Enklitike ili zanaglasnice nenaglašeni su padežni oblici osobnih zamjenica, povratne zamjenice se, upitne čestice li te nenaglašeni prezentski oblici pomoćnih glagola biti i htjeti. One nemaju ...vlastiti naglasak, već svoj naglasak ostvaruju unutar naglasne cjeline naslanjajući se na naglašenu riječ. Zbog toga ne mogu stajati samostalno ili na prvome mjestu u rečenici. Kada ih je više, pojavljuju se u gramatički strogo zadanome poretku od kojega nema odstupanja. Redoslijed i položaj enklitika pripadaju najteže ovladivim segmentima hrvatskoga kao inoga jezika te zbog toga zahtijevaju veliku pažnju u procesu poučavanja, pri čemu jednaku važnost treba posvećivati redoslijedu enklitika kao i položaju enklitika i enklitičkih skupova unutar jednostavne i složene rečenice. Kako bi učenici hrvatskoga kao inoga jezika njima što bolje ovladali, enklitike trebaju biti obrađene i uvježbane u nastavi na morfološkoj, sintaktičkoj, prozodijskoj i funkcionalnostilskoj razini.
V prispevku so predstavljene temeljne izrazne in pomenske razvojne spremembe v rabi predložnih zvez v dveh knjigah štirih slovenskih svetopisemskih prevodov od 16. stoletja do danes. Posebej je ...opredeljena časovno zaznamovana raba predložnih zvez in predložnomorfemskih glagolov ter njijove izmenjavne dvojnice v štiristoletnem razvojnem loku.
V prispevku so predstavljene temeljne izrazne in pomenske razvojne spremembe v rabi predložnih zvez v dveh knjigah štirih slovenskih svetopisemskih prevodov od 16. stoletja do danes. Posebej je ...opredeljena časovno zaznamovana raba predložnih zvez in predložnomorfemskih glagolov ter njijove izmenjavne dvojnice v štiristoletnem razvojnem loku.
Mucanje je multidimenzionalni poremećaj na čiji razvoj utječu brojni čimbenici – genetika, okolinski uvjeti, osobnost, emocionalni razvoj, govorno-motoričke sposobnosti, tako i različiti stupnjevi ...poteškoća u jezičnoj obradi. Ideja o povezanosti mucanja i jezika potiče mnoga istraživanja dugi niz godina – zbog preklapanja vremena najčešćeg započinjanja mucanja s razdobljem intenzivnog jezičnog razvoja, utjecaja jezičnih čimbenika (npr. položaj riječi u rečenici, složenost rečenice) na pojavu netečnosti te uočenog kašnjenja u usvajanju jezika kod neke djece koja mucaju. Rezultati istraživanja jezičnih sposobnosti djece koja mucaju nisu jednoznačni. Neka su istraživanja pokazala da su jezične sposobnosti kod djece koja mucaju slabije, a u nekim nisu nađene razlike između djece koja mucaju i njihovih tečnih vršnjaka. Spoznaje o jezičnim osobitostima djece koja mucaju omogućuju bolji uvid u multidimenzionalnost mucanja i čimbenike koji ga uzrokuju, što je osobito značajno za znanstvene i terapijske svrhe. Cilj je ovog rada objasniti povezanost mucanja i jezika te dati pregled najvažnijih istraživanja jezičnih sposobnosti djece koja mucaju prema određenim jezičnim sastavnicama (fonologija, morfosintaksa, semantika).
Stuttering is a multidimensional disorder whose development is influenced by many factors – genetics, environmental conditions, personality, emotional development, motor speech abilities, as well as varying degrees of difficulty in language processing. For many years, the idea of a correlation between stuttering and language has inspired many studies, examining variables such as the timing between the period when stuttering generally begins and a period of intensive language development, the impact of linguistic factors (e.g. word position, sentence complexity) on the occurrence of speech disfluencies and the observed delay in language acquisition among some children who stutter. Results of studies examining the language abilities of children who stutter are somewhat ambiguous; some studies suggest lower language abilities and others have not found any difference between children who stutter and their fluent peers. Findings regarding the language specifics of children who stutter provide a better understanding of the multidimensional nature of stuttering and its causative factors, which is especially important for both scientific and therapeutic purposes. The aim of this paper is to clarify the relationship between stuttering and language and to provide an overview of the most important studies examining the language abilities of children who stutter, with respect to individual linguistic areas (phonology, morfosyntax, semantics).
This work deals with studying the meanings of prepositions in Albanian and
Serbian language, more specifically the meanings which they have in
prepositional-case phrases. The main thing was to find ...equivalences as well
as differences in meanings which some constructions can have in those
languages. We have tried to point out the differences primarily in the
meanings of the case itself in both languages which definitely reflect upon
the prepositional-case phrases by presenting various prepositions, their
meanings and classifications according to morphological and semantic-syntax
criteria in Albanian and Serbian language. Prepositions as auxiliary words
have limited lexical meanings and cannot stand on their own, but they attain
their real and full meanings within a case phrase. In Albanian language
prepositions have important part, beside suffixes, in defining cases. When
used with a certain preposition the grammatical meaning of the case is
defined both with the form and the preposition. There are five cases in
Albanian language (leaving out the vocative), among which is the ablative.
This case doesn’t exist in Serbian language as a separate case, but it
appears as a form of genitive, more specifically as the ablative genitive. In
Serbian language there are seven cases including the vocative. In Albanian
language there aren’t the instrumental and locative cases as the separate
ones, but the accusative case shows their meanings and there are prepositions
in the nominative case which is very rare in other Indo-European languages.
Having compared the meanings of prepositions in these two languages we
noticed the equivalences in the meanings of some prepositional-case phrases.
But, we can very rarely find the total match of prepositional-case phrases
which would mean to have the same case form of the noun as well as the
preposition which precedes it. After making a list of the most common and
important prepositions in Albanian and Serbian we realized that in Albanian
the ablative case semantically and syntactically goes with the most of the
prepositions while in Serbian it is the genitive case. In both languages the
most often used prepositions are those of place, ie showing spatial
relations. It is well known fact that in foreign language learning
prepositions are a grammatical unit which is difficult to cope with. Those
difficulties are mainly caused by the influence of mother tongue, because
certain phrases in mother tongue reflect and transfer, ie interfere in
acquiring a foreign language. The same spatial, time, place etc. relations in
Albanian and Serbian language are expressed by different prepositional-case
phrases. Mastering different shades in the meanings which are related to
semantics of the prepositions or existing synonymous prepositions, is what
causes difficulties in the process of an acquisition of this grammatical
section. These semantic shades are sometimes almost intangible and they
create the biggest problem to non-native speakers, but very often to native
ones, as well. In this work we explicitly stated the most important
prepositions in Albanian and Serbian languages, their meanings (literal
(basic) and figurative) as well as a group of prepositions with similar and
opposite meanings.
Rad je posvećen proučavanju značenja predloga u albanskom i srpskom jeziku,
konkretnije proučavanju značenja koje imaju u okviru predloško-padežnih
konstrukcija. Glavni fokus je na pronalaženju ekvivalentnosti, ali i razlika
u značenju koje pojedine predloško-padežne konstrukcije mogu imati u ova dva
jezika. Prilikom davanja prikaza predloga, njihovog značenja i klasifikacije
na osnovu morfološkog i semantičko-sintaksičkog kriterijuma u albanskom i
srpskom jeziku, pokušali da ukažemo i na razlike koje se prvenstveno odnose
na značenje samih padeža u ova dva jezika a koje se svakako reflektuju i na
predloško-padežne konstrukcije. Predlozi kao pomoćne reči imaju ograničeno
leksičko značenje i ne mogu da se upotrebljavaju samostalno, ali u okviru
padežne sintagme dobijaju svoje konkretno i puno značenje. U albanskom
jeziku predlozi imaju važnu ulogu u realizaciji padeža, pored padežnih
nastavaka. Kada se upotrebljavaju sa predlozima, gramatičko značenje padeža
biva izraženo istovremeno i oblikom i predlogom. Albanski jezik odlikuje
pet padeža (ne računajući vokativ) među kojima je i ablativ koji u srpskom
jeziku ne postoji kao poseban padež, već se javlja kao vrsta genitiva,
konkretnije kao ablativni genitiv. Srpski jezik karakteriše sedam padeža u
koji je uključen i vokativ. U albanskom jeziku ne postoje instrumental i
lokativ kao posebni padeži, njihovu funkciju u albanskom ima akuzativ, a sam
albanski je jedan od retkih indoevropskih jezika koji ima predloge za
nominativ. Prilikom poređenja značenja predloga u ova dva jezika uočili smo
ekvivalentnost u značenju pojedinih predloško-padežnih konstrukcija u
albanskom i srpskom jeziku. Vrlo retko možemo govoriti o potpunom poklapanju
predloško-padežnih konstrukcija koje bi se odnosilo i na padežni oblik
imenice i predlog koji joj prethodi. Nakon uvida u pregled najznačajnijih
predloga u albanskom i srpskom uočili smo da je u albanskom ablativ padež
koji se semantičko-sintaksički slaže sa najvećim brojem predloga, dok je u
srpskom to genitiv. I u jednom i u drugom jeziku predlozi koji po svom
kvantitetu zauzimaju prvo mesto su predlozi kojima se iskazuju mesni tj.
prostorni odnosi. Opšte je poznata činjenica da u nastavi stranog jezika
predlozi predstavljaju gramatičku jedinicu prilikom čijeg usvajanja dolazi
do izvesnih teškoća. Te teškoće su prvenstveno prouzrokovane uticajem
maternjeg jezika, jer se određene konstrukcije iz maternjeg jezika
reflektuju i prenose prilikom usvajanja stranog jezika. Isti prostorni,
vremenski, mesni i njima slični odnosi se u albanskom i srpskom jeziku
izražavaju različitim predloško-padežnim konstrukcijama. Ono što često
dovodi do teškoća u procesu usvajanja ove gramatičke oblasti jeste
ovladavanje nijansama koje se odnose na semantiku predloga i postojanje
sinonimičnih predloga. Ponekad su te semantičke nijanse gotovo neuhvatljive
i najveći problem zadaju neizvornim govornicima, ali neretko i samim
izvornim govornicima. U radu su taksativno navedeni najznačajniji predlozi u
albanskom i srpskom jeziku, njihova značenja (osnovna i prenesena) kao i
grupa predloga koja ima sinonimno i antonimno značenje.
Temeljeći se na kognitivnolingvističkome teorijskom okviru, rad zagovara tezu da se cijeli sintaktički i semantički profil EK grama može ujediniti i promatrati kao koherentnu cjelinu njegovim ...modeliranjem kao prikaza različitih, no povezanih odlika. Ovakvo shvaćanje omogućava pristup kako iznimnoj varijabilnosti oblika EK tako i njegovoj unutarnjoj koheziji, bez izjednačavanja te konstrukcije s jednom taksonomskom kategorijom ili postuliranja skupa nepromjenjivih odlika. Sinkronijski dokazi pokazuju da su prototipne odlike poput neprijelaznosti, ne-agentivnosti, rezultativnosti/ statičnosti i modalnosti. Ostale odlike, npr. (polu-)prijelaznost, (polu)agentivnost, sponanost i poticaj manje su prototipne, ili neprototipne. Prva od ovih skupina je psihološki povezana s EK gramom, dok potonja nije dio govornikove predodžbe ovoga oblika. No prava se kohezija EK grama može otkriti jedino dijakronijski. Povijesno središte prikaza oblika EK odgovara ne/detranzitivnom rezultativnom gramu bez agensa. Iz te početne konstrukcije razvijaju se ostale odlike prikazane kao sastavnice prikaza (npr. funkcije koje su prelaznije ili agentivnije te stativna i modalna značenja) vodeći se skupom zajedničkih evolucijskih tendencija zajedničkih jezicima ili smjerova gramatikalizacije.
Govornici hrvatskoga jezika razlikuju se u proizvodnji pojedinih riječi ili gramatičkih kategorija u svojemu idiomu u odnosu na hrvatski standardni jezik. U ovomu će se radu istražiti kako učenici na ...kraju obaveznoga školovanja u pisanim zadatcima poticane proizvodnje vladaju pojedinim izrazima koji se pojavljuju kao poteškoća i kod odraslih govornika.
Istraživanje je pokazalo da ispitani učenici u različitomu stupnju vladaju odabranim morfološkim jedinicama hrvatskoga standardnoga jezika. Jedan dio netočnih odgovora može se protumačiti kao propusti, drugi su jednostavno pogrješke, dijelom uzrokovane samim načinom ispitivanja, a neka različita rješenja moguće je tumačiti ne samo kao pogrješke, nego i kao tragove jezičnih promjena.
Gluhi učenici i jezik Pribanić, Ljubica
Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja,
07/2007, Letnik:
43, Številka:
2
Paper
Odprti dostop
Jedan od osnovnih ciljeva odgoja i obrazovanja djece oštećena sluha je poučavanje jeziku čujuće zajednice, odnosno nastojanje da gluho dijete na kraju osnovnoga školovanja bude kompetentno u vještini ...čitanja i pisanja. Velik broj stranih znanstvenih istraživanja te nekoliko naših pokazuje da većina gluhe djece (i teško nagluhe) ima poteškoća s učenjem jezika većinske zajednice. U hrvatskom jeziku naročito imaju problema s morfosintaksom. Da bismo detaljnije istražili taj fenomen, konstruirani su zadaci kojima se željelo ispitati gluhu djecu osnovnoškolskog uzrasta razumijevanje nekih morfosintaktičkih struktura u hrvatskome jeziku. Zadane rečenice bile su jednostavne, sastavljene od tri do četiri riječi koje su djeca dobro poznavala.
Osim nekih morfosintaktičkih znanja ovim smo ispitivanjem željeli provjeriti i na što se gluha djeca oslanjaju pri interpretaciji rečenice: na iskustvo i znanje o svijetu ili na gramatički nastavak i poredak riječi u rečenici. Stoga smo u zadanim račenicama varirali poredak riječi i vjerojatnost događaja (očekivani / neočekivani događaj).
Pretpostavka je bila da će mlađa gluha djeca (3. i 4. razred) zanemariti morfologiju i sintaksu te uglavnom birati rečenice / slike koje su najbliže realnom svijetu i njihovom iskustvu o svijetu. Međutim, pokazalo se da se gotovo sva ispitana gluha djeca rukovode poretkom riječi u rečenici, na način da prva riječ, po njihovom shvaćanju, mora biti i vršitelj radnje. To nam ukazuje na teškoće koje ta djeca imaju u dekodiranju gramatički složenih sekvenci. Osim toga, kao što smo i pretpostavili, gluha se djeca niže kronološke dobi više povode u razumijevanju sinataktičkih struktura za strategijom vjerojatnog, odnosno očekivanog događaja.
Nakon uvodnog prikaza najosnovnijih pojmova i problema suvremene kreolističke teorije, u
ovom su radu predstavljena neka gramatička obilježja nestandardnih varijanti brazilskog
portugalskog koja, ...osim što brazilski portugalski odvajaju od europskog, pokazuju neke paralele
s kreolskim jezicima (portugalske leksičke osnove) i time upućuju na specifičan povijesni
razvoj portugalskog jezika u Brazilu, zahvaćen, prema nekim teorijama, procesom (djelomič
ne) kreolizacije. Kako pokazuju moderna dijalektološka istraživanja, neki lokalni govori
imaju dosta visoku koncentraciju takvih kreolskih (kreoloidnih) elemenata pa se tako, na
primjer, helvecijski govor s krajnjeg juga Bahije obično klasificira pod kreolske jezike, iako
u dosta uznapredovalom stupnju dekreolizacije. Osim prikaza kreolskih obilježja brazilskog
portugalskog, znači obilježja koja se ne uočavaju isključivo u izoliranim ruralnim govorima,
već i u varijetetima bližim standardnom jeziku, htjela sam upozoriti na neke metodološke
propuste i moguće površnosti i pogreške u analizi temeljnih jezičnih podataka. To bi se ovaj
put odnosilo na interpretiranje pretežno morfosintaktičkih problema unutar glagolske skupine,
u svakom slučaju jednog od najvažnijih područja interesa kreolističkih razmatranja op-
ćenito. Primjeri su pretežno uzimani iz: Holm (1992), Holm, Lorenzino & Mello (1999), Naro
& Scherre (2000), Perl & Schwegler (1998). Unijela sam izmjenu koja se odnosi na zapis.
Nisam, naime, koristila u konsultiranim radovima najčešće upotrebljavanu kombinaciju fonetske
i fonološke transkripcije, već sam zbog, za većinu slučajeva irelevantnosti podataka
koju nudi takva transkripcija, te zbog preglednosti i lakše usporedbe sa standardnim (europskim)
portugalskim brazilske primjere pisala u skladu s portugalskim pravopisom. Primjeri
koji se ne nalaze u navedenim izvorima osobno su prikupljeni.
Predmet je ovoga rada sintaktička vrijednost dativnih dopuna koje imaju semantička i pragmatič
ka svojstva subjekta, ali nemaju formalna, odnosno nema sročnosti s predikatom preko prototipnoga
padeža ...subjekta – nominativa. Naime, hrvatske gramatike vrlo vješto izbjegavaju ući dublje
u raspravu kada su u pitanju sintaktičke funkcije dativa u hrvatskom jeziku tipa Hladno mi
je, Vruće mi je... s jedne strane; Spava mi se, Kiše mi se... s druge... i recimo Iskliznuo mi je
tanjur iz ruke, Ispala mi je žlica na pod s treće strane, a što je na neki način i razumljivo jer je
rješenje u nekim slučajevima nemoguće pronaći ako se ne želi odstupiti od analize preko tradicijskih
pojmova subjekta i objekta. Naime, tradicijski pojmovi subjekta i objekta u većini su suvremenih
lingvističkih teorija, pa tako i u hrvatskim gramatikama (npr. Katičić, 1991, Barić et al.,
1995, Silić, Pranjković, 2005) općeprihvaćeni termini koji se upotrebljavaju pri analizi sintaktičkoga
pola rečenice, no pri tome uvijek treba imati na umu da su oni usto i puno širi filozofsko–logički
pojmovi koji onda po samoj naravi stvari u svoju definiciju odnosno, bolje rečeno, u svoj iskonski
koncept uključuju i određene značenjske komponente. Stoga se, primjerice, vrlo često, posebno u
znanstvenim raspravama, može vidjeti da se govori o semantičkim i pragmatičkim svojstvima subjekta
što se u prototipnim slučajevima odnosi na agens i topic, a u pojedinim se funkcionalnosintaktič
kim teorijama oni i promatraju kroz prizmu semantičkih funkcija (Dik, 1978, 1989) ili se čak
i definiraju kao gramatikalizirane pragmatičke padežne uloge (Givón, 1984, 1990), pri čemu je subjekt
primarni, a objekt sekundarni klauzalni topic). U analiziranim rečenicama sintaktička funkcija
imenskog izraza u dativu nije posve jasna; s jedne strane, dativ je kodiran kao indirektni objekt, a
s druge strane, dativ ima semantička i pragmatička svojstva prototipnog subjekta. U rečenicama s
imenskim izrazom u dativu i imenskim izrazom u nominativu, prvi ima semantička i pragmatička
svojstva subjekta, a drugi ima svojstva kodiranja (nominativ i kontrola sročnosti). Budući da većina
definicija subjekta sadržava mješavinu morfosintaktičkih, semantičkih i pragmatičkih kriterija, bilo
bi potrebno te kriterije i terminološki razlikovati.
PDF
