U fokusu rada nalaze se (psiho)patološki fenomeni koji povezuju ženske junakinje iz četiriju djela austrijske književnice Mele Hartwig. Poveznicu među glavnim junakinjama tvori njihov položaj spram ...društvenih vrijednosti, mjerila i očekivanja, odnosno njihova izopćenost. U novelama Zločin, Zapisi jedne ružne žene i Fantastični paragraf junakinje su primorane nositi se s različitim paradigmama mizogine austrijske kulture početkom 20. stoljeća. U noveli Vještica, smještenoj u 17. stoljeće, društvena konstelacija ponešto je drukčija, pa se junakinja suočava s modificiranim konceptima moći. Hartwig preispituje različite (psiho)patološke fenomene kod svojih ženskih likova i razotkriva (izvan)institucionalne mehanizme koji uspostavljaju ili brišu granicu između normalnog/prihvatljivog i bolesnog/neprihvatljivog ponašanja. Njezine junakinje na ugnjetavanje reagiraju pokušajem samoubojstva, promiskuitetnim ponašanjem, deluzijama, povlačenjem u paralelni svijet mašte, konstruiranjem natprirodnih doživljaja, pa čak i ubojstvom. Psihopatološki fenomeni koji postaju sastavni dio njihova identiteta i prate njihovo tjelesno i duševno izražavanje, projiciraju očajnički poziv u pomoć. Njihova borba završava porazom jer se kao samotne jedinke ne mogu oduprijeti snazi utjelovljenoj u institucionalnim autoritetima. Autorica u svojim tekstovima pokazuje tjeskobnu, depresivnu, pa i psihotičnu stvarnost žene; šokantne i/ili bizarne situacije koje literarizira čitateljima omogućuju rekonstrukciju atmosfere doba koje je, paradoksalno, u pisanim izvorima i kolektivnom sjećanju poznato kao zlatne dvadesete.
Im Mittelpunkt dieses Beitrags stehen (psycho)pathologische Phänomene, die weibliche Heldinnen aus vier Novellen der österreichischen Schriftstellerin Mela Hartwig (Das Verbrechen, Der Phantastische Paragraph, Aufzeichnungen einer Häßlichen und Die Hexe) verbinden. Das Bindeglied zwischen ihnen ist die Positionierung der Hauptfiguren in Bezug auf gesellschaftliche Werte, Normen und Erwartungen, d. h. ihr Außenseiterstatus. In den Novellen Das Verbrechen, Aufzeichnungen einer Häßlichen und Der Phantastische Paragraph müssen sich die Heldinnen mit verschiedenen Paradigmen der frauenfeindlichen österreichischen Kultur des frühen 20. Jahrhunderts auseinandersetzen. In der Novelle Die Hexe, die im 17. Jahrhundert spielt, ist die gesellschaftliche Konstellation etwas anders, sodass die Heldin mit veränderten Machtkonzepten konfrontiert wird. Hartwig untersucht verschiedene (psycho)pathologische Phänomene, die bei ihren weiblichen Figuren auftreten, und entdeckt (außer)institutionelle Mechanismen, die die Grenze zwischen normalem/akzeptablem und krankem/unakzeptablem Verhalten festlegen oder aufheben. Ihre Heldinnen reagieren auf Unterdrückung mit Selbstmordversuchen, promiskuitivem Verhalten, Wahnvorstellungen, Rückzug in eine parallele Fantasiewelt, Konstruktion übernatürlicher Erfahrungen und sogar mit Mord. Psychopathologische Phänomene, die zu einem integralen Bestandteil ihrer Identität werden und ihren körperlichen und geistigen Ausdruck begleiten, projizieren ihren verzweifelten Ruf nach Hilfe. Ihr Kampf endet in einer Niederlage, weil sie als einsame Individuen nicht über die Macht der institutionellen Autoritäten triumphieren können. In ihren literarischen Texten zeigt die Autorin die ängstliche, depressive und sogar psychotische Realität der Frauen. Die schockierenden und/oder bizarren Situationen, die sie literarisch verarbeitet, erlauben es den Lesern, die Atmosphäre einer Epoche zu rekonstruieren, die paradoxerweise in den schriftlichen Quellen und im kollektiven Gedächtnis unter dem Begriff der Goldenen Zwanziger bekannt ist.
The focus of this paper is on (psycho)pathological phenomena that connect female heroines from four literary works by the Austrian writer Mela Hartwig. The link between them is the position of protagonists in relation to social values, standards and expectations, i.e. their outsider status. In the novellas The Crime, The Records of an Ugly Woman, and The Fantastical Paragraph, the heroines must confront different paradigms of the misogynist Austrian culture of the early twentieth century. In The Witch, a novella set in the seventeenth century, the social constellation is somewhat different, hence the heroine is confronted with modified concepts of power. Hartwig examines various (psycho)pathological phenomena that occur in her female characters and discovers (extra)institutional mechanisms that establish or erase the boundary between normal/acceptable and sick/unacceptable behavior. Her heroines react to oppression by attempting suicide, promiscuous behavior, delusions, retreating into a parallel world of fantasies, constructing supernatural experiences, and even by murder. Psychopathological phenomena that become an integral part of their identity and accompany their physical and mental expression, project their desperate call for help. Their struggle ends in defeat because as lonely individuals, they cannot triumph over the power embodied by institutional authorities. In her texts, the author shows the anxious, depressive, and even psychotic reality of women, the shocking and/or bizarre situations she literarizes allow readers to reconstruct the atmosphere of an era that is, paradoxically, in written sources and collective memory known under the phrase The Golden Twenties.
Članek analizira nekatere konkretne primere posebnega tipa seksističnega diskurza v slovenskem medijskem in javnem prostoru, ki sega onstran sicer njegovih dominantnih in pričakovanih tematizacij, ...povezanih z oglaševanjem ali zakoreninjenimi stereotipi o spolnih vlogah ali diskriminaciji. Analiza nekaterih javnih objav dr. Boštjana M. Zupančiča in njenih medijskih (re)prezentacij pokaže, da je opisani tip diskurza večkrat skrit za psevdoznanstveno in psevdopsihoanalitično legitimnost, kjer se še zlasti pogosto opira na spoznanja Sigmunda Freuda, Carla Gustava Junga in nekaterih drugih psiholoških klasikov. Zato ga v prispevku označujem za psevdoznanstveni seksizem in z njim opišem v sebi kompleksen korpus mizoginih in seksističnih prepričanj, besed in dejanj, v katerih je oseba, običajno ženskega spola, s pomočjo sklicevanja na sumljive in neutemeljene znanstvene izsledke obravnavana zaničujoče in diskriminatorno na način, da ji je odrekana mentalna in kognitivna zmožnost, s katero je okronan moški spol, njena enakopravna vloga v družbi ali na primer na poklicnem področju. Kot takšen lahko tak tip seksizma pod krinko znanstveno sofisticirane utemeljenosti, sploh v kombinaciji z medijsko promocijo, tem bolj nevarno legitimira vse, kar mu sicer očitamo: široko spolno diskriminacijo in neenakost, oprto na številne predsodke.
U radu se nastoje detektirati mjesta koja opovrgavaju navode pojedinih teoretičara (npr. Biljana Oklopčić, Dubravka Oraić Tolić) o Miroslavu Krleži kao o mizoginom autoru, a na temelju gradnje ...ženskih likova, u ovom slučaju, na primjeru romana Na rubu pameti. S obzirom na (često zanemarenu) antitetičnost, višedimenzionalnost i kompleksnost Krležinih postupaka pri cizeliranju vlastitih likova, dolazi se do zaključka o Krležinu prokazivanju onodobnih stereotipijskih i seksističkih poimanja ženstva upotrebom ironijskih postupaka. Na temelju toga pokušava se uspostaviti poveznica između gradnje ženskih likova u romanu Na rubu pameti i znanstvene studije Razmišljanje o ženama Mary Ellmann u kojoj se sugerira korištenje vlastitih političkih stereotipova kao strategije raskrinkavanja istih. Ellmann u navedenoj knjizi govori o mišljenju pomoću seksualnih analogija u zapadnom svijetu, produkt čega su i jedanaest stereotipova o ženama obrađenih u knjizi: bezobličnost, pasivnost, nestabilnost, ograničenost, pobožnost, materijalnost, duhovnost, iracionalnost, popustljivost, te »dvije nepopravljive figure« – Vještica i Rospija. Navedeni su stereotipovi u ovom radu korišteni u izgradnji psiholoških karakterizacija ženskih likova u romanu Na rubu pameti.
U ovom tekstu analiziram odnos Helene Druskowitz i Friedricha Nietzschea u dvama kontekstima: u povijesnom i filozofskom, koji se u slučaju ovo dvoje ljudi izrazito filozofske naravi međusobno ...prožimaju. Povijesni se kontekst temelji na sačuvanoj korespondenciji među raznim korespondentima u kojoj se Druskowitz i Nietzsche međusobno spominju i komentiraju. Filozofski kontekst temelji se na Druskowitzinim filozofskim tekstovima u kojima spominje Nietzschea. Zaključak jest taj da je Druskowitz bila razočarana Nietzscheom jer on, prema njezinu mišljenju, nije uspio do kraja provesti projekt opisa svijeta kakav on bitno jest i koji bi se, nakon prosvjećenja drugih ljudi, mogao organizacijski i uspostaviti. Njezino je razočaranje tim dublje jer je uviđala snagu i moć Nietzscheove literarne genijalnosti.
Druskowitz, iako je bila radikalna feministica, ne spominje Nietzscheove mizogine stavove kojih je sigurno bila svjesna.
Istraživanje patrijarhalne kulture i pozicije ženskoga roda, (u novije doba i trećeg roda) iznimno je važno, kako zbog usporedbe ženske pozicije tijekom različitih stoljeća, tako i zbog analize ...povijesnih, ideoloških koncepata koji su uticali na poziciju druge/og u patrijarhalnoj kulturi. Posljednja razdoblje patrijarhalne kulture nastalo je uspostavom novoga poretka nakon raspada bivše države, a vladajuća ideologija, religijski diskurs postali su oznake suvremene kulture koja marginalizira sve što nije u skladu s njom, s tim da je upisivanje religijskog diskursa u patrijarhalnu kulturu različito od onog iz srednjeg vijeka i osmanske vlasti. Tranzicijsko doba na dijeu postjugoslavenskoga prostora označeno iskrivljavanjem vrijednosti, a očituje se u dekadenciji urbane spram općeg rasta i dviljanja ruralne/primitivne misli, a čini se da „zaboravljeni“ intelektualci danas, više nego ikada, trebaju imati poriv da subvertiraju moralne, političke i estetske kanone.
Cjelokupna problematika povijesti položaja žene traži i zaslužuje širu i detaljniju raspravu. Ovaj rad stoga ima namjeru, u religijsko-povijesnom kontekstu, naznačiti i problematizirati dva krajnja ...‘pozicioniranja’ prema ženi u kontekstu bipolarnog muško-ženskog svijeta. Položaj, uloga i odnos prema ženi, uvelike je određen i judeo-kršćanskom tradicijom. Iz te je perspektive to znatno određeno biblijskim izvještajem o pokleknuću žene pred ‘zmijom’ iz Postanka 3. Žena je od tada obilježena kao ‘slaba’, ona je ta koja je poklekla pred ‘zmijom’ i tako lišila čovječanstvo blaženog rajskog stanja vrta u Edenu. Ovime je žena otvorila vrata, neprijatelju ljudskih duša, ali i svekolikoj paloj sudbi čovječanstva. Povijesna posljedica tog biblijskog izvještaja položaj žene u društvu i obitelji ipak nije jednoznačan. S jedne strane, to je krivnja koja uzrokuje mizoginiju (= ženomrstvo); s druge strane, kako je žena nositeljica
čovjekova života, trajno opstoji i obožavanje žene, u obliku kulta plodnosti, koji je jedan od religijski najraširenijih, a kao sinkretističku devijaciju nalazimo i u starozavjetnom tekstu. U nekih kršćanskih tradicija ovaj kult nalazi se kao antipod mizoginiji.
Članak istražuje smije li se na lik Katerine Ivanovne Verhovceve iz Braće Karamazovih F. M. Dostojevskoga gledati izdvojeno, u kontekstu samo ženskih likova, i, s druge strane, smije li joj se ...pridavati tolika važnost da ju se smatra indirektnim uzrokom tragičnog čina u romanu. Nastajanje rada potakle su dvije činjenice: prva je razgovor s J. Morozom, režiserom treće po redu ruske ekranizacije Braće Karamazovih, druga je knjiga B. Heldt Strašna savršenost (Terrible perfection, 1987.) koja se s feminističkog motrišta bavi ulogom žene u ruskoj književnosti.
U članku se proučavaju tri satirične pjesme: dvije koje iz pozicije muškoga kazivača napadaju žene i jedna u kojoj se ženskim glasom napadaju muškarci. Propituju se strategije napada u sve tri pjesme ...i njihova unutartekstna uvjerljivost. Pjesme se pokušavaju omjeriti o uvriježene definicije satire, pri čemu se pokazuje da su uvriježene definicije upitne i da ne odgovaraju na pitanja koja satirični tekstovi otvaraju. Naime, pjesme protiv žena niti žele niti mogu uputiti na poroke i grijehe žena ne bi li se na taj način pridonijelo njihovu uklanjanju. U tome smislu pjesma protiv muškaraca djeluje uvjerljivije, jer je konkretnija, ide na partikularno i u znatno manjoj mjeri generalizira. Rubno se dotiću i mogućnosti različitih čitanja Anke Satire.
PDF
