Teorije zavjera obično se drže bizarnim oblikom mišljenja. Akademski diskurs
smatra ih neozbiljnim iskazima i pozicionira ih u prostoru između loše
imitacije znanstvene teorije i političke ...patologije. Stoga nad njihovim autorima
i konzumentima provodi proceduru isključivanja iz zajednice “ozbiljnih
ljudi”. No ima situacija u kojima teorije zavjera bivaju shvaćene ozbiljno i
tada se uspostavljaju kao samo sredstvo isključivanja. Ove su situacije dominantno
interpretirane kao kolektivne ugroze ili političke krize. U tom slučaju
teorije zavjera dolaze iz središta političke moći kao legitimne interpretacije
zbilje. Ovakva je situacija u ekstremnom smislu realizirana u nacističkom režimu.
Dakle, sadašnji akademski diskurs proizvodi Drugog zbog zastupanja
teorija zavjere. No u političkim krizama, autoritarnim i totalitarnim režimima
Drugi se proizvodi putem teorija zavjera. Povijesno gledano, akademski je
stav dijelom proizvod posljedica drugog stava, putem trostruke “demistifikacije”
konspirativne panike nacizma/fašizma, staljinizma i, na Zapadu, makartizma.
Međutim, strukturalno gledajući ovaj je stav panika o teorijama zavjera
ili mimikrija prethodnog oblika panike u pogledu isključivosti. Autor predlaže
drukčiji pristup koji istovremeno izbjegava prihvaćanje teorija zavjera kao
činjenica, ali i njihovo reduciranje na fenomen masovne histerije. Teorije zavjera
analizira onkraj opreke deluzije i skrivene istine. Stoga teorije zavjera
definira kao obrazac interpretacije, strukturiran kao dvostruka fantazma s mogućnošću
njegova “presijecanja”. Ovakva je definicija bliska Sloterdijkovoj
koncepciji ciničnog uma, sukladno kojoj je moguće razlikovati cinične i kinične
teorije zavjera. Cinične teorije zavjera govore u ime totalitarne i autoritarne
vlasti u obranu organizmički zamišljene zajednice i zadržavaju strukturu
dvostruke fantazme. Kinične teorije zavjera govore iz pozicije partikularnih,
fragmentacijskih i singularnih aktera. S periferije diskursa one kritiziraju elite
moći ukazujući na rascjepe koje cinici prešućuju. Na taj način kinične teorije
zavjera imaju pozitivnu funkciju kao način razotkrivanja “prljavog rublja”
političkog režima.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, ODKLJ, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Psihološko-duhovnom analizom autor odgovara na pitanje tko je čovjek i kako postiže najveći mogući stupanj ostvarenje sebe. Uz svjesnu motivaciju također naglašava veliki utjecaj nesvjesne motivacije ...u životu i djelovanju svakog čovjeka. Freudovoj psihoanilitčkoj koncepciji čovjeka autor suprotstavlja kršćansku antropologiju koja shvaća čovjeka kao slobodno i odgovorno biće koje postiže vrhunac svoga ostvarenja kad se iz nesebične ljubavi preda u službu Bogu i bližnjemu.
Nakon uvodnoga poglavlja, koje sažeto predstavlja temeljne teze Derridaovih ranih čitanja Freuda i Lacana, ovaj tekst nastoji ukazati na ulogu što su ju u njegovu kasnijem radu imali Nicolas Abraham ...i Maria Torok. Introjekcija/inkorporacija, kripta, kriptonimija, transgeneracijska sablast – ključni pojmovi njihove psihoanalize, nastali detaljnom revizijom Freudova koncepta tugovanja – predstavljaju temelj Derridaovim promišljanjima odnosa sablasnoga i tekstualnoga, te tugovanja kao etičkoga problema. Završno poglavlje, na primjerima tekstova o smrtima Rolanda Barthesa i Paula de Mana, demonstrira način kojim Derrida razrađuje i prevladava opreku introjekcije i inkorporacije, odnosno normalnog i patološkog; aporije postfreudovskoga mišljenja tugovanja kao temeljnog oblika odnošenja prema drugome navode na ponovno promišljanje cjelokupnoga koncepta subjekta.
Između psihologije i psihoanalize od samih početaka traje antagonizam: psihoanaliza se štoviše s Freudom i uspostavlja kao opreka psihologiji, kojoj je po njemu sfera nesvjesnog ostala ‘skrivena‘˙. ...Prema tome, čini se da su dvije discipline međusobno kontradiktorne u samim svojim aksiomima, budući operiraju dvama različitim tipovima subjekta. No u ovom radu se ipak uspoređuju jedan socijalni psiholog-Mead i jedan psihoanalitičar-Lacan, te se nastoje uočiti sličnosti i razlike između njihovih koncepcija konstituiranja subjekta. Oba se teoretičara protive esencijalističkom shvaćanju subjekta, a glavnim procesom subjektiviranja smatraju jezički čin. Pri tome je rezultat tog procesa sasvim drugačiji, budući da Meadov subjekt stječe kreativnu i slobodnu osobnost, dok Lacanov subjekt i nastaje kroz proces otuđenja te ga karakterizira ‘nedovršenost‘, ‘kriva identifikacija‘ i sl. No u radu se nastoji pokazati da te razlike u shvaćanju prirode subjekta djelomično proizlaze iz različitih političkih nazora autora.
I Rimu je nedavno izišlo četvrto izdanje Moralnog Rječnika. Prvi auktor je kardinal Roberti koji igra vrlo važnu ulogu na Kuriji, a drugi Palazzini, nadbiskup i tajnik kongregacije za kler.
Odnos duhovnog vodstva i psihologije je tema koja se u današnje vrijeme često naglašava. Postavlja se pitanje jesu li spojivi ili ne. Autor brani tezu da je integra-cija moguća. Preko crkvenih ...dokumenata pokazuje stajalište Crkvenog naučite-ljstva o temi i njegovu naklonjenost integraciji. Ukazujući na temeljne opasnosti u tom odnosu, prikazuje osnovne kriterije njihove uzajamnosti te neke već postojeće integracije. Kritičkim vrednovanjem tih integracija pokušava prikazati Isusov na-čin vođenja u njegovu razgovoru sa Samaritankom (Iv 4,1-32). Njegovo vođenje, koje uključuje terapeutski i duhovni način vođenja, mogli bismo nazvati »osobno-sno vođenje«. Upravo u osobnom odnosu s Njim i u školi Njegova vođenja voditelj će moći cjelovitije pomoći vođenoj osobi te naći i najbolju integraciju.
Pojam numinozno potječe od evangeličkog teologa Rudolfa Otta i označuje specifičan osjećaj što se javlja kad je čovjek suočen s transcendentnim silama. Numinozno se osjeća dvojako, djeluje bilo ...privlačno i ima u sebi nešto fascinirajuće i opčinjavajuće, ili izaziva jezu, djeluje prijeteći i sablasno. Ponajprije će se skicirati odnos prema etnološkom istraživanju pripovijedanja da bi se potom taj doživljaj objasnio psihološki. Numinozno će se pritom osvijetliti iz perspektive psihoanalize Sigmunda Freuda, individualne psihologije Alfreda Adlera, kompleksne psihologije C. G. Junga i genetičke epistemologije Jeana Piageta.
Želja i duhovni život Ivančević, Milan
Kateheza,
03/2006, Letnik:
28, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U članku je riječ o želji i duhovnom životu, pri čemu se posebno ima u vidu nauk sv. Franje Saleškoga. Nakon što se osvrnuo na mjesto i značenje želje u svakodnevnom životu, autor podsjeća na ...značenje, mjesto i ulogu želje u Svetom pismu. U Starom zavjetu posebno su znakovite dvije slike kojima se opisuje čovjekova želja, a to su žeđ i gibanje. Kad se u Novom zavjetu govori o želji, riječ je o užitku i težnji. Valja imati na umu da je i Isus u više navrata nastupio kao odgojitelj želje svojih učenika.
U povijesti duhovnoga života želja ima značajno mjesto. Autor se posebno osvrće na misao troje svetaca i učitelja duhovnoga života koji su posebno utjecali na svetog Franju Saleškoga. To su sveti Augustin, sveti Bernard i sveta Katarina Sijenska. U posljednjem dijelu Ivančević podsjeća na to kako pojedine humanističke znanosti promatraju želju i što o njoj kažu. U tome smislu zasebno ukratko prikazuje što se o želji kaže u psihoanalizi, filozofiji i psihologiji.
Autor u radu prepoznaje utjecaj učenja Sigmunda Freuda i psihoanalize na osječki psihijatrijski i širi kulturni krug. Milan Bednić, Ivan Glavan, Atif Maglajlić i današnji psihijatri Osijeka ...prihvaćali su i razumijevali psihoanalizu, a u širem kulturnom ozračju isticali su se Đuro Richter i Hugo Krieshaber. Posebno mjesto u radu zauzima Oscar Nemon, jedan od najvećih jevrejskih kipara, rođeni Osječanin. Autor raspravlja o ranijim i sadašnjim dometima razvoja psihoanalize i psihoterapije na osječkom području. Nalazi da se na stabilnim temeljima učitelja u Osijeku danas razvila psihodinamska škola i da ta škola ima značajan i snažan utjecaj na ukupno funkcioniranje Psihijatrijske bolnice.
