U radu se analizira pravno uređenje poništavanja i ukidanja nezakonitog rješenja u Zakonu o općem upravnom postupku. Poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja je izvanredno pravno sredstvo koje je ...(iako pod različitim nazivima) u normiranju općeg upravnog postupka u Hrvatskoj neprekidno prisutno skoro jedno stoljeće. Svoje korijene ima još u Zakonu o općem upravnom postupku iz 1930. Tijekom navedenoga razdoblja institut je mijenjan, ali je uvijek imao snažna autoritativna i oficiozna obilježja. U radu će se pokušati odgovoriti na osnovna pitanja koja nameće važeće pravno uređenje poništavanja i ukidanja nezakonitoga rješenja u Zakonu o općem upravnom postupku. U tu svrhu, najprije se ukratko prikazuje pozitivno-pravno (de lege lata) uređenje instituta, te se nakon toga, ukazuje na potrebu unaprjeđivanja instituta te ističu de lege ferenda prijedlozi. U radu se upućuje i na povijesni razvoj instituta u hrvatskom pravu te na pojedina odabrana poredbeno-pravna rješenja.
The paper analyses the legal regulation of annulment and revocation of an unlawful decision in the General Administrative Procedure Act. Annulment and revocation of an unlawful decision is an extraordinary legal remedy that (albeit under different names) has been continuously present in the norming of the general administrative procedure in Croatia for almost a century. It has its roots in the General Administrative Procedure Act from 1930. During the mentioned period, the institute was changed, but it had always had strong authoritative and official features. In this paper, we will try to answer the basic questions imposed by the valid legal regulation of the annulment and revocation of unlawful decisions in the General Administrative Procedure Act. For this purpose, the positive-legal (de lege lata) organization of the institute is briefly presented at first, followed by the need to modernize the institute and the de lege ferenda proposals. The paper also refers to the historical development of the institute in Croatian law and to some selected comparative legal solutions.
U radu se analizira uređenje poništavanja rješenja kao pravne sankcije protiv nezakonitih i nepravilnih akata u upravnom postupku. U uvodu se daje kraći prikaz temeljnih pojmova i koncepcija: ...pogrešnih akata, nezakonitih i nepravilnih akata, ništavih i oborivih akata, netočnih akata, presumpcije valjanosti upravnog akta te sankcija poništavanja i ukidanja nezakonitih i nepravilnih upravnih akata. U nastavku se analiziraju svi ZUP-om propisani slučajevi poništavanja rješenja u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku, u postupcima u povodu izvanrednih pravnih sredstava te u postupku izvršenja. U zaključku se u kraćim crtama iznose osnovne teze iznesene u radu te se zalaže za normativno uređenje poništavanja rješenja u upravnom postupku kojim bi se u cijelosti slijedila načela razmjernosti i zaštite stečenih prava stranaka u upravnom postupku.
The paper analyses the regulation of annulment of decisions as a legal sanction against unlawful and irregular acts in the administrative procedure. The introduction gives a brief presentation of basic terms and concepts: wrong acts, unlawful and irregular acts, void and rebuttable acts, incorrect acts, presumption of the validity of the administrative act and the sanctions of annulment and revocation of unlawful and irregular administrative acts. Further in the paper, all the cases of annulment of decisions in first and second instance administrative procedures prescribed by the Code of Administrative Procedure are analysed, in procedures on the occasion of extraordinary appeal and in the execution procedure. In the conclusion, the basic theses elaborated in the paper are briefly presented and the conclusion advocates for the normative regulation of annulment of decisions in the administrative procedure that would fully follow the principles of proportionality and the protection of acquired rights of the parties in the administrative procedure.
Članak se bavi pitanjem učinkovitosti pritužbe i prigovora državnom
odvjetniku, višem državnom odvjetniku odnosno predsjedniku
suda kao djelotvornom pravnom sredstvu protiv odugovlačenja postupka. ...Zaključuje se da volja zakonodavca nije bila onemogućiti vođenje postupka zbog neažurnog postupanja državnih odvjetnika i njihovih zamjenika, već da posljedica mogućih propusta u radu pravosudnih dužnosnika može biti samo njihova stegovna odgovornost s posljedicom na njihov radnopravni status.
Presudom donesenom 5. rujna 2023. u predmetu Hanževački protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava utvrdio je povredu čl. 6. odnosno prava na pristup sudu podnositelju zahtjeva uslijed nedostatka ...djelotvornog pristupa Ustavnom sudu zbog retroaktivne primjene kriterija dopuštenosti za podnošenje ustavne tužbe u njegovu predmetu. Pitanje djelotvornosti pravnih sredstava u predmetima u kojima se podnositelji pozivaju na nezadovoljavajuće uvjete u zatvorima predmet je analize Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Europskog suda za ljudska prava s obzirom na postojanje preventivnih i kompenzacijskih pravnih sredstava, te je zanimljivo promatrati navedeno pitanje kroz prizmu predmeta koji su doveli do gore spomenute presude u predmetu Hanževački. Ključni je zadatak rada napraviti komparativnu analizu pristupa pitanju djelotvornosti pravnog lijeka u predmetima koji se odnose na nezadovoljavajuće uvjete u zatvorima a kako ga promatraju Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske uz naglasak na razvoj prakse oba suda. U svim predmetima koji će se analizirati navedeni sudovi su se bavili i pitanjem samih uvjeta u zatvoru kao pretpostavkom za utvrđenje povrede čl. 3. Konvencije, te će spomenuto pitanje sažeto biti prikazano. Radom se želi ukazati da odluke Europskog suda odražavaju univerzalno načelo obveznoga prava koje nalaže oštećeniku, a što u konvencijskom smislu predstavlja osobu čije je Konvencijom zaštićeno pravo povrijeđeno, poduzimanje potrebnih (prikladnih ili dostupnih) mjera radi umanjenja (predstojeće, ali i postojeće) štete do koje je došlo (ili može doći). U tom smislu dužnost poduzimanja mjera radi umanjenja štete predstavlja materijalnu pretpostavku odluke o povredi konvencijskog prava. U našem obveznom pravu dužnost oštećenika na poduzimanje mjera umanjenje štete proizlazi iz šireg tumačenja odredbe o općoj zabrani prouzročenja štete (članak 8. Zakona o obveznim odnosima (ZOO)) prema kojem su zabranjene i radnje (odnosno propuštanja) koje dovode do pogoršanja položaja oštećenika. U kontekstu ugovora o osiguranju, moguće je povući paralelu s obvezom sprječavanja osiguranog slučaja i spašavanje stvari u osiguranju imovine (članak 950. ZOO-a), ali i sa općim zahtjevom obzirnog postupanja stanaka iz ugovora o osiguranju (načelo dobre vjere u osiguranju).
U radu se analizira razvoj nacionalnih pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u Hrvatskoj. Pristupom Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava bila je preuzeta i obveza da ...se osiguraju djelotvorna sredstva unutar domaćeg pravnog poretka kojima bi se stranke mogle poslužiti u slučaju dugotrajnosti sudskih postupaka. Prikazuju se dvije faze razvoja tih pravnih sredstava. U prvoj (2000. – 2005.), u središtu je institut ustavne tužbe čije se pravno uređenje i primjena u praksi više puta mijenjala radi usklađivanja s praksom Suda u Strasbourgu. U drugom dijelu analizira se novo pravno sredstvo uvedeno 2005. – zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Zaključuje se da su sva analizirana sredstva nedostatna bez opsežnih strukturalnih reformi usmjerenih na otklanjanje uzroka problema dugotrajnosti postupaka.
Predmet rada je komentar kan. 833 Zakonika kanonskoga prava iz 1983. godine u kojem zakonodavac nameće obvezu polaganja Ispovijesti vjere svim onim vjernicima koji su pozvani na određene službe ili ...dostojanstva, prije preuzimanja službe ili prihvaćanja promaknuća. Ispovijest vjere nastaje njezinim izricanjem po obrasca koji je odobrila Sveta Stolica. Obrazac sadrži Nicejsko-carigradski simbol uz neke dodatke koji se odnose na odredbe sadržane u kann. 750 i 752. Ispovijest vjere izraz je duboke i javne obveze poslušnosti Kristu i obveze prianjanja uz temeljne istine vjere koja se traži u nekim okolnostima života za određene kategorije vjernika. U kan. 833 zakonodavac određuje obvezu polaganja Ispovijesti vjere za sve one vjernike koji vrše važnu crkvenu službu u crkvenoj zajednici, tj. obvezu javnog ispovijedanja vjere Katoličke crkve. Ta obveza pravno obvezuje pojedinog vjernika te se stoga čin Ispovijesti vjere ne može izvršiti preko zastupnika. Osim ispovijesti vjere, neki vjernici kod preuzimanja pojedinih crkvenih službi imaju obvezu položiti i Prisegu o vjernom vršenju crkvene službe (usp. kan. 833, br. 5-8). Osim komentara kan. 833, autor u radu uspoređuje kan. 833 s drugim kanonima Zakonika latinske Crkve te promatra obvezu polaganja Ispovijesti vjere u Zakoniku kanona istočnih Crkava. Na kraju rada autor ukratko donosi, na temelju duge kanonske tradicije, niz drugih pravnih sredstava kojima zakonodavac štiti crkvenu zajednicu vjernika i jamči bilo cjelovito prenošenje istine vjere (pologa vjere) bilo slobodno prianjanje uz istine vjere Katoličke crkve. To su: 1) nihil obstat (ništa ne priječi); 2) mandatum (nalog); 3) missio canonica (kanonsko poslanje); 4) crkvena cenzura: licentia (dopuštenje), approbatio (odobrenje); 5) postupak Kongregacije za nauk vjere u ispitivanju doktrina.
Ovaj članak bavi se privatnom provedbom pravila EU-a o državnim potporama u nacionalnim građanskim parničnim postupcima. Takva vrsta provedbe pokazala se velikim izazovom za nacionalne suce, posebice ...one koji ignoriraju ograničenja načela nacionalne postupovne autonomije. Budući da je potpuno razumijevanje tih ograničenja ključno za privatne ovršne djelatnosti, fokusiramo se na načelo učinkovitosti prava EU-a koje, kada se pravilno tumači i primjenjuje, najintenzivnije ograničava nacionalnu postupovnu autonomiju. Zapravo, pitanje je uživaju li države članice i njihovi sudovi i suci stvarnu ili istinsku autonomiju u razmatranom području. Iz tog razloga članak najprije postavlja okvir raspravljajući o temeljnim pravnim konceptima i načelima koji su bitni za privatnu provedbu pravila EU-a o državnoj potpori u nacionalnim građanskim parničnim postupcima, te međudjelovanju između postupaka privatne i javne provedbe. Sudska praksa javne provedbe rabi se kao mjerilo ili vodič kada je riječ o otvorenim pitanjima privatne provedbe. Članak nudi pomnu analizu odabranih pravnih izazova vezanih uz pravna sredstva i pravomoćnost, koji jasno otkrivaju granice načela nacionalne postupovne autonomije koje pak postavlja uglavnom načelo djelotvornosti prava EU-a. Naposljetku, nalaze članka upotrijebit ćemo kako bismo odgovorili na glavno istraživačko pitanje: Ima li mjesta za nacionalnu postupovnu autonomiju u slučaju (među ostalim) privatne provedbe pravila EU-a o državnim potporama u postupcima pred nacionalnim građanskim sudovima?
