doubt as a reduction to nothing, »reductio ad nihilum«. Still, doubt of this kind presupposes actual existence
(res existens); similarly, thoughts on creation are contained in thoughts on God and the evil genius and later are revealed in the idea of God. The objects of doubt are thus outlined, and finally doubt resolves subjectively, through »I«, to confront the very powerful
and very cunning deceiver. In doing so and by looking back, »I« in its existence becomes aware of the truth of its origin. In this article we will attempt, by analyzing Descartes’ texts, to resolve whether the assumption of the deceiver contains within it assumptions as well and the nature thereof; also, who is the evil genius for Descartes,
why does he need him, what is the reason for including him in his reflections, and finally, in what way do dreaming and madness relate to doubt?
Tekst započinje analizom Treće meditacije, gdje se pokazuje da između objekata reprezentacije kao takvih nema nikakve razlike. Ovakvo Descartesovo razumijevanje oslanja se na kasnoskolastički koncept ...jednostavnog poimanja. Potom je na primjeru dvije ideje sunca i ideje o Ja pokazano da Descartes može tvrditi da neke ideje zasigurno ne reprezentiraju bića razuma, ali da to nije dovoljno. Na temelju drugih njegovih spisa pokazano je postojanje dvaju problema: razlikovanje suština stvari od bića razuma i razgraničenje unutar bića razuma između mogućih i nemogućih konstrukata. U drugom dijelu teksta obrađena je Leibnizova kritika Descartesovog ontološkog dokaza. Historijskofilozofski uzrok problema jest to što je Descartes koristio međusobno nepomirljive kasnoskolastičke koncepte ljudskog duha i božanskih ideja, a uzrok unutar njegove metafizike jest dualizam i nedovoljno promišljen kriterij jasnosti i razgovijetnosti.
PDF
