U članku je riječ o pojedinim aspektima nama suvremenih tema što ih je Mardešić otvarao još od 1991. Točnije: riječ je o načinu na koji je to činio, otvoreno i beskompromisno se dotičući neuralgičnih ...točaka u životu Katoličke Crkve. Sintagma „otvoren govor”, odnosno parezija (grč. parrhēsia) spominje se u Novom zavjetu četrdesetak puta i odnosi se na: 1. pouzdanje; 2. svjedočenje i 3. otvoren, jasan, nedvosmislen govor uperen protiv prijetvornosti u vlastitoj sredini. Ovdje je posebice riječ o pareziji kao autokritici kakva je uglavnom zanemarivana u povijesti života Crkve, a u Mardešićevim tekstovima pojavljuje se kao dobrohotno prepoznavanje i propitivanje kriza religije te kao „skidanje maski”. Mardešićevu pareziju obilježavaju intelektualno poštenje, dijalogičnost te senzibilnost za znakove vremena. U usložnjenim odnosima i problemima našega današnjeg svijeta, pedesetak godina nakon Koncila, postalo je očito da Crkva u nas biva izložena opasnosti da zaglibi u političkom katolicizmu ili da, za razliku od Koncila, osuđuje sekularizam, a pritom sama preuzima njegove mehanizme, što se može čitati i kao znakove krize u odnosu religije i vjere ili čak krize autentične vjernosti Evanđelju u Crkvi. Mardešićevu pareziju, međutim, karakterizira stilska odmjerenost, znanstvena suzdržanost i ljudska obzirnost pa njegovi tekstovi zahtijevaju pomno čitanje i razumijevanje. Inače, može doći, kako to nerijetko, nažalost, biva, do skraćenih pa i iskrivljenih tumačenja ili do tumačenja bez oštrice parezije.
U ovom prilogu autor se bavi etičkim elementima u djelu Michela Foucaulta, koji po uzoru na antičke etičare i filozofiju proklamira etiku brige o sebi kao umijeće vođenja dobrog života. U ...Foucaultovoj etici briga o sebi kao etička zapovijed javlja se u obliku otpora prema svakom moralnom kodeksu i pravilima, prema svim oblicima čovjekova moralnog podjarmljivanja, prema bilo kojoj vrsti univerzalizacije društvenih normi. Stoga je cilj ovoga rada pokazati kako Foucaultova etika, premda je snažno naglašen element brige za vlastito moralno sebstvo, u konačnici ipak nije jednostavno inidividualistička ni narcistička. Etika brige o sebi ponajprije je odgovornost za samog sebe, za svoje vlastito sebstvo preko raznih moralnih praksi, odnosno logosa i parezije, pomoću kojih se usavršava i transformira čovjekovo biće. Michel Foucault nastoji prevladati tu isključivost između brige o sebi kao etičkog imperativa i altruizma, prema kojem je usmjerena sva današnja etika, aktualiziranjem parezije u svojem govoru i djelovanju. Fenomen brige o sebi nešto je prvotno jer brinući o vlastitoj moralnosti omogućuje se nelegalistički, autonomni i slobodni etički način postojanja i mogućnost odgovornosti za druge preko oblikovanja samoga sebe u ispravni etički subjekt.
Članak, na temelju Foucaultova tumačenja parezije u antičkoj kulturi, analizira način kako se parezija ovjerava u ranom kršćanstvu. U središtu je pomnje Isusova parezija kao svakodnevna praksa (kao ...usklađeni govor i život usuprot prijetvornosti), a potom kako je shvaćena u Novom zavjetu te kako ju je razumijevao Augustin, jedan od najodlučnijih protivnika laži. Ističu se razlikovni elemente u razumijevanju parezijastičkoga govora koji je više od retorike, koji je i stil života, i razgovorna djelatnost, kao Isusov govor za nasljedovanje, kao izvrstan način društveno-kritičkoga (za Sveto pismo i vjeru, nužnoga proročkoga) govora. U posljednjem dijelu autorica aktualizira pitanje parezije u naše vrijeme.
U ovom se članku nastoji interpretirati i analizirati globalnu pojavu zviždanja kao jednu od vrlina u suvremenom kontekstu etike vrlina. Angažiranost pojedinaca-zviždača u socijalno-političkom ...kontekstu itekako je prisutna i važna pri čemu se sve više otkrivaju i etičko-filozofijske implikacije samoga zviždanja. No zviždanje kao vrlina nije izoliran predmet, odnosno njezini su korijeni u samoj istini informacija kojima zviždači raspolažu i koje su od krucijalne važnosti za svakog pojedinca i društvo koje te informacije prima. Stoga je zviždanje kao vrlina nemoguća bez istine i hrabrosti za tu istu istinu budući da je čitavo pitanje zapadne filozofije pitanje istine, odnosno univerzalnosti i primjenjivosti istine u praktičnom i teorijskom prostoru ljudskoga zbivanja. Takva prokazivačka istina trebala bi jamčiti barem minimalan moralni poredak. U očuvanju takvoga poretka brinu se ponajprije istinoljupci, u kontekstu ovoga rada zviždači i parezijasti u Foucaultovoj interpretaciji. Stoga autor priloga nastoji povezati zviždačevo djelovanje s parezijastovom fundamentalnom idejom brige oko istine i njezine mogućnosti konkretna ostvarenja u društvu.
U članku je riječ o pojedinim aspektima nama suvremenih tema što ih je Mardešić otvarao još od 1991. Točnije: riječ je o načinu na koji je to činio, otvoreno i beskompromisno se dotičući neuralgičnih ...točaka u životu Katoličke Crkve. Sintagma „otvoren govor”, odnosno parezija (grč. parrhēsia) spominje se u Novom zavjetu četrdesetak puta i odnosi se na: 1. pouzdanje; 2. svjedočenje i 3. otvoren, jasan, nedvosmislen govor uperen protiv prijetvornosti u vlastitoj sredini. Ovdje je posebice riječ o pareziji kao autokritici kakva je uglavnom zanemarivana u povijesti života Crkve, a u Mardešićevim tekstovima pojavljuje se kao dobrohotno prepoznavanje i propitivanje kriza religije te kao „skidanje maski”. Mardešićevu pareziju obilježavaju intelektualno poštenje, dijalogičnost te senzibilnost za znakove vremena. U usložnjenim odnosima i problemima našega današnjeg svijeta, pedesetak godina nakon Koncila, postalo je očito da Crkva u nas biva izložena opasnosti da zaglibi u političkom katolicizmu ili da, za razliku od Koncila, osuđuje sekularizam, a pritom sama preuzima njegove mehanizme, što se može čitati i kao znakove krize u odnosu religije i vjere ili čak krize autentične vjernosti Evanđelju u Crkvi. Mardešićevu pareziju, međutim, karakterizira stilska odmjerenost, znanstvena suzdržanost i ljudska obzirnost pa njegovi tekstovi zahtijevaju pomno čitanje i razumijevanje. Inače, može doći, kako to nerijetko, nažalost, biva, do skraćenih pa i iskrivljenih tumačenja ili do tumačenja bez oštrice parezije.
Novozavjetni tekstovi svjedoče važnost koju imaju Dvanaestorica (apostolski kolegij ili zbor apostola) u djelu koje je započeo Isus Krist, a oni nastavili po njegovu nalogu (usp.: Mt 28,19-20). ...Jednako tako, neosporno je prvenstvo Petra u apostolskom kolegiju. On je prvi, protos. Njegova uloga unutar Dvanaestorice i uloga apostolskog zbora na čelu s Petrom, od samih je početaka kršćanstva važna za život Crkve. Oni stoje u njezinu temelju, spadaju među najvažnije čimbenike njezina rasta. To će se značenje kroz povijest nastaviti u nasljednicima apostola, pri čemu će Petrov nasljednik, kao i na početku, imati posebnu ulogu. Vjernički dinamizam prvotne Crkve pokazuje da uz neospornu važnost apostola, posebno Petra, imaju također i „presbiteroi“, ali i da u rješavanju pitanja za život zajednice, uz njih sudjeluje i „Crkva“. Upravo se iz toga dinamizma, koji strukturalno pripada bîti Crkve, rađa pitanje o odnosu primata (stvarnosti božanskog utemeljenja) i sinodalnosti kao izričaju Crkve kao zajednice Božjeg narodu na putu. U ovome radu te dvije stvarnosti želimo promatrati prvenstveno iz perspektive ekleziologije Drugoga vatikanskog koncila, a kao poseban vid njezine aktualizacije predstavit ćemo doprinos Pape Franje.
Članak se bavi teološkim promišljanjem pojma parezija. Prvi dio oslanja se na analize francuskoga filozofa Michela Foucaulta o pareziji. Nakana nam je teološki dijalog s poimanjem parezije u grčkoj ...filozofiji koje donosi francuski filozof u svojim posljednjim predavanjima 1983./1984. godine na Collège de France u Parizu. Ne namjeravamo se baviti Foucaultovom filozofijom općenito, nego njegovim razumijevanjem parezije, koje je od velike koristi i za teološko poimanje parezije. Baveći se tom problematikom, nadamo se također postići sljedeće: potaknuti na teološku recepciju Foucaultove kasnije misli, a tomu pripada njegovo bavljenje parezijom, jer ona gotovo da uopće ne postoji; to isto vrijedi i za hrvatsku filozofiju, koja se inače bavi Foucaultovom filozofijom, jer njegova predavanja o pareziji još uvijek nisu bila predmet istraživanja. U prvomu se dijelu također kritički osvrćemo na Foucaultova promišljanja, napose na njegove zamjedbe u svezi razgraničenja i razlikovanja grčkoga i kršćanskoga poimanja parezije. Drugi dio članka pruža sustavno-teološko poimanje parezije. Ukazuje se na sličnosti i razlike između filozofskoga i kršćanskoga pristupa i ostvarenja parezije. Naposljetku se sažimaju neki važni vidovi kršćanske parezije i njezine važnosti za današnje življenje vjere.
