U radu autor problematizira sociološke diskurse pojma modernosti kao ključnog koncepta sociološke teorije. Cilj mu je ukazati na temeljne postulate moderno ustrojenog društva, pri čemu se referira na ...koncept modernosti koji je u svojim djelima razvio Anthony Giddens analizirajući raznovrsne promjene u društvu, ekonomiji, politici, kulturi, religiji, znanosti i tehnici u posljednjih nekoliko stoljeća. U prvom dijelu rada autor predstavlja osnovne karakteristike predmodernog i modernog društva u kontrastu tradicije i modernosti te ustanovljivanje jednog bitno drukčijeg načina percepcije i organizacije društvenog života. Zatim se referira na glavna obilježja modernih multidimenzionalnih društvenih poredaka koja se tiču brzine i širine promjena. U nastavku su izložene Giddensove fundamentalne teorijske koncepcije modernosti: fenomenologija modernosti, nesigurnost i rizici upravljanja »Molohom« modernosti i pojam »radikalizirane modernosti«, kojim nastoji osporiti postmodernističku interpretaciju društva o istrošenosti »velikih narativa« i transformaciji iz modernog u postmoderno društvo. Zaključne misli analitički i kritički sumiraju Giddensove futurističke projekcije »utopijskog realizma« i viziju postmodernosti.
Značajna nemoć znanosti i protuslovlja pokrenuta od strane koronavirusa dovela je svijet do krize koja u svojoj sveopćosti ujedinjuje i otkriva nejednakosti predlažući novo razmatranje ideje ...modernosti i uloge društvenih znanosti. Zapravo, raznovrsne su sociološke točke pristupa epidemiji. Kao na primjer: prekid rituala koji definiraju redoslijed socijalne interakcije zbog prakse distanciranja; širenje osjećaja kolektivnog straha (moral panics) posredstvom medija i institucija koji svoj razlog ima u potrebi kolektivnog prihvaćanja velike požrtvovnosti na individualnoj razini u vezi odnosa troškova/koristi; struktura i gustoći društvenih mreža kao prediktoru širenja zaraze. Izlaganje nudi samo neka kritična osvrtanja utemeljena na dijalektici da bi pravovaljano odgovorilo na situaciju neprekidne napetosti između načela jedinstva i podjela oko kojih se društveni svijet, zbog svoje fluidnosti neprestano preuređuje. Zasnivajući se dakle na logici društvenog poretka koja podrazumijeva da se svaka tematika, događaj ili situacija može razumjeti kao privremena točka ravnoteže između kohezivne i disperzivne društvene dinamike.
Pandemija uzrokovana koronavirusom imala je dubok utjecaj na načine na koji živimo, kao i na društvenu stvarnost u svijetu oko nas. Osim ogromnog opterećenja na javno zdravstvo te pojedinačna ...zdravstvena stanja, utjecala je na čitav niz promjena vezanih uz socijalno funkcioniranje. Ubrzala je digitalizaciju i prijelaz društvenih aktivnosti na digitalno područje u dosad neviđenom opsegu, a s druge strane je ograničila društvene aktere na lokalna zemljopisna područja. U svemu tome pružila nam se prilika da zauzmemo novu točku promatranja ljudskog bivanja u svijetu kasne modernosti. Moguće je pretpostaviti da navedena društvena situacija posjeduje potencijal utjecaja na osjećaj ontološke sigurnosti društvenih aktera, kao i na njihovo iskustvo prostora. Kontradiktorne implikacije prijelaza društvene aktivnosti na digitalne komunikativne prostore u trenutnom opsegu također se promišljaju.
TV serija "Pozorište u kući" je bila jedna od najdugovečnijih jugoslovenskih serija (tri sezone tokom sedamdesetih, 1972/73, 1973/74, 1975; i dve tokom osamdesetih, 1980. i 1984.), i bila je gledana ...širom Jugoslavije. U radu se polazi od pretpostavke da je u ranom periodu razvoja televizije taj medij funkcionisao pretežno kao sredstvo oblikovanja socijalističkih građana, za razliku od danas kada se televizija obraća potrošačima. Imajući u vidu analize Lile Abu Lugod koja posmatra socijalni život TV serija u Egiptu u kontekstu modernizacije društva, nastojim na jugoslovenskom primeru da pokažem kako je jedna popularna TV serija kao "Pozorište u kući" istovremeno opisivala i "propisivala" svakodnevni život, njegove norme i vrednosti, služeći kao sredstvo implicitne društvene pedagogije modernog socijalističkog života, ali da je istovremeno i omogućavala gledaocima-potrošačima-građanima i suočavanje s njegovim "realnim" dostignućima i manifestacijama, te stoga i njegovo stalno preispitivanje i "prizemljivanje".
U ovom teorijsko-istraživačkom radu analiziraju se mogućnosti upotrebe metodologije GPS-a u istraživanju na području društvenih znanosti. Rad karakteriziraju dva temeljna cilja. Prvi je cilj ...prikazati načine primjene tehnologije GPS-a u istraživačkoj praksi i na temelju toga predstaviti što se upotrebom te tehnologije i metode može postići. Drugi cilj usmjeren je na analizu praktične valjanosti teorije ubrzane modernosti. Teorije koje u fokusu imaju ubrzanu modernost iako su relativno apstraktne, mogu se potvrditi određenim empirijskim postupcima. Jedan od takvih postupaka jest i ovo istraživanje, kojim se upotrebom tehnologije GPS-a istražuje dinamika kretanja pojedinaca u urbanom prostoru Grada Zagreba. Uz upotrebu te tehnologije moguće je analizirati dinamiku kretanja ljudi s obzirom na prostorno-vremenski kontekst. Metoda ovoga istraživanja bilo je praćenje sudionika istraživanja njihovim pametnim mobilnim uređajima s ugrađenim sustavom GPS-a. Deset sudionika istraživanja pristalo je na praćenje njihova GPS-a 30 dana. Iz rezultata istraživanja proizlazi različita dinamika kretanja. Naime, sudionici su tijekom radnog dijela tjedna bilježili visoku razinu prostorne dinamike u zgusnutom vremenskom okviru (što ide u prilog teoriji ubrzane modernosti), dok su se tijekom vikenda u većoj mjeri zadržavali u svojim domovima. Istraživanjem se postavljaju četiri dimenzije, između ostalih, koje se tehnologijom GPS-a mogu obuhvatiti u okviru društvenih znanosti te se postavljaju metodološke smjernice za kombiniranje tehnologije GPS-a s drugim metodama.
Nakon što je Heinrich Wölfflin uveo pojam baroka u povijest umjetnosti, taj se izraz brzo proširio na sva područja humanistike, nalazeći svoje mjesto i u znanosti o književnosti. Usporedno s takvim, ...u osnovi historijskim razumijevanjem, od Nietzscheova se doba razvijalo i transhistorijsko shvaćanje baroka kao dekadentnog stila koji se može javiti u svakoj epohi. U posljednjih nekoliko desetljeća književna teorija izrodila je i pojam „neobaroka“, kako bi razjasnila konstrukciju alternativnih povijesti modernosti, imunih na esencijalističku logiku suvremenog kapitalizma. U članku se, nadalje, oslanjam na „heterološku“ interpretaciju modernosti kakvu je razvio francuski teoretičar Michel de Certeau. On je u djelu
La Fable mystique
(1982) ustvrdio da u baroknoj mističkoj književnosti odlučujuća uloga ne pripada radikalnom prijelomu sa srednjim vijekom, već da je riječ o novom načinu uporabe (
re-employment
) postojećih diskursa, koji izbjegavaju svako zatvaranje u okvire institucije. Uvjet mogućnosti takvih diskurzivnih strategija je poseban odnos prema radikalnoj drugosti. Iz takvog odnosa ne nastaje stabilni kartezijanski subjektivitet, već subjekt koji biva za drugog/Drugoga. Pretpostavka da je mistična književnost simptom modernosti kao takve utire put uvidu u izvorni, „atopični“ prostor, koji nadilazi puke društvene i političke projekte emancipacije. Tu je riječ o svojevrsnom transcendentalnom razumijevanju modernosti kao uvjeta mogućnosti onog modela subjektivnosti, diskurzivnosti i prakse koji je svagda usmjeren ka jednoj heterološkoj etici.
After Heinrich Wölfflin introduced the notion of Baroque in the history of art, the term rapidly expanded to all areas of humanities, including the realm of literary studies. In parallel with this historical understanding, the transhistorical understanding of Baroque as a decadent style that can occur in every epoch was developing, at least from Nietzsche’s era on. In the last decades, literary theory has developed the term “Neo-Baroque” in order to clarify the construction of alternative histories of modernity that would be immune to the essentialist logic of modern capitalism. In the article, I draw on the “heterologic” interpretation of modernity developed by the French theoretician Michel de Certeau. In his work
La Fable mystique
(1982), he argues that Baroque mystical literature does not establish the radical rupture from the Middle Ages, but rather a new mode of uses (
re-employment
) of existing discourses, which avoids any closure within the frames of institutions. The precondition of such discursive strategies is a special relationship to radical alterity. Such a relationship does not foster stable Cartesian subjectivity, but rather a subject that is for the other/Other. The assumption that mystical literature functions as a symptom of modernity in general paves the way to an insight into the originary, “atopic” space that goes beyond the mere social and political projects of emancipation. What is at stake here is a kind of transcendental understanding of modernity as a condition of the possibility of the subjectivity, discursiveness and practice, which are focused on a heterological ethics.
Through the personality, work and texts of historians Mirjana Gross and Eric Hobsbawm, this paper tries to compare their professional, methodological, but also ideological starting points, their ...influence in the context of time, especially the second half and the end of the 20th century, when historiography was undergoing major transformations and an attempt was made to constitute itself as a full-fledged social science while preserving its own critical position and autonomy. It also went through the antithetical dance between modernity and tradition, revolution and longue durée, both as phenomena and historiographical approaches. Gross and Hobsbawm, due to similar scientific ambitions, long professional experience and personal longevity, also because of thematic similarities (movements, revolutions, ideologies, nations, nationalisms, etc.), their (Central) European cultural formation and finally involvement in international theoretical and methodological debates, are the best subjects for possible comparative insights, especially in the framework of Croatian historiography, where otherwise there is a lack of similar comparison between historians.
Ovaj rad tematizira nedovoljno istraženu modnu potrošnju iz hrvatskoga konteksta. S obzirom na to da je u referentnoj literaturi istaknut aktivni modni interes studenata, njih 24 uključeno je u ...provedbu kvalitativnoga istraživanja metodom fokus grupe održane u četiri navrata sredinom 2020. Opći cilj bio je istražiti studentske modne prakse u svakodnevici s posebnim osvrtom na principe brze i etičke modne potrošnje kako bi se utvrdilo prema kojem se modelu profiliraju. Iako sudionici istraživanja nisu raspolagali s konkretnim saznanjima o (ne)etičnim praksama modnih trgovina te su u pravilu konzumirali brzu modu, iskazali su otvorenost naspram etičkih proizvoda smatrajući kako moda ne bi trebala biti platforma ugnjetavanja uključenih aktera. Nalazima je detektirano i postojanje (post)modernoga potrošačkoga sukoba tako što su se sudionici okarakterizirali modnim individualistima koji su istodobno slijedili modne trendove uz opće negiranje utjecaja na vlastite potrošačke izbore dok su se u većini inspirirali modnim sadržajima s društvenih mreža, iz okoline te iz različitih medija. Razvivši listu modnih ulaganja kombinirali su kvalitetu i kvantitetu, nerijetko se otkrivajući masovnim ekskluzivistima. Pokazana slojevitost i hibridnost studentske modne potrošnje u konačnici je interpretirana u kontekstu (post)moderne životno-stilske ambivalentnosti te je ukazana potreba za većom edukacijom i društvenim angažmanom studenata na ovu temu.
Prispevek orisuje izbrane kazalnike procesa retradicionalizacije slovenske družbe s poudarkom na zadnjih petindvajsetih letih. Uvodoma so opredeljeni ključni pojmi, kot so tradicija, modernost in ...retradicionalizacija. Proces retradicionalizacije slovenske družbe temelji na slovenskem tradicionalnem preživetvenem modelu. Avtorja ocenjujeta, da ostaja slovenska družba pretirano politično integrirana na področju gospodarstva in države ter na ravni lokalne samouprave. Zelo nizka raven zaupanja v demokratične institucije skupaj z nekaterimi drugimi dejavniki utrjuje integriranost v lokalno okolje. Na socialnem področju se krepi preživetveni pomen družine in viša raven identifikacije z lokalnim okoljem. Raven socialnega kapitala je nizka. Na področju vrednotnega sistema in kulture pa prevladujejo ali se krepijo egalitarizem, avtoritarizem, »nizka kultura« ter ksenofobija. Orisani kazalniki kažejo, da so modernizacijski trendi v Sloveniji v zadnjih 25 letih, še posebej pa po gospodarski krizi leta 2008, vsaj deloma zaustavljeni.
Projekt mednarodne historične sociologije – sinteze historične sociologije in mednarodnih odnosov –, ki je v pospešenem teku zadnji dve desetletji, je nastal iz analitične potrebe po dvojem: po ...izogibu sociološkemu redukcionizmu (»metodološkemu internalizmu«) in mednarodnemu redukcionizmu (»metodološkemu eksternalizmu«) ter po izogibu evropocentrizmu. V prispevku bomo ugotavljali, kaj so odlike in pasti tega projekta, tako da bomo kritično ocenili nekatere ključne teoretske in empirične teze, ki se pojavljajo v nedavno objavljeni literaturi; posebej podrobno se bomo lotili uspešnice How the West Came to Rule, ki je paradigmatski primer tega projekta. Pokazali bomo, da se pri teoretiziranju vznika in širitve kapitalistične modernosti paradigma »političnega marksizma« izogne metodološkemu internalizmu in evropocentrizmu, medtem ko razvpita alternativna paradigma »neenakomernega in kombiniranega razvoja« k tej teoretizaciji ne doda razlagalnih novosti in je v nekaterih vidikih celo manj ustrezna
PDF
