Rdeča nit tematskega bloka pričujoče številke revije Ars & Humanitas, kot je zgovoren že njegov naslov »Polnost praznine: budizem med podobo in izkustvom«, je praznina, temeljna idejna podstat ...celotnega budizma, že vse od njegovih začetkov, ki jih je ob uvidu v nestalnost vsega živečega vztrajno gradil utemeljitelj tradicije Siddhartha Gavtama Buddha (ok. 560–480 pr. n. št.). Po njegovi smrti, ko se je budizem v svojem plodnem razvoju razvejal na številne tokove in šole, tudi izven meja Indije, je praznina privzela raznolike podobe, te pa druži njena bistvena lastnost, ki se pretaka skozi vsa miselna obzorja tradicije, in je povsem nasprotna običajnemu razumevanju praznine kot negativitete v smislu breztemeljnega in brezplodnega niča. V budizmu, zlasti v luči nauka o minljivosti in tesni medsebojni povezanosti vsega živečega, je praznina namreč opredeljena kot dinamična totaliteta bivajočega.
Buddha in Piron Nina Petek; Franci Zore
Ars & humanitas,
12/2022, Letnik:
16, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Prispevek predstavi nekatere segmente dveh izrazov sorodnega načina filozofskega mišljenja, tj. skepticizma v zgodnji filozofski misli Indije s posebnim poudarkom na budizmu in starogrškega ...skepticizma, predstavnik katerega je Piron iz Elide, ki je svojo držo osnoval prek srečevanj z nauki asketov v Indiji, kamor je potoval v času osvajalskih pohodov Aleksandra Velikega v 4. stol. pr. n. št. Posebno pozornost namenja metodi Buddhovega in Pironovega skepticizma, ki temelji na pretresu uveljavljenih dogem in poleg prikaza njihove nekonsistentnosti problematizira tudi samo navezanost na stališča, kar v obeh tokovih predstavlja ne zgolj stranpot od resnice, ampak tudi glavni vir človekovega trpljenja. Njun poziv k opuščanju slehernih stališč, ki se odslikava v metodi zadržanja sodbe, ne razveljavlja možnosti spoznanja sploh, ampak zgolj konvencionalne načine spoznavanja, in vodi do resničnega, nepojmovnega doumetja, s tem pa do sprostitve slehernih navezanosti in spokojnega bivanja. Tako se v luči tovrstnega načina filozofiranja glede na predhodne miselne tokove prevrednoti tudi sama vloga filozofije kot veščine izpiljene argumentacije – le-ta namreč postane dejavnost, ki se z območja diskurzivnega pomakne v izkustvo, k praksi avtonomnega mišljenja, nezamejenega z dogmami, ki samo filozofijo preobraža v način življenja.
V članku bom orisal nekatere ontološke lastnosti budizma mahāyāna in klasičnega daoizma, s posebnim ozirom na pojmovanje praznine. Ta ontološki koncept ima v obeh tradicijah pomembne etične in ...soteriološke implikacije, ki jih bom na kratko predstavil in jih med seboj primerjal ter navedel nekatere podobnosti in razlike med obema tradicijama. Med eksplikacijo teh tem se bosta pojavili dodatni vprašanji, ki se nanašata na precej pogosta predsodka, izhajajoča zlasti iz evropske filozofske tradicije. Prvi očita budizmu in daoizmu, da sta filozofsko manjvredna zaradi neločljivega prepletanja filozofije in religije ter tudi teorije in prakse. To prepletanje bom zagovarjal skozi optiko razumevanja mahajanskega budizma in klasičnega daoizma kot simbolnih form. Drugi očitek se nanaša na nihilizem, natančneje na nihilizem moči in odgovornosti. Mahajanski budizem in klasični daoizem bom najprej zagovarjal na ontološki, nato pa še na soteriološko-etični ravni ter pokazal njun nenihilistični značaj in nenihilistične možnosti interpretacije.
Imajući snažnu potrebu da oku nedostupne bezbrojne doživljaje stvarnosti pretoči u reči, nakon dva većinom konvencionalna romana, Virdžinija Vulf napisala je roman Džejkobova soba, svojevrsni ...eksperiment u strukturi, stilu i karakterizaciji. U ovom radu pokazaće se da je snaga nedostajanja, na kojoj spisateljica gradi priču o mladom čoveku, jednaka snazi postojanja, neretko i veća od nje. Priroda, predmeti, gestovi, grimase koje Vulfova upošljava da svedoče o nedostajanju, deo su jedne šire slike, u čijem središtu zjapi opominjuća praznina, nastala smrću naslovnog lika. Tragom zaključaka Rejčel Holander (Hollander) o pravoj temi Džejkobove sobe, u radu se naglašava (ne)mogućnost spoznavanja i komunikacije među ljudima, koji predstavlja motiv oko kojeg Virdžinija Vulf plete svoju priču, ali istovremeno i spisateljsko sredstvo kojim maestralno, metodom toka svesti, dočarava „puls života“.
Osnova zena je budistična modrost, kar pomeni spoznanje in izkušnjo budistične praznine. To vodi v prebujenje in razsvetljenje. Zen se smatra za sintezo budističnih, daoističnih in konfucijanskih ...elementov. Zaradi tega uporaba daoističnih in konfucijanskih terminov v zenu pogosto privede do napačnega razumevanja budistične praznine. Praznina ne pomeni popolne praznine, ampak to, da vse stvari nastanejo skozi soodvisni izvor in so minljive, zato nimajo v sebi nespremenljive narave sebstva. Kljub temu velja, da je koncept praznine težko dojeti in da lahko vodi napačno razumevanje koncepta v nihilističen pogled na svet in v neupoštevanje etičnih smernic.
The main aim of the present paper is to describe and analyse forms and functions of absences (or ‘blanks’) in chains of signifiers in nineteenth-century English literature, particularly prose ...fiction. The theoretical framework is built on the theory of reception: the writings of Ingarden and Iser, but primarily the typology of blanks in signifying systems drawn up by Wolf (2005). In this paper, absences are defined as intentional, salient gaps in chains of typical (expected) signifiers (i.e. as a discursive feature rather than one occurring on the story level); they are thus conceived of as part of the implied author’s writing process and support for the primary or secondary theme(s) and meaning of a text. Relishing the experimental nature of their texts, some nineteenth-century authors used blanks as a metafictional tool for describing various topics, as well as a technique mimetic of psychological processes. Lewis Carroll’s Alice novels provide relevant examples of using blanks to add a visual dimension to the written text, thus enhancing their multimodal quality.
U članku autor analizira odnos između tumačenja, pravnih praznina i načela zakonitosti. Tumačenje je jedna od faza u primjeni pravne norme. Pravne norme propisane su apstraktno za neodređen broj ...slučajeva. Stoga se pri primjeni pravne norme, kao prethodni zahtjev, javlja zahtjev za tumačenjem. Zadatak je tumača utvrditi moguća značenja pravne norme i primijeniti ono značenje koje najbolje odgovara u konkretnom slučaju. U pravnoj znanosti razvijena su određena pravila, metode tumačenja koje se primjenjuju u postupku tumačenja. Postupak tumačenja najčešće zahtijeva primjenu više metoda kako bi se utvrdilo koje je od mogućih značenja najbolje primijeniti. Međutim, osim potrebe utvrđivanja značenja pravne norme, ponekad se u pravnom sustavu pojavljuju takvi slučajevi koji predstavljaju pravnu prazninu. U tim slučajevima tumač treba tumačenjem dostvoriti postojeću pravnu normu kako bi bila primjenjiva, a da istodobno ne povrijedi načelo zakonitosti. Načelo zakonitosti bilo je predmetom razmatranja i pred Europskim sudom za ljudska prava. Autor u radu predlaže primjenu diskrecijskih ovlasti od suca pod uvjetom da takve diskrecijske odluke ostanu u okvirima načela zakonitosti.
ANALOGIJA U PRAVU Žaklina Harašić
Pravni vjesnik,
12/2018, Letnik:
34, Številka:
3-4
Journal Article
Odprti dostop
Zaključivanje na temelju analogije javlja se u svakodnevnom životu i raznim područjima ljudskog djelovanja, pa tako i u pravu. Zaključivanje na temelju analogije u pravu, na prvi pogled, može se ...svesti na istu formu kao i zaključivanje na temelju analogije uopće – dvije premise i zaključak. No, ono se ipak razlikuje od općeg analogijskog zaključivanja, jer jedna premisa u pravnom zaključivanju mora biti normativna (a ne samo faktična). Analogijsko zaključivanje (uopće i u pravu) izučava se od strane velikog broja autora i s raznih pristupa. Suglasnost postoji samo u pogledu elementarnog oblika analogijskog zaključivanja za koji možemo reći da se zasniva na sličnosti dvaju predmeta (dviju pojava) u nekim osobinama, pa se onda na temelju te sličnosti zaključuje da su ti predmeti (pojave), slični i u nekim drugim osobinama. Što se tiče analogije u pravu, ističemo posebno njezina četiri oblika: zakonska analogija (analogia legis), pravna analogija (analogia iuris), analogia inter legem te analogija koja se koristi u precedentnom pravu. Njima se, osim što se pravne norme tumače, i popunjavaju pravne praznine (s time da popunjavanja pravnih praznina nema u kaznenom pravu). Posebno interesantno i sporno jest kada se to radi na temelju pravnih načela.
Conclusions by analogy are common in all areas of human activities, including law. Conclusion by analogy in law can be reduced prima facie to the same form as the conclusion by analogy in general ...i.e. two premises and a conclusion. However, it differs from analogical conclusion in general, because one premise in law conclusion must be normative (not only factual). Researches into analogical conclusions (in general and in law) have been done from many aspects and by a number of authors. There is a consensus only on an elementary form, and it is founded on the similarity of two objects (two features) in some characteristics, which draws a conclusion that these objects (features) are similar in some of their features. When it comes to analogy in law, there are four types of analogies: A statutory analogy (analogia legis), law analogy (analogia iuris), the inter legem analogy, and an analogy we use in law of precedents. These analogies are utilized to interpret legal norms and the loopholes in the law are closed (with exception of criminal law where there are no loopholes). This becomes both particularly interesting and disputable when it comes to legal principles.
Točka urušavanja Čolig, Matej
Čemu,
06/2017, Letnik:
XIV, Številka:
25
Paper
Odprti dostop
Simbolizacija i jezik ustraju u susretu s onime nerazaberivim. Ono je blisko povezano sa sferom Realnog od koje čovjeku pristižu izvori nesigurnosti, a kao krajnji dokidač dovoljne pozicije opstaje ...nagon smrti. Zbog njega neprestano nastaju praznine, one traže ispunjenje, stvaranje pozitivnog mjesta odakle će se izaći ususret negativitetu. Mnoge su značajke identiteta, bilo svjesno bilo nesvjesno, zadržane – ponašaju se kao nakupina i raspoređuju se ovisno o svome naboju. Na nekome se dijelu toga sklopa može javiti krizna točka i proširiti svoj utjecaj na cjelinu dovodeći u pitanje njeno postojanje. Biološka smrt pripada prirodnome procesu, ali smrt neprestano prijeti kao oblik poništavanja, tjera i pojedinca i društvo u granične situacije te pokazuje kakva je težina slobode. Urušavanju se suprotstavljaju otvorenost, moć slučaja i ustrajnost da se s drugima iznese točka za novo kretanje.
PDF
